Nastavlja se ljeto za pamćenje, kišurine, vodurine, poplavine, povodnji, još je samo nedostajao snijeg na dan Gospe Snježne 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti braniteljima, da, tako bi se malo skraćeno trebao zvati taj dan vjetra s Dinare, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Kiša je, doduše, ove godine išla na ruku postjugoslavenima i tužibabama, pupovčanima i beogradskim četnicima, ali je ipak sve odrađeno minimalistički, takoreći. Sigurnjaci su savjetovali Trima osloboditeljima da se ne penju na tvrđavu jer bi ih mogao pogoditi grom, što bi rastužilo svekoliki narod, a s druge strane potrpali u marice hosovce koji su bili službeno pozvani u Knin. Tri su osloboditelja ostala u šatoru i pjevali utroje, domoljubno ozareni i vrlo dobro raspoloženi, iza njih drugi ešalon i tako dalje, Gotovinu i Markača nisam vidio.
Nisam navečer pratio ni koncert koji je valjda održan, ako i nije HTV se dobro snašao i hrabro pustio na drugom programu snimku koncerta s Thompsonom iz 2016. uz tisuće i tisuće mladih koji su tada još znali sve Markove pjesme napamet, a ne samo Lijepa li si gdje se politički nekorektno spominje Herceg Bosna. Da, prije sedam godina još se moglo, a onda je počelo…
Vratimo se na početak ovogodišnje kišne proslave. Tradicionalno: ujutro rano budnica. Ali se Pupovac dosjetio kako danima prije probