Dr. sc. Hrvoje Pende: Kolinda, mitraljez i strogo kontrolirane povorke

Prije jedanaest dana završio je još jedan riječki karneval. I ovog puta Korzom je prošlo mnoštvo povorki, šarenih i veselih maski pridošlih s raznih strana. Svi samo s jednim ciljem – da na jedan dan zaborave svakodnevicu, naprave izlet, zabave se, stvarnost okrenu naopačke, budu ono što žele. Uz sitne promjene, tako je to još od antičkih vremena. Rimske Saturnalije i Luperkalije također su ljudima omogućavale kratkotrajan izlaz iz zimske i društvene depresije, sve putem nesvakidašnjih i razuzdanih zabava.

Međutim, suvremeni karnevali imaju i jednu drugu, kritičku dimenziju, jer pružaju mogućnost pojedincima i društvenim slojevima da iskažu svoje stavove o društvenim nepravilnostima, da političare izvrgnu poruzi i ismijavanju zbog njihovih postupaka.

Naime, iako u demokraciji svatko naizgled ima svoj djelić mogućnosti sudjelovanja u vlasti, mnogi ljudi i danas imaju osjećaj da u društvu nešto nije u redu, da neke stvari treba ispraviti, da ih se u svakodnevici ne sluša, ne čuje, da su marginalizirani ili diskriminirani. Svim tim pojedincima i društvenim slojevima karneval dobro dođe da iskažu svoj stav, protest. Stoga, kroz svu svoju neozbiljnost, karneval može biti vrlo ozbiljan i poslužiti kao snažno političko oružje.

Karneval kao građanski odgoj

Upravo ta dimenzija riječkom karnevalu kronično nedostaje – društvena kritika ukupnog života grada i regije.
U našoj nedovoljno demokratiziranoj zemlji, s uplašenim dušama i vrlo slabo razvijenom kritičkom svijesti bilo bi poželjno pružiti ljudima malo slobode i mogućnosti za razvijanje i iskazivanje kritičke misli. Ako već ne ide putem institucija u koje naši ljudi iz poznatih razloga nemaju povjerenje, od političara bi bilo lijepo da barem za vrijeme karnevala građanima omoguće slobodno iskazivanje mišljenja o gradskoj, regionalnoj i državnoj politici; da to potiču, da oslobode skrivenu građansku misao, da se polako navikavaju na oštru kritiku, suprotno mišljenje i konflikt.

U razvijenim demokracijama, političari prilično dobro podnose izrugivanje njihovim odlukama. U Njemačkoj karnevalisti bez ikakvih rezervi skinu trometarsku lutku Angele Merkel do gola i kažu sve što misle o njezinoj politici. Ne štede ni ostale na svim razinama vlasti. Nemaju obzira ni prema kome. Slično je u svim razvijenim zemljama u kojima se ljudi ne boje političara. Čak se i u nekim našim gradovima karnevalisti bez strahopoštovanja izruguju lokalnim političarima.

A gdje je nestao ljenjivac?

Ali u Rijeci ne! Pitam se je li moguće da se posljednji bastion drugarstva čak i na karnevalu fura na nekakvo lokalno-regionalno nekonfliktno zajedništvo pa su izrugivanju izloženi jedino političari na nacionalnoj razini, poput Predsjednice RH (iako je Grobnišćica). Je li moguće da građani Rijeke i okolice već desetljećima ne vide bitne probleme u gradskoj i regionalnoj politici pa ukupan sarkazam, satiru, nezadovoljstvo usmjeravaju isključivo prema Zagrebu.

OK, jasno je da 1980-ih nije bilo nikakvog prostora (čak ni karnevalskog) za izrugivanje političarima, živim, kao ni mrtvim. Ali već smo 27 godina u kakvoj-takvoj demokraciji. Kako je moguće da svih ovih godina nijedna povorka nije našla inspiraciju u liku i djelu Vojka Obersnela ili Zlatka Komadine te ih obojicu izvrgla poruzi. Osobno imam mnogo zanimljivih ideja kako obojicu prikazati u povorci, a nisam ni kostimograf, ni komediograf, ni scenarist. Tek sam običan građanin Rijeke koji zapaža svijet oko sebe.

I zato mi nije jasno da se narod ovog grada pali samo na političare iz Zagreba. Ili možda netko negdje provodi cenzuru? Možda postoji Zakon o zaštiti lika i djela spomenutog dvojca, ili barem nekakav interni pravilnik? Možda se sve grupe sa svojim sadržajem moraju prijaviti povjerenstvu koje određuje što ide, a što ne ide; tko može, a tko ne može dobiti potporu; tko je publici zabavan, a tko dosadan, iritantan? Ipak, ne može se u riječku povorku kako se kojoj pijanoj maškari poželi. Narodnim masama treba osigurati „dostojanstvenu“ zabavu, bez obzira što je riječ o karnevalu.

Gradonačelnik se zabavlja

U svakom slučaju, zbog te drugarske klime i gradonačelnik Rijeke se ugodno osjeća i zabavlja kao karnevalist, i to svake godine u drugoj odori pomoću koje građanstvu šalje ponekad samo njemu znane poruke.
U nespretnom pokušaju da izokrene stvarnost, u slučaju veselog gradonačelnika riječki je karneval izokrenuo sam sebe. Umjesto da građanima posluži za izrugivanje svakodnevice i političara koji je kroje, karneval je uzurpiran od tih istih političara i služi im kao dodatno sredstvo samopromocije. To što se karneval izdašno financira iz javnih blagajni ne znači da se političari i ovdje moraju reklamirati, kao što ne znači da moraju kontrolirati tko će i što prošetati Korzom, a nekako mi se čini da se upravo to događa. Jednostavno ne vjerujem u tu silnu ljubav, to PGŽ drugarstvo na svim razinama.

Vučić i Čačak

Kad su već veliki štovatelji lika i djela lokalnih političara, zašto nikome od primorsko-goranskih karnevalista nije palo na pamet da se ove godine poigra s dolaskom predsjednika Srbije, Vučića. A nije da i na tu temu nedostaje ideja. Ali opet ništa! Eh da, možda im je netko iz povjerenstva šapnuo da bi se gospoda iz Rijeci bratskog Čačka osjećala neugodno? A zašto riskirati da se Čačani na riječkom karnevalu osjećaju pokislo? Zato bolje se držati simpatičnih pingvina, cvjetića, morčića, zmajeva, jastoga i drugih predstavnika flore i faune. To posve sigurno neće povrijediti nijedan ego ni uzburkati mirnu primorsko-goransku političku baru, a neće uznemiriti ni hrvatsko-srpsko prijateljstvo koje se u Rijeci vrlo uspješno njeguje od „oslobođenja“ 1945.; od kad su prijatelji u svojim komunističkim čistkama u trenu pobili ca. 1000 građana, a polovicu autohtonog stanovništva Rijeke na razne načine prisilili na odlazak iz „oslobođenog“ grada. Zatim su prijateljski uselili u njihove stanove i vile, proglasili se građanima i stvorili vrijednosne temelje današnjeg grada „europske kulture“.

Kič

I što je onda riječki karneval danas? On sigurno nije kritičar društvene zbilje. On nije čak ni platforma izrugivanja, izopačenosti, zabave, grijeha, potpune slobode ponašanja. On je tek jedan od domaćih zabavnih proizvoda koji u sebi ne nosi snagu autentičnosti, drskost i izazovnost, inovativnost, društvenu kritiku, nego poput svake kič predstave ispunjava skromna očekivanja prosječnog posjetitelja. Svake je godine jednak i sve više postaje dio opće kičizacije prostora i događaja jer nam ne nudi ništa osim već uobičajenu ugodnu, nekonfliktnu, egzotičnu i nostalgičnu predstavu za naša osjetila. Jedino što iritira i šokira osjetila (i to samo sluha) su voditeljska deranja u mikrofon i preglasna glazba.

Halubajski zvončari 1948.

Na kraju, jedino moćno i autentično na tom karnevalu su halubajski zvončari. Jedino se u njih pouzdajem jer imaju dugu tradiciju za koju su se pokušavali izboriti i davne 1948. kad su demolirali jednu milicijsku postaju zbog zabrane održavanja karnevala. Naravno, završili su u zatvoru. Poznato je da komunisti nisu voljeli narodne ludorije, kao ni ukupno društveno nasljeđe pa su zabranili karneval odmah nakon „oslobođenja“. Njihovi pravovjerni sljedbenici u Primorsko-goranskoj županiji, koliko god se trudili, ne mogu pobjeći od gena svojih stvaratelja. Morali su formalno prihvatiti demokraciju, ali već je 27 godina koče na svim razinama – od Sabora do karnevala.

Iako, nikad mi nije bilo jasno zašto komunisti nisu voljeli karneval kad je poznato da su karnevali poput „narodnooslobodilačke“, socijalističke revolucije. Ukidaju postojeće stanje i potpuno ga izokreću. Gospodari služe svoje sluge. Zec lovi vuka, ovce lete, a bitange se krune. Svaka ništarija može biti što hoće. Čisti komunizam.
Ups, da, nakon „narodnooslobodilačkog“ karnevala oni su postali vlast pa valja uspostaviti red. Zec je umislio da je postao vuk, ovce su stjerane u tor, ništarija je postala što je htjela, a bitanga se napokon okrunila. Više nema. Kraj.

*Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr