Dijanović: Granice ‘srpskoga sveta’ i nova agresija na hrvatski jezik

Velikosrpska ideologija duboko je poremećeni skup ideja koja obilježava duboka iracionalnost, malicioznost, lažljivost i nasilje. Osim toga, ta je ideologija vrlo uporna. Kao i glupost nikada se ne umara. Što otvoreno što sve manje uvijeno velikosrbi i dalje prodaju velikosrpske ideje, bilo da govorimo o srpskim šovinističkim medijima ili o političkoj klasi koja svoje korijene vuče u devedesetim godinama. Naravno, tu je i uvijek sveprisutna Srpska pravoslavna crkva kao lučonoša velikosrpstva, piše Davor Dijanović u kolumni za Hrvatski tjednik.

Podrazumijeva se, velikosrpska ideologija – danas zvana „srpski svet“ – uživa i potporu svih znamenitih srpskih institucija, od SANU i Matice srpske pa do srbističkih katedri. Najvažniji srpski geopolitičari predlažu komadanje okolnih država (primjerice Milomir Stepić), a djelovanje srbijanskih službi jasno je vidljivo u Srbiji susjednim zemalja pa tako i u Hrvatskoj.

Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer nedavno je vrlo precizno detektirao duhovnu i političku klimu u današnjoj Srbiji:„ Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju ‘Velike Srbije’, vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima“.

Na udaru velikosrpske ideologije uvijek se posebno nalazio hrvatski jezik. Velikosrpski teoretičari, nakon kojih redovito dolaze praktičari manijačkih i zločinačkih sklonosti, svjesni su one Preradovićeve „po njemu svi sve što jesi“.

Negiranje hrvatskog jezika

Tako su nedavno sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije – koju čine predstavnici svih srbističkih katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, tzv. Republici Srpskoj i Crnoj Gori, uključujući i predstavnike Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književost i umjetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unaprjeđenje obrazovanja i odgoja u Beogradu jednoglasno – usvojili tzv. Deklaraciju o granicama srpskog jezika.

Već u samome uvodu se ističe: „Konsolidacija srpskoga državno-političkog prostora u vremenu VII.-X. stoljeća u istočnom predjelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije, djelomično i Donje Panonije i Gornje Mezije dala je geografsku osnovu za formiranje posebnog srpskoga govornog tipa, koji će se u vremenu X.-XI. stoljeća diferencirati iz kasnopraslavenskog jezika kao starosrpski jezik. Na zaokruženom prostoru nastat će štokavski jezički tip, upravo srpski – primarno vezan za srpski narod i njegove zemlje“.

>Prof. Šterc: ‘Tijekom Oluje Hrvatsku je organizirano napustilo 130.000 Srba, brojka od 300.000 je srpska propaganda’

>Lozo: ‘Srbi su, kao četnici i partizani, počinili genocid nad Hrvatima, a onda izmislili hrvatski genocid nad Srbima’

U nastavku čitamo: „Metanastazinka kretanja, započeta turskim prodorom na Balkanski poluotok dubinski će promijeniti sastav stanovništva od Vardara do Zagrebačke gore, Žumberka i Bijele Krajine. Štokavski govori su se stabilizirali na prostoru znatnog dijela sadašnje Hrvatske, čitave Bosne i Hercegovine (s Republikom Srpskom), gotovo cijele Srbije (s pokrajinama) i pograničnih zona u Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji“.

I dalje: „Migracije i raznovrsni etnolingvistički procesi doveli su do toga da je značajan dio stanovništva koji se služi srpskim narodnim jezikom istupio iz srpskoga nacionalnog korpusa ili je prihvatio štokavski, nikada se i ne nalazeći u ovome korpusu“.

Ne ide, naravno, ni bez Vuka

Ne ide, naravno, ni bez Vuka: „Općepoznato je da je početak standardizacije i kodifikacije srpskoga književnog jezika vezan za rad Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je u svom pedesetogodišnjem radu (1814.-1864.) napravio prvu i standardizaciju i kodifikaciju srpskoga književnog jezika. Taj Vukov srpski književni jezik i pravopis usvojen je u svim tadašnjim državama i provincijama gdje je živio jezikom povezan narod srpski: Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Na svim tim prostorima prihvaćena su gotovo sva Vukova standardizacijska i kodifikacijska rješenja. Osim u jednom slučaju: u slučaju Vukova naziva jezika. Tako se Vukov književni jezik, koji je za Vukova života bio imenom samo srpski, poslije toga javlja i kod Srba pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a po njegovom ukidanju raspadom SFRJ, još pod četiri imena: kao hrvatski, kao bošnjački/bosanski, kao crnogorski, i kao bunjevački jezik“.

Zaključak velikosrpskih jezikoslovaca je jasan: „Prema svim znanstvenim lingvističkim kriterijima identiteta standardnog jezika – (1) genetičkom, (2) strukturnom i (3) komunikativnom – ta imenom četiri različita jezika jesu isti zajednički lingvistički jezik. To su, strogo lingvistički gledano, samo različite inačice jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika, sa statusom političkih jezika“.

Kao što se vidi iz priloženoga, Srbi negiraju postojanje hrvatskoga jezika. Za njih je štokavski isključivo srpski. Poruka je jasna: tako gdje je štokavski tamo su i granice „srpskog sveta“ koji – rekao je svojedobno Aleksandar Vulin – podrazumijeva jedan državni prostor. U Srbiji i dalje traje mržnja prema okolnim narodima i čekaju se „bolje okolnosti“ kako bi se ostvarili devedesetih godina nerealizirani ciljevi. Nevolja je u tome što velikosrbi imaju, kad je u pitanju jezik, svoje saveznike i u projugoslavenskim krugovima u Hrvatskoj koji su pred koju godinu potpisali tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Povijest nas uči: prvo idu jugoslavenske ideje, a nakon njih četnička kama.

Tko to ne razumije – ne razumije baš ništa.

* Davor Dijanović hrvatski je novinar, kolumnist, povijesni istraživač, geopolitički analitičar i publicist. Četrnaest godina iskustva u online i tiskanom novinarstvu te digitalnim platformama. U rodnom Bjelovaru završio je opću gimnaziju, a na Libertas međunarodnom sveučilištu u Zagrebu magistrirao međunarodne odnose i diplomaciju. Završio je Londonsku školu za odnose s javnošću, smjer Odnosi s javnošću i upravljanje reputacijom, a na Učilištu Petar Zrinski edukaciju za specijalista digitalnog marketinga. Od 2008. do danas objavio oko 1500 novinskih i publicističkih priloga o temama iz područja politike, geopolitike, povijesti i kulture te nekoliko preglednih odnosno stručnih radova. Posebna područja njegova interesa su: suvremena povijest, geopolitika, odnosi velikih sila i međunarodna sigurnost. Autor je knjige “Hrvatska u žrvnju Jugosfere” (2015.) i voditelj podcasta Geopolitički objektiv. U sezoni 2021. – 2022. vodio emisiju „Argumenti“ na Hrvatskom katoličkom radiju. Oženjen, otac četvero djece.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.