Ekonomist Jurčić savjetuje kako prosječna obitelj može uštedjeti: Ključ su recepti starijih generacija

Vijest da sve poskupljuje više nije nova, opalit će nas po džepu kako god. Ali kako si pomoći i može li si pomoći jedna prosječna obitelj s prosječnom plaćom te doskočiti visokim cijenama?

“Objektivno, male su mogućnosti za uštedu, ali one postoje, barem po pitanju hrane. Sjetimo se naših starijih što su radili”, rekao je ekonomist Ljubo Jurčić za rtl.

Kaže, recepti starijih generacija, mogli bi uz malo truda pomoći ljudima i danas.

“Mi, koji smo živjeli u težim vremenima visoke inflacije, pomaknuli smo se sa službenog tržišta, krenuli smo u dio gdje su bile manje marže. Snabdijevalo se preko sindikata koji je imao 10 ili 20 posto niže cijene jer su robu naručivali na veliko i bez provizije. Drugi korak je bio taj da su se otvarale linije po kojima su se ljudi opskrbljivali direktno od proizvođača hrane na selu. To su tipično bile svinjske polovice, potom teletina koje su bile čak 50 do duplo jeftinije nego u trgovinama. To se odnosilo i na grašak, krumpir, zapravo na sve od čega čovjek živi”, prisjeća se Jurčić.

> Dr. sc. Grubišić o poskupljenjima u trgovinama: Da ste toliko nezadovoljni, ne biste išli u taj dućan

Kaže, zaobilazeći time trgovačke troškove i maržu dobivala se jeftinija hrana.

“To nije bila opskrba za tjedan ili dva, nego za dva mjeseca i dulje, a grašak i krumpir kupovali su se za četiri mjeseca. Prije godinu dana govorio sam da ide inflacija, ljudi su se smijali, ali sam rekao da onaj, koji ima 50 tisuća kuna, treba uložiti u škrinju, duboki zamrzivač, pa kupiti hranu po niskim cijenama jer će ona do kraja godine sigurno poskupjeti”, kaže.

Nastavlja da je isto savjetovao i za drva te komentirao što Vlada smanjuje porez na ogrjev.

“Ali time će se povećati potražnja pa će cijene porasti više od onoga što će biti smanjeno PDV-om”, kaže ekonomski stručnjak.

Vrijeme je za popravke

Dodaje i da sad nije vrijeme za kupovinu trajnih dobara, perilica, bojlera, vodokotlića… Treba popravljati.

“Mrežu usluga treba izgraditi, sada nećemo kupovati zamrzivač od 2000 ili 3000 kuna, popravit ćemo onaj koji imamo. Cipele je jeftinije popraviti za 50 kuna nego kupiti nove za 500 ili 1000 kuna. I ne treba čekati zimu, treba ih sad pođoniti”, govori.

Kao planinar iznosi osobno iskustvo da ugažene gojzerice popravlja čim siđe s planine, ne čeka da se ponovno uspne, pa je tako mudrije odmah popraviti zimske cipele, a ne kad ‘svi navale’.

Recepti roditelja

Slaže se da je umreživanje s majstorima i korak prema održivijem, ne da se odmah kupuje novo, nego da se popravi staro i produlji životni vijek robe.

“Treba pripremiti zimnicu, uložiti. U moje vrijeme u urbanim sredinama čitave su zgrade mirisale ili smrdjele (kako tko voli) po zimnici. Vino kupiti direktno kod proizvođača, 100 ili 200 litara, u podrumu kuće ukiseliti kupus. Neka jedan to napravi, bit će dovoljno za više njih”, kaže.

Recepti roditelja tu bi mogli puno pomoći, pa se osvrće na ‘stare’ dane da je to bio održiviji razvoj. Osobno je radi tradicije i sam zadržao neke navike starijih, uzgaja u rodnom kraju četiri svinje, kaže da posuši meso, podijeli tetkama, pozove prijatelje na velika druženja, nešto malo ostavi za sebe, pa se to isplati.

Dodaje, tu ima smisla ona kad se kaže ‘nemam para, a imam punu kuću hrane’. Prisjeća se i anegdote: “Iz sporta smo jedne godine napunili 70 teglica krastavaca, bilo je toga dvije godine što za jesti.”

> U SAD-u šok i nevjerica: Cijene prehrambenih proizvoda nikad veće od 1979. godine

Ako se i damo na recepte starih, pa spremimo svoju zimnicu, uzmemo polovicu svinje i smrznemo je u “dubokom”, koja bi bila ušteda?

“S obzirom na to da se ne plaćaju troškovi logistike i nema trgovačke marže, odnosno zarade koju trgovac mora imati, onda je za ‘kiseliš’ ušteda i do 50 posto, graška od 50 do 100 posto, upola jeftinije je i meso”, govori.

Ako se netko odluči povezati se s uzgajivačem na selu, možda u Slavoniji, pa dogovoriti svinjsku polovicu, kaže da se to treba napraviti sad, a ne oko Božića kad je navala.

Na pitanje isplati li se ulagati sad u zlato, spremati ga za ‘crne dane’, ekonomist je odgovorio: “Zlato je špekulativno, a o čemu se radi najbolje govori iskustvo opkoljenog Sarajeva, Tamo ni zlato ni slika van Gogha nije vrijedilo jer to se nije moglo mijenjati za robu. Tamo su prolazile čokolada koje je vrijedila dvije litre mlijeka, a slika van Gogha da i vrijedi 5000 eura, ne znate hoćete li naći kupca u kriznim vremenima. I zato je zlato špekulativno. Unca zlata sada vrijedi oko 2000 dolara, sutra kad se sve smiri, možda će vrijediti 1500 dolara. Zlato ima emocionalnu vrijednost, ne uporabnu, a u krizi se hrana mijenja za hranu. Što će vam onda zlato.”

Kaže kako je bio u Sarajevu nakon rata na cijeni bila cigareta, tvrda čokolada, mlijeko u tetrapaku, hrana, a ne sjajni metal. Kaže da smo možda na vrhuncu krize, a tada se zlato, tvrdi Jurčić, ne kupuje.

Dodaje kako špekulanti i namjerno pumpaju vrijednost zlata, da je to i pratio sve do ljeta. Energenti poskupljuju, na pitanje jesu li solarni paneli možda dio rješenja i ušteda – kaže da jesu, ali samo kao dugoročno ulaganje, na kraće staze nisu.