Magla označava nejasno i neodređeno stanje iz kojega nastaju moguće važni i sudbonosni događaji, ali i u ne tako malo slučajeva onemogućava razvoj očekivano vrijednih prilika. Hrvatska i okolnosti koje su uslijedile unutar njene društvene zajednice nakon nestanka Berlinskoga zida, obrazac su koji proturječi očekivanom razlazu magle poslije čega je trebalo nastupiti željeno pročišćenje društveno-političke pozornice, prepoznatljivo potpunim razlazom i odstranjenjem baštine prethodnoga komunističkog totalitarnog režima.
Kako je 19. rujna 2019., donesena jedna od iznimno bitnih Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, i u tom smislu naglašeno izjednačavanje svih totalitarizama iz 20. stojeća, biti će u svakom pogledu zanimljivo pratiti njezine odjeke u RH. Napose zato jer još uvijek postoje brojni razlozi o neprincipijelnosti pristupa ovoj problematici, a vezuju se uz Hrvatsku i njezin službeni, odnosno stvarni odnos prema padu Berlinskog zida. Za što bolje razumijevanje razloga tako posloženih okolnosti posebice je važno poznavati i uvažavati činjenice koje su oslobođene bilo kakvih predrasuda. Dakako, pritom je neophodno izbjegavati upadanje u zamku prevelikog teoretiziranja koje se u pravilu zasniva isključivo na proklamiranim konceptima koji u značajnoj mjeri nisu imali stvarnog doticaja sa zbiljom. Jednako tako valjalo bi se osloboditi stalno prisutnih intencija unutar kojih se pojavljuje potreba da se činjenice na odabrani način interpretiraju, čime ozbiljno gube značaj, a istodobno dojam, odnosno svjetonazorsko i ideološko opredjeljenje, ostvaruje prednost što u pravilu rezultira pogubnošću za objektivizaciju predmeta rasprave.
Iz kruga komunističkih zemalja omeđenih u simboličkom značenju Berlinskim zidom, nazivanim još i antifašističkim, gdje je antifašizam označavao pojavnost revolucionarne borbe, koje su svoje totalitarne državne tvorevine prioritetno održavali i na nastavku izmišljene borbe protiv fašizma, stvarno vojno poraženog u Drugom svjetskom ratu, Hrvatska je kao sastavnica SFRJ jedne od država iz takvoga političko-ideološkog svežnja, imala za razliku od ostalih interludij obilježen oslobodilačkim i obrambenim Domovinskim ratom.
Ta nesporna činjenica uglavnom je u samim početcima uvjetovano odredila njezin društveni odnos prema novijoj prošlosti vezanoj uz prethodni totalitarni režim, ali jednako tako i prema ljudskim resursima preuzetim iz toga izvorišta. Nastalo stanje moglo bi se slikovito rečeno usporediti s izgradnjom nove kuće uz korištenje oštećenog materijala, zbog čega je sasvim izvjesno da takvo zdanje ima brojnih manjkavosti koje ga čine nedovoljno kompaktnim, a time i upitno sigurnim. Uzimajući u obzir takve okolnosti, prijelomni trenutak nestanka Berlinskoga zida u hrvatskom društvu za posljedicu je izazivao dvojake reakcije.
Kod većine je prevladalo iskreno oduševljenje i vjerovanje kako se ukazanom prigodom otvorila mogućnost u Hrvatskoj za konačnim odbacivanjem terora i presije komunističkog političkog aparata, a time i osigura odvajanje od dotadašnjeg neželjenog zagrljaja jugoslavenske državne zajednice. Preostalima je to bio isključivo prioritetni znak za uzbunu koji je zahtijevao grozničavo promišljanje o tome kako dalje, odnosno kome se i pod kojim uvjetima najsvrsishodnije u političkom smislu prikloniti. Pored toga njima je najvažnija odrednica ipak ostala vezana uz očuvanje ranije stečenih materijalnih vrijednosti, ali i poduzimanje aktivnosti koje bi im osigurale pod bilo koju cijenu osobno održanje na visokim društvenim pozicijama.
S druge strane spomenuta većina je bez lažnih motiva, poput naivnih idealista krenula u pokušaj realizacije cjelovite promjene društva, a sve s nakanom njegove demokratizacije i uspostave potpuno novih društvenih odnosa unutar drugačije uspostavljenog državnog okvira. Upravo ta odrednica bila je bitnom i nepremostivom razlikom u odnosu na grupaciju koja se ne svojom voljom našla u potpuno novoj i neočekivanoj situaciji. Kako bi premostili nastalo stanje zateknuti su jednostavno zaključili da je iz pragmatičkih razloga oportunije pristajati uz tada većinsko političko opredjeljenje. S obzirom da je pristanak takvoga tipa u njihovom slučaju bio na određeni način uvjetovanog karaktera s primarnom nakanom očuvanja osobnih materijalnih interesa, onda proizlazi kako se njihovo iskazano određenje ipak zadržavalo pretežito na prividnoj razini.
Velikosrpska vojna agresija na RH, sasvim je sigurno u njenim početcima ujedinila sve pore i dijelove hrvatskog društva i postavila ih u poziciju zajedničkog djelovanja s ciljem konačnog oslobođenja i uspostave samostalne i suverene države. No, i tu su na osnovama prethodno razloženog prevladavali različiti motivi.
Međutim, u takvim izvanrednim okolnostima trenutno su ostali zatomljeni, naprosto zato jer su se svi dionici zatekli u poziciji izravne životne ugroze, zbog čega im je ključna preokupacija bila vezana uz nužnu obranu teritorija, ali i biološki opstanak kako vlastitih obitelji tako i šire zajednice.
Na tom tragu, vrlo brzo već u smiraju ratnih zbivanja, zapravo netom nakon uspješno provedenog obrambenog i oslobodilačkog Domovinskog rata, započinje proces buđenja i ponovne društvene aktivacije starih partijskih kadrova, u vrijeme ratnih okolnosti znakovito utihnulih, samozatajnih i vješto prikrivenih, posebice u pogledu bilo kakvog isticanja svojih svjetonazorsko-ideoloških opredjeljenja.
Mirnodopsko razdoblje trebalo je naznačiti i omogućiti pravce slobodnog demokratskog razvoja hrvatskoga društva, koje se očekivano imalo zasnivati na potpunom odreknuću, odnosno odmaku od svakog oblika i baštinjenja prethodnog komunističkog totalitarnog režima. Umjesto toga, neriješeni problemi naslijeđeni iz prošlosti ponovno su nametnuti i to kao glavna preokupacija društva, bez obzira na sve ostale objektivno mnogo značajnije i složenije teškoće koje su prevladavale nakon završetka ratnih zbivanja.
Nelustrirani komunistički kadrovi
Tako ustanovljen red problema utjecao je na inficiranost ozračja koje je prijetilo ozbiljnim potkopavanjem temelja novonastalog demokratskog društvenog uređenja. Pored toga učestalim korištenjem i time nedvosmisleno ciljanom zloporabom pojma antifašizma, pritom svjesno obezvrjeđujući činjenicu nepostojanja Berlinskoga zida i njegova naslijeđa, nelustrirani i zbog toga dodatno osnaženi komunistički kadrovi u RH ponovno su preuzeli inicijativu i započeli s programiranim procesom nametanja održanja sjećanja na prošlo totalitarno razdoblje.
U ovakvim okolnostima ne isključivo iz ideoloških razloga, već iz sasvim jednostavne potrebe očuvanja svojih materijalnih povlastica osiguranih pozicijom stečenom još u vremenima vladajuće partijske nomenklature u Jugoslaviji. A s obzirom na to kako su za komuniste i njihove sljedbenike, svi politički neistomišljenici bili svrstavani u red protivnika i pritom uglavnom etiketirani fašistima, onda u promatranom hrvatskom primjeru postaje sasvim razvidnim zašto su se doista poslužili napadnim pozivanjima na antifašizam. Valja pritom naglasiti i to kako se sve one koji su na bilo koji način izražavali sumnjičavost prema razini vjerodostojnosti komunističkih kadrova u vremenu presudnih događaja za RH, agresivnom promidžbom i s društveno moćnih pozicija lakoćom iz preventivnih razloga svrstavalo u kategoriju zagovornika fašizma.
Tako se stvarao dojam o opravdanosti antifašističkoga nastupanja, bez obzira što to doista značilo. Za napomenuti je također da takvi čuvari prošlosti i predstavnici svojedobne crvene buržoazije, zajedno sa svojim biološkim nasljednicima, koristeći nenaravno stečenu političku i materijalnu snagu, ali sada uz pomoć njima novopridošlih pojedinaca i grupacija, regrutiranih prema strogo određenim kriterijima, osigurali su i nadalje svoj visoko vrijedan status koji im je u demokratskoj Hrvatskoj omogućio zauzimanje ključnih pozicija u strukturama vlasti i na javnoj društvenoj pozornici.
