“Stanje je relativno i dobro, ali budimo oprezni jer je Jokić-Budakov „kurikulum“ želio zadati smrtni udarac povijesti kao predmetu, a samim time i poučavanju o Domovinskom ratu”, upozorava dr. sc. Mario Jareb u Hrvatskom tjedniku od 3. kolovoza 2017., znanstveni savjetnik u Hrvatskome institutu za povijest i suautor udžbenika iz povijesti za kojega ističe: “Kolega Bekavac i ja napisali smo udžbenik temeljen na činjenicama, a ne na politikantstvu poput nekih drugih autora.”
> (VIDEO) Žestoka rasprava Klasića i Jareba o Trgu maršala Tita i komunističkom nasljeđu
U posljednjih petnaestak godina koliko pozorno pratim pitanje zastupljenosti Domovinskoga rata i pristupa toj problematici u nastavi povijesti u hrvatskim školama dogodile su se značajne promjene, i to u pozitivnome smislu.
Od ozbiljnih pokušaja relativizacije prošlosti i izjednačavanja krivnje za izbijanje rata i ratne zločine od strane nekih autora udžbenika, došli smo do stanja u kojemu u znatnoj mjeri prevladavaju sadržaji utemeljeni na činjenicama i spoznajama do kojih je došla i hrvatska historiografija.
Uz to je sve veći i broj nastavnika, ali i učenika, koji sa zanimanjem i entuzijazmom prate teme koje se odnose na to ključno razdoblje najnovije hrvatske povijesti, a stečena znanja i spoznaje nastoje i produbiti. Nastavnicima su već više od desetljeća dostupni i specijalizirani stručni skupovi na kojima imaju prigode upoznati se s pogledima hrvatske historiografije, ali i istaknutih sudionika ratnih događaja na brojne teme povezane s Domovinskim ratom, a niz skupova održava se i na lokalnoj razini.
Svakako treba istaknuti razmjerno nedavno uvedene organizirane posjete škola Vukovaru, gdje se tisuće učenika na licu mjesta upoznaju s tragedijom toga grada, ali i Domovinskim ratom u cjelini. Istodobno postoji niz edukacijskih projekata različitih udruga koje u suradnji s brojnim školama rade na upoznavanju učenika s pojedinim događajima iz Domovinskog rata.
Sve to ne znači da je stanje potpuno zadovoljavajuće i da nema prostora za njegovo poboljšanje. Još je uvijek aktualno pitanje odgovarajuće zastupljenosti tema iz Domovinskog rata u nastavi povijesti, pa i pristupa tim temama. One se prema postojećim planovima i programima obrađuju potkraj 8. razreda osnovne škole i u 4. razredu gimnazije, odnosno u odgovarajućim razredima srednjih strukovnih škola. Obrada takvih tema uobičajeno pada potkraj školske godine, što je svakako otežavajuća okolnost za kvalitetno izvođenje nastave. Uz to, u 4. razredima gimnazije nastava završava ranije, a učenici su usmjereni prema kraju svojega srednjoškolskog obrazovanja i polaganja mature, te nije neobično što mnogi od njih zanemaruju mnoge sadržaje koji po planu rada ulaze upravo u posljednje tjedne njihova boravka u školi.
Sadržaji tema predviđenih planom i programom obrađeni su u postojećim udžbenicima za osnovne i srednje škole, pri čemu oni u udžbenicima za 8. razred osnovne škole čine dio X. cjeline pod naslovom „Postanak i razvoj samostalne hrvatske države“.
Stanje obrađenosti te teme se s obzirom na opseg koja ona zauzima, a djelomice i na pristup problematici, razlikuje od udžbenika do udžbenika.
Kao suautor jednog od udžbenika (onoga kojega sam napisao u suradnji s kolegom Stjepanom Bekavcem), kojega su neki mediji u svojim besmislenim i često priglupim uradcima višekratno označili „kroatocentričnim“ i „nacionalističkim“, nastojao sam što više prostora dati nacionalnoj povijesti, a kao istraživač suvremene hrvatske povijesti učinio sam sve da sadržaj udžbenika bude utemeljen na činjenicama i spoznajama do kojih je došla suvremena hrvatska historiografija.
Problematici stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata, koju je u većem dijelu napisao kolega Bekavac, nastojali smo pristupiti na isti način – vođeni činjenicama i spoznajama do kojih je došla historiografija, a ne naklapanjima i manipulacijama koje su u prvom redu proizveli neki političari i politički aktivisti kako bi opravdali svoje politikantske poglede na prošlu stvarnost. U udžbeniku koji ukupno sadrži 200 stranica, spomenutoj X. cjelini pripada njih tridesetak, što s obzirom na plan i program koji predviđa obradu hrvatske i europske povijesti 20. stoljeća (uključujući i nezaobilaznu problematiku Drugoga svjetskog rata) čini značajan dio sadržaja udžbenika.
Postoje i opsežniji udžbenici od našega, no po opsegu spomenute cjeline pa i po pristupu neki od njih svakako značajno zaostaju za onim što smo napisali kolega Bekavac i ja. Nomina sunt odiosa, no oni na koje se to odnosi svakako će se prepoznati.
Sadržaj sadašnjih udžbenika i stanje nastave povijesti kakvo sada poznajemo još će neko vrijeme utjecati na oblikovanje svijesti i spoznaja mladih generacija, no najavljene reforme obrazovnoga sustava svakako će u skoro vrijeme donijeti značajne promjene kako u način poučavanja tako i u sadržaje nastavnih planova i programa. Česte promjene na čelnim mjestima u sustavu obrazovanja te ono što se je nedavno događalo sa zloglasnim Jokić-Budakovim „kurikulumom“ potiču na oprez.
Držim, naime, kako bi usvajanje onoga što je pripremila njihova ekipa svakako značilo smrtni udarac povijesti kao nastavnom predmetu, pa bi sukladno tome i poučavanje o Domovinskom ratu doživjelo težak udarac, lako su se u posljednje dvije godine prilike znatno promijenile, ipak su zagovornici pristupa te dvojice i njihovih sljedbenika na onome što smatram uništavanjem hrvatskog obrazovnog sustava u javnosti još uvijek vrlo glasni i utjecajni te osobito uspješni u medijskim manipulacijama kojima ono što zastupaju posve neopravdano predstavljaju čudotvornim lijekom za hrvatsko obrazovanje.
