Davor Dijanović: U Izvješću SOA-e ne spominje se desni radikalizam, ali se spominje velikosrpstvo

prosvjeduju
Foto: Davor Dijanović

O korijenima, konceptima i strateškim ciljevima velikosrpske politike u prošlih više od sto i pedeset godina u Hrvatskoj su od vremena osamostaljenja do danas objavljene brojne monografije te znanstveni, stručni i publicistički prilozi. Od Garašaninovih Načertanija, kao prvoga političkoga programa Velike Srbije iz 1844. preko Karadžićeva Kovčežića i Moljevićeve Homogene Srbije do Memoranduma SANU. U posljednjih desetak godina napravljeni su i novi planovi u okviru nikada umrle ideje tzv. Velike Srbije. Donesen je tzv. Memorandum 2 s ciljem relativiziranja srpske odgovornosti za – kako ih oni zovu – ‘ratove devedesetih’, ali i s ciljem destabilizacije okolnih zemalja, piše Davor Dijanović za Hrvatski tjednik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U ožujku prošle godine u Srijemskim je Karlovcima donesena tzv. Povelja o srpskome kulturnom prostoru, kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskoga naroda. Kao srpski kulturni prostor uzima se onaj na kojemu je srpski narod u dugome povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnoga kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica svojih državnih tvorevina. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević prilikom potpisivanja Povelje rekao je sljedeće: ‘Na srpskome kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.’ Ni Talijani, ni Mađari, ni Rumunji, ni Grci, pa ni Makedonci ne trebaju strepiti zašto su njihovi gradovi označeni kao dio srpskoga kulturnog prostora. Srbija, naime, nije napadala ove gradove. No zato Hrvatska treba biti zabrinuta zbog spominjanja Dubrovnika. A i Kotor danas, doduše, jest u Crnoj Gori, no kulturno naslijeđe Boke kotorske dominantno je djelo hrvatske katoličke kulture. U kontekstu nedavne promjene vlasti u Crnoj Gori Vukosavljevićeve rečenice treba uzeti u obzir s posebnom pozornošću. U zaleđu Dubrovnika Hrvatska bi ponovno mogla dobiti neprijateljsku tvorevinu.

Destilirana mržnja

U Hrvatskoj se posljednjih tjedana često spominje radikalizacija. No da bismo upoznali što je to prava radikalizacija kao dio sustava, dovoljno je svratiti pogledu u komšiluk. Već godinama u srpskome medijsko-političkom prostoru Vučićevi medijski trabanti siju destiliranu mržnju prema Hrvatima, Bošnjacima i Albancima. Nema dana, a da na privatnim televizijama kao što je Pink velikosrpski udarnici ne pripovijedaju pripovijesti poput one – ‘Bog je rodom iz Srbije’ – i ne vrijeđaju druge nacionalnosti. Sve se to zbiva u trenutku dok Srbija jača svoje vojne kapacitete i nastoji se nametnuti kao ključni geopolitički čimbenik na području tzv. Zapadnoga Balkana. Početkom ove godine srbijanski ministar obrane, Hrvatima dobro poznati velikosrpski primitivac koji je Stepinca nazvao ‘ustaškim vikarom’, Aleksandar Vulin, predstavio je dva nova strateška dokumenta: Strategiju obrane Republike Srbije i Strategiju nacionalne sigurnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

‘Zaštita’ Srba

Potonji dokument, među ostalim prioritetima Republike Srbije, apostrofira očuvanje suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Srbije i očuvanje postojanja i zaštite srpskoga naroda ‘gdje god da živi’, kao i nacionalnih manjina, njihova kulturnoga, vjerskog i povijesnoga identiteta što je preduvjet ‘opstanka Republike Srbije, dijaspore i Srba u inozemstvu, i Republike Srpske kao entiteta u sastavu Bosne i Hercegovine u skladu s Daytonskim sporazumom’. Politika ‘zaštite’ srpskoga naroda ‘gdje god da živi’ devedesetih je godina dovela do krvavoga rata na Kosovu te u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sada se u drugim okolnostima žele provesti isti ciljevi. Danas, doduše, nemamo objavljeni Memorandum niti toliko eksponirane glasnogovornike mržnje kao što je bio Vojislav Šešelj, ali dva i dva još uvijek su četiri.

Umjesto tzv. velike Srbije sada se govori o ‘srpskome svetu’. Pred oko mjesec dana Vulin je tako izjavio: ‘Posljednja optužba u bošnjačkim i crnogorskim medijima je da Vučić stvara ‘srpski svijet’. Vjerujem i nadam se da je optužba istinita, Vučić treba stvarati srpski svijet. Beograd mora u sebi i oko sebe okupiti sve Srbe, a predsjednik Srbije predsjednik je svih Srba.’ Velikosrpski vikar ovomu je dodao: ‘Da smo imali hrabrosti u dvije bivše Jugoslavije nacrtati i kazati gdje živimo, ne bismo danas o ovomu pričali. Ali nismo imali hrabrosti, a i velike sile nikada nisu dopustile Srbima da se ujedine.’ Na stranu Vulinove laži o velikim silama koje Srbima nisu dopustile da se ujedine. Naime, upravo je Beograd više od stoljeća uživao potporu inozemnih središta moći, a prije svega Londona i Pariza. Ključno je to da Srbija, što jasno proizlazi iz Vulinovih rečenica, i dalje mašta o Velikoj Srbiji sada eufemistički zvanoj „srpski svet“. Ondje gdje su Srbi većina, nameću svoja pravila igre i provode otvoreno velikosrpsku politiku. Ondje gdje su manjina, iste ciljeve nastoje postići na planu kulture i izdavaštva, ali i participiranjem u vlasti. Srbi su danas tako na vlasti ili pri vlasti u Srbiji, tzv. Republici srpskoj, Crnoj Gori, ali i u Hrvatskoj (SDSS).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

> Aleksandar Vulin obnavlja velikosrpstvo – Da smo iscrtali u Jugoslaviji granice gdje Srbi žive, danas ne bi imali problema!

Terorističko gnijezdo

I pri tom treba reći kako je u Hrvatskoj u vladajućoj većini, povijesno gledajući, teroristička stranka. Prema definiciji terorizam je organizirana uporaba sile i nasilja ili prijetnja uporabom nasilja kojom se posredstvom intencionalnoga širenja straha odnosno terora, a na temelju anticipiranih reakcija širih psiholoških učinaka, nastoje ostvariti politički ciljevi. Siva eminencija SDSS-a i dan danas je lekar Vojislav Stanimirović. Riječ je o bivšem ministru terorističke vlade tzv. SAO krajine, ali i o gradonačelniku okupiranoga Vukovara (nije teško pogoditi kakvi su tipovi mogli biti na čelu Vukovara nakon svih zločina počinjenih 1991.) koji je pad vukovarske bolnice nazvao padom ‘poslednjega ustaškog bastiona’. Isti je tip kasnije, tamo 2011., govorio da u bolnici nisu bili civili, hoteći tako valjda opravdati bestijalne egzekucije na Ovčari.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Srbe u Hrvatskoj ne predstavljaju lojalni Srbi (primjerice Predrag Mišić, vukovarski branitelj), nego stranka proizišla iz pobunjeničkoga terorističkog gnijezda. Oni i danas konstantno promiču tzv. kult ugroženoga Srbina koji je oduvijek predstavljao jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije. I dan danas po instrukcije se ide u Beograd. Ovo su jednostavno činjenice. A ako je stvari nazvati pravim imenom danas u Hrvatskoj postao „govor mržnje“ i ‘huškanje’, onda smo se zaista vratili u vremena Vladimira Bakarića. I u tim je vremenima vladala hrvatska šutnja koju je naglo prekinula pojava Slobodana Miloševića.