Upravo zahvaljujući takvim prilikama u RH je nastupila paradoksalna situacija, koja između ostaloga postaje razvidnom i kroz činjenicu kako oni koji su u bivšem totalitarnom režimu praktično priječili svaku pomisao na slobodu djelovanja, političko udruživanje, kao i slobodu govora, u novom ozračju postaju nositeljima i najvećim zagovornicima svih oblika liberalno demokratskih vrijednosti. Bez obzira na sve njihove pokušaje prilagodbe prošlosti i prikazivanja takve u nekom novom i drugačijem svijetlu, ipak su svojim ustrajnim i izrazito prodornim djelovanjem uspjeli hrvatskom društvu nametnuti dio mentaliteta koji je bio ključno obilježje u prošlom režimu. Time su zajednicu uspjeli dobrim dijelom onečistiti i stvoriti dojam zamućene slike novoga demokratskog društvenog okvira. Istodobno iskoristivši dostignutu razinu društvene umreženosti, pritom uz bogato iskustvo iz prethodnih vremena u kojima su veoma dobro ovladali gradivom i metodologijom funkcioniranja vladanja i održanja na vlasti, uspjeli su dezorijentirati novo društvo, stvoriti konstantno neizvjesno stanje i potaknuti sumnje u institucije RH.
Skrivanje iza pojmova antifašizma i borbe za ljudska prava
U tako uspostavljenim odnosima, besprizorno se skrivajući iza pojmova antifašizma i borbe za ljudska prava, upravo i najviše oni koji su u komunističkom totalitarnom režimu ostrašćeno priječili svaku pojavnost i pozivanje na ta ista ljudska prava, uspjevaju održati u društvu latentnu napetost pomoću koje najviše pojedinačno profitiraju.
Na taj način je novoformirana zajednica na svim razinama bila sustavno zakidana i trpjela stalne gubitke svih oblika ljudskih, moralnih, kulturnih, gospodarskih i ostalih vrijednosti. Baštinici totalitarnog režima tako su, kolokvijalno kazano, potezom pera bez samorazumljivih pitanja i prosudbi uspjeli postati lučonošama i bardovima progresivizma, i bez obzira na sve utege iz prošlosti koje su sa sobom donijeli.
Pad Berlinskoga zida za njih je umjesto prirodnoga uzmaka i odlaska u ropotarnicu povijesti, naznačio pretpostavku za novi politički i statusni uzlet. Kao još jedan prilog navedenom, držim ovdje posebice važnim napomenuti i to, kako su koristeći se od ranije stečenim međunarodnim vezama zasnovanim na njima prirođenoj lakoj prilagodljivosti i svakovrsnoj uslužnosti, neki od takvih bili kod dijela međunarodne zajednice rado prihvaćeni i zaštićeni, što im je pored prethodno razloženog u specifičnom trenutku jamčilo i položaj nedodirljivosti u RH.
To je činjenica koju napominjem i koja po mojem osobnom sudu nedvojbeno potvrđuje kako se u pojedinim okolnostima s interesnim nazivnikom ipak ne nazire bitna razlika između pružatelja i korisnika usluga. Razni hrvatski diplomati i jedino postojani apatridi, dolazili s političkog ili gospodarskog spektra, koji su u jugoslavenskom razdoblju participirali kao bitni čimbenici u međunarodnim poslovima i brojnim aktivnostima, što znači u razdoblju prije nastanka samostalne RH, zahvaljujući odgovarajućim ponašanjima pronalazili su u tom dijelu međunarodne zajednice svoju u prvome redu političku zaštitu, pa time i zaštitu od svake odgovornosti za počinjenje nečasnih protuhrvatskih radnji u korist bivšega režima.
U njihovom primjeru problem se dodatno usložnjava i to na način što su u novouspostavljenim demokratskim odnosima u RH doživjeli nenaravno obrnuti proces, vremenom su umjesto izopćenika postajali uvaženi članovi demokratskoga društva, upravo onoga kojega su po svojem odabiru, a što nedvojbeno potvrđuju i njihova ranija postupanja, neprestano i samo prezirali. Metamorfoza im je bila samo krinka, puka podvala javnosti, prošla bez bilo kakvih zaprjeka u hrvatskom društvu kojim još uvijek postojano egzistira ozbiljna razina nekulture zaborava. Zbog toga su i uspjeli zadobiti pozicije s kojih su mogli, a to nastavljaju i danas, bez ograničenja manipulirati s javnošću u cilju ostvarenja isključivo osobnih ambicija.
