Već godinama svaki prvi utorak u mjesecu sastaje se odabrano društvo bivših i sadašnjih hrvatskih političara i menadžera, među kojima su i premijeri, šefovi moćnih kompanija, bankari. Zovu ih “apostolima hrvatske države”, a među njima je i dr. Franjo Gregurić. Dok nije imao problema sa zdravljem, redovno je dolazio i Nikica Valentić, piše Glas Istre u uvodu intervjua s bivšim premijerom Franjom Gregurićem kojeg je vodio Jurica Körbler, a kojeg djelomice prenosimo.
Franjo Gregurić bivši je predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva (od srpnja 1991. do kolovoza 1992. godine), a danas je potpredsjednik Hrvatskog crvenog križa i počasni predsjednik Hrvatske vatrogasne zajednice.
“Zagovornik sam velike koalicije i ne razumijem tu tvrdoglavost da nitko ne želi ni sa kim sjesti i razgovarati. Mnogi tvrde da je to nemoguća misija, a ja i dalje mislim da bi velika koalicija bila korisna za Hrvatsku. To me nitko ne može razuvjeriti pa ću možda kao Don Quijote i Sancho Panza umrijeti, a to neće biti ostvareno. Ako velika koalicija može funkcionirati u Njemačkoj, zašto ne bi mogla i kod nas”, smatra nekadašnji hrvatski premijer.
Velika je razlika biti na čelu ratne Vlade i ovih današnjih poslijeratnih?
U to nema sumnje. Vlada nacionalnog jedinstva bila je stvorena u posebnim, specifičnim okolnostima i odgovornosti su bile drukčije. Mi smo za ostvarenje naših ciljeva, odobrenih od Hrvatskog sabora, imali i podršku cijelog naroda. Vlada nacionalnog jedinstva bila je prva velika koalicijska vlada a nastala je, prije svega, zbog ratne opasnosti koja se nadvila nad Hrvatskom nakon proglašenja samostalnosti u Hrvatskom saboru i neizvjesnosti raspada bivše Jugoslavije. Sve parlamentarne stranke, njih sedam, potpisale su sporazum kojim se u devet točaka zahtijeva rad na očuvanju cjelovitosti i neovisnosti Republike Hrvatske. Pregovori o sastavu Vlade i ovom sporazumu vođeni su i dovršeni u nekoliko dana jer okolnosti nisu dopuštale više vremena.
Tada su u tom poslu zajedno sudjelovali HDZ i SDP?
Sporazum su potpisale tada i danas dvije najjače stranke, HDZ i SDP. U dvije godine i mjesec dana uspjeli smo doći do međunarodnog priznanja Hrvatske, a u ljeto iste godine primljeni smo u Ujedinjene nacije. Prošlo je 25 godina i svaka usporedba rada Vlade u ratnim okolnostima i danas kada je Hrvatska međunarodni čimbenik, članica NATO-a i Europske unije, je nemoguća. Svaka sljedeća Vlada nakon rata susretala se sa specifičnim zadacima koje je sada teško komentirati i poredati na nekoj ljestvici važnosti.
Vlade poslije onih ratnih i poratnih ipak su imale riješene glavne nacionalne ciljeve, ali nijedna nije uspjela osigurati bolji i kvalitetniji život građana?
Današnje vlade imaju jednako teške probleme kao i ratna, imaju probleme ekonomskog razvoja i organizacije te osiguranja boljeg života, i taj proces traje i danas, još nije završen. Često se i sam pitam zašto smo nezadovoljni stanjem u društvu, zašto razvoj ekonomije nije išao brže. To čujem i od građana s kojima sam bio i ostao u kontaktu kroz humanitarne organizacije u kojima djelujem.
>Gregurić: Manolićevo je svjedočenje neodgovorna i neumjerena neistina
>Franjo Gregurić: Dobro je da se pojavio Most!
Uvijek se sjetim rata i svega što smo izgubili u Domovinskom ratu – razoreni infrastrukturni objekti, crkve i kulturna blaga, uništeni domovi prognanih građana, uništeni gospodarski objekti – i shvatim da smo ponekad nepravedno nezadovoljni onim što je učinjeno jer rat je ostavio teške posljedice koje osjećamo i danas.
Sami ste rekli da su mnogi ljudi razočarani današnjim stanjem u Hrvatskoj. Josip Manolić je duhovito kazao da bi, da je mlađi, poveo revoluciju za Titov samoupravni socijalizam. Što kažete na to?
Ne bih to tako gledao jer smo ratnih godina živjeli u transformaciji državnosti, u raspadu bivše Jugoslavije, uz istovremeno stvaranje nove demokratske višestranačke Republike Hrvatske. Činjenica je da bivši socijalistički i komunistički sustavi nisu preživjeli. Nema ih nigdje u svijetu osim u Kini koja je dopustila razvoj privatnog poduzetništva i u jednopartijskom sustavu razvija tržišnu ekonomiju. Sustav koji smo imali u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj nije se mogao nositi s nadmoćnom kapitalističkom tržišnom ekonomijom. Hrvatska je ulaskom u punopravno članstvo Europske unije dobila prostor, kako često kažu politički analitičari, tržište od oko 500 milijuna stanovnika, s pravom naših građana da konkuriraju za radna mjesta na cijelom području Europske unije. Time je otvoren prostor za odlazak naših građana na bolje plaćena radna mjesta.
Što, po Vašem mišljenju, treba učiniti da Hrvatska ipak krene prema boljem životu?
Vlada je naslijedila probleme demografske obnove Hrvatske, pokušava ih rješavati postupno, a najkvalitetnije se mogu riješiti otvaranjem novih radnih mjesta u prerađivačkoj industriji i podizanjem produktivnosti postojećeg gospodarstva. Veći doprinos treba očekivati na investicijskom planu u području energetike, gdje bi javna pouzeća morala biti efikasnija i investicijski ambicioznija. Za brži ekonomski i socijalni razvoj od najveće je važnosti bolje korištenje sredstava iz fondova Europske unije za razvoj Hrvatske. Da se izjasnim i oko rekonstrukcije Vlade. Mislim da je učinjena dobro, promišljeno, možda je trebala biti i ranije. Posebno cijenim odluku predsjednika Plenkovića da potpredsjednikom Vlade imenuje gospodina Marića, vanstranačkog, obrazovanog i stručnog. Također, imenovanje gospodina Božinovića, ministra unutarnjih poslova, koji je pokazao zavidnu uspješnost u radu svog resora i koji je dobra garancija za poslove uvođenja Schengena i koordinacije poslova iz nadležnosti potpredsjednika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