U Izvješću SOA-e ne spominje se desni radikalizam u Hrvatskoj, ali se spominje velikosrpstvo

Danas u Srbiji nema Miloševića, ali imamo bivšega Šešeljeva šegrta Aleksandra Vučića, ne osobito psihički stabilnu osobu koja bi, ako vlast dođe u pitanje, mogla izazvati nove konflikte i pokrenuti domino efekt na prostoru bivše Jugoslavije. ‘Srpski svet’, najave kako više ne će biti Oluje i Bljeska, uz vojno naoružavanje ne daju osobito svjetlu sliku budućnosti. Nitko ne kaže da će već sutra doći do rata, no činjenica je da Hrvatska i danas ima ratobornoga susjeda koji bi sutra mogao postati izvorom nove destabilizacije. A da četništvo jača i u Hrvatskoj i u Srbiji, upozoravaju i izvješća SOA-e. U Izvješću SOA-e spominje se jačanje desnoga ekstremizma u Europi, ali se ne govori o njegovoj prisutnosti u Hrvatskoj. Akt Danijela Bezuka treba bezrezervno osuditi. Riječ je o napadu na institucije hrvatske države. No riječ je o izoliranome slučaju, a ne o djelu nekakve sustavne radikalizacije. Takvu radikalizaciju hrvatska tajna služba, naime, nije pronašla, a hoće li ju pronaći u idućem izvješću, vidjet ćemo. No zato je, kao što smo spomenuli, utvrdila velikosrpske elemente.

Ponovimo, SOA-ina analitika ukazuje da su i dalje prisutne pojave velikosrpskoga ekstremizma u pojedinim državama, koji se manifestira ‘negiranjem teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske, ali i drugih država susjedstva, poput Kosova, BiH i Crne Gore. Ovaj se ekstremizam javno očituje u istupima i okupljanjima velikosrpskih ekstremističkih organizacija, kao i korištenjem drugih javnih okupljanja u kojima se, uz ekstremističke poruke, uništavaju i hrvatski državni simboli. Velikosrpski ekstremizam promiču i poruke protiv širenja Europske unije i NATO-a na jugoistok Europe uz isticanje privrženosti Rusiji.’

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Mir mora biti djelo pravde

Pozitivan je iskorak nazočnost Borisa Miloševića na proslavi Oluje neovisno o motivima njegova dolaska u Knin. No nije Milošević reprezentant SDSS-a, nego je to Stanimirović. Reprezentanti su silovatelji koji dan danas slobodno šeću Vukovarom. A žrtve i dalje gledaju te silovatelje po vukovarskim ulicama. To je strašno. Kao što je strašno da ni brojni drugi zločini nisu kažnjeni. To je stanje koje generira duboke nepravde i akumulira teške frustracije. I zato izvore radikalizacije u Hrvatskoj ne treba tražiti u Miroslavu Škori ili Mostu, nego u činjenici da u Hrvatskoj zločinci nisu kažnjeni. Paradna uhićenja koja smo nedavno gledali u Negoslavcima (četničkoj enklavi na istoku Hrvatske) baš ništa ne mijenjaju na pravoj slici odnosa prema srpskim zločinima u vremenu Domovinskoga rata. Ovi zločini jednostavno nisu primjereno kažnjeni i to je nešto čime bi se hrvatsko pravosuđe trebalo urgentno pozabaviti.

Kao što je rekao kardinal Franjo Kuharić: Mir mora biti djelo pravde. A pravde u Hrvatskoj, na žalost, za žrtve rata i dalje nema. Do kada?

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. U Zagrebu je završio studij međunarodnih odnosa. Od 2008. do danas objavio više od tisuću novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, energetika i globalna sigurnost. Stihovi su mu uvršteni u knjigu “Hrvatsko pjesničko biserje – Antologija suvremenog hrvatskog pjesništva 2006. – 2016.”. Moderirao je i izlagao na velikom broju tribina, predavanja i književnih večeri. Član je Matice hrvatske, Hrvatskih novinara i publicista, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Udruge “Obnova” i Društva za očuvanje hrvatske vojne tradicije. Voditelj je uredništva znanstvenog časopisa za kulturu, društvo i politiku “Obnova” te autor knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.). Oženjen, otac dvoje djece.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.