Takvi su u pravom smislu riječi ostali istinski baštinici Berlinskoga zida, i to u onom njegovom najgorem smislu kada je bio zapravo pojam onemogućavanja izražavanja i korištenja svih oblika ljudskih i demokratskih prava. Zahvaljujući tako stvorenim odnosima novonastalo ozračje pružilo nam je između ostaloga i mogućnost svjedočenja kako se pojedini biološki nasljednici promicatelja i provoditelja prošloga režima, bez zadrške pozivaju na modernizam prema kojemu zagovaraju i naglašavaju sve oblike društvene uključivosti, a pritom su ipak u svojoj biti iz prethodno navedenih razloga, duboko protkani naslijeđem isključivosti.
Neprevladani komunistički mentalitet
RH je zbog svega toga danas još uvijek društvo u kojemu nije stvarno doživljen potpuni slom Berlinskoga zida, naprosto zato jer je neprevladani komunistički mentalitet i s time povezana njegova društvena umreženost toliko jaka da još uvijek uspijeva održati veoma aktivno sjećanje na njega. I tu zapravo nije posrijedi samo puko sjećanje, već i ponašanje koje zajednicu drži okovanu teškim utegom kojega se može osloboditi samo onda kada i ako iskreno prihvati ulazak u sveobuhvatni proces pročišćenja.
Stoga držim kako društvo poput našega koje se još nije suočilo sa svojom prošlošću, koje k tome nije u cijelosti i bez ograda odreklo se tereta totalitarne prošlosti, može samo teoretizirati o značenju pada Berlinskoga zida, a nikako vjerodostojno i argumentirano tumačiti istinsku vrijednost takvoga događaja. Na tom tragu i novoregrutirani pojedinci iz hrvatskoga demokratskog društva, više ili manje naivno, ali i uz nedovoljno činjenično poznavanje djelovanja spomenutih relikta prošlosti, opet pozivajući se na tako privlačne pokliče borbe za ljudska prava, ne razumiju slučajno ili ne, da se sada u njihovom krugu istomišljenika nalaze i oni koji su se iz prevladavajuće ideoloških uvjerenja prethodno nalazili na potpuno drugoj strani
U takvim okolnostima odabrani demokratski dojenci i stari prilagodljivi partijski mutanti zajednički nastupaju i međusobno se podržavaju, što je fenomen koji ponajprije poziva na zdravorazumsko čuđenje. Nekritički prihvaćati načela i dostignuća prošloga komunističkog totalitarnog režima, za naglasiti je vojno neporaženog ali nakon toga samoraspadajućeg, suprostavljajući mu s druge strane vojno poražene totalitarne režime iz Drugoga svjetskog rata, poput fašizma i nacionalsocijalizma, odnosno njihovih inačica, i na toj osnovi voditi brutalne verbalne političke obračune, danas u demokratskoj RH je nametano stanje koje koristi samo materijalnim profiterima koji odatle vuku prvenstveno svoju osobnu korist. Na taj način oni ostaju izvan dosega javnosti, mirni u svojim brižljivo građenim piramidama, uživajući u gladijatorskim igrama namijenjenim najnižim strastima puka. Iza tako izgrađenih sjajnih pročelja nalaze se zapravo zdanja čija je unutrašnjost zrcalo naslijeđene prošlosti, sadržane od magle i truleži zaostale od prije trideset godina prilikom rušenja Berlinskog zida, magle kojoj u RH do danas nije bilo dopušteno potpuno nestajanje.
I na osnovu navedenog, a napose zbog kompleksnosti ove problematike, neophodno joj je prilaziti s različitih aspekata koji sadržavaju potrebu njenoga dubinskog promatranja i ocjenjivanja. Posebice i ono što bi po mojem osobnom sudu moralo biti prioritetna polazna osnova, a to je argumentirano proniknuće u prošlu zbilju s naglaskom na onu koja tretira razdoblje trajanja komunističkog totalitarnog režima. To stoga jer se padom Berlinskoga zida očekivalo postići odreknuće od takve baštine, što se u slučaju RH još uvijek nije dogodilo isključivo iz razloga prevlasti političkih struktura koje su nametanjem vrijednosnih sudova o prošlosti uspjeli sačuvati i ojačati svoje pozicije u sadašnjosti. Vješto su uspostavili ozračje po kojemu nesporne činjenice postaju važećima tek onda kada se o njima službeno progovori, a o službenosti zbog zauzetih pozicija isključivo i samo oni odlučuju.
Ciljana diktaura laži
Zbog svega toga nesmiljeni pokušaji nametanja ciljanog zaborava, selektivnog promatranja prošle zbilje, u ovome je konkretnom slučaju namjerno poticanje i skretanje pozornosti javnosti na potpuno krivu stranu koja obezvrjeđuje tektonski događaj uklanjanja Berlinskoga zida. Tako je prevladala ciljana diktaura laži. Stoga je u RH čin pada Berlinskog zida danas samo smješten u kategoriju povijesne zanimljivosti bez posebnih komentara i obrazloženja.
Pritom su potpuno razumljiva ponašanja dijela prošlih i sadašnjih nomenklatura vlasti koja takvim odnosom prvenstveno štite svoju pravu baštinu, i na taj način podržavaju izokrenute vrijednosne kriterije koji jamče dugotrajno održanje postojećeg stanja. S obzirom na takve okolnosti držim ljudski i profesionalno krajnje neetičkim biti dionikom urote šutnje, kao i s time povezane provedbe nekulture zaborava koja potpomaže spomenutim društvenim grupacijama u realizaciji njihova cilja skrivanja prošlosti režima u kojemu su na dokazivo dvojben način stekli pretpostavke za uspon i čvrsto održanje na zavidnoj razini društvene ljestvice. Međutim, valja upozoriti i na činjenicu kako danas naglašena i istančana osjetljivost za sve vrste zaštite ljudskih prava po svojoj naravi nije mogla imati ishodište, odnosno biti naslijeđem komunističkog totalitarnog režima pa tako ponajmanje njegovih kadrovskih izdanaka. To naprosto zato jer bi značilo da je režim bio podvojenog, ili možda hemiplegičnog karaktera – s jedne strane sve je oblike ljudskih prava kao totalitarni silom priječio i gazio, a s druge sve je bez ograničenja dopuštao i blagonaklono promatrao.
Nametanje povijesnih krivotvorina
Problem je u tome što nas još uvijek svježe sjećanje, ali iznad toga i dostupno golemo arhivsko gradivo nedvojbeno uvjerava u suprotno, u potpunu totalitarnost režima sa svim tako proizišlim posljedicama, bez obzira na dugotrajne težnje i uzaludne pokušaje, uglavnom salonskih tumača u pokušajima prekrajanja, prilagodbe i popravljanja prošlosti. Projekcija želja i žudnja za nametanjem povijesnih krivotvorina koje pojedine privilegirane grupacije u RH pokušavaju i uspjevaju plasirati u javnosti, vidno su pogrješan pristup koji ne jamči konačno suočenje i pročišćenje društva već naprosto produbljuje krizu. Stoga ovdje nije ključni problem stvarnih činjenica, već kod dijela utjecajnih društvenih struktura ustrajni pokušaji mijenjanja tih činjenica u korist održanja njihovih osobnih interesa, bez obzira koliko to u današnje vrijeme izgledalo deplasirano pojašnjavati. Odatle proizlazi kako ova tema postaje idealnim predloškom za podrobnije razmatranje pitanja, ne u smislu kako se to dogodilo u RH, već zašto se upravo tako dogodilo.
Zanimljivo je na koncu ovdje primjetiti i to kako je nakon pada Berlinskog zida lustracija provedena u brojnim zemljama bivšeg ideološko-komunističkog svežnja (primjerice DDR, Poljske, Češke, Slovačke, Madžarske, Rumunjske), međutim to se nije dogodilo u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, pa niti u onima koje su se priključile EU poput Slovenije i Hrvatske. Differentia specifica potonje dvije države, a što je neophodno primijetiti, jest u tome da su slovenski komunisti i prije i poslije nestanka komunističkog režima imali i zadržali nacionalnu konstantu, što se na isti način ne bi moglo govoriti za hrvatske, čije izražavanje nacionalne pripadnosti nije uvijek bilo jednoznačno.
* Doc. dr. sc. Zlatko Begonja povjesničar je na Sveučilištu u Zadru specijaliziran za hrvatsku povijest tijekom 20. stoljeća.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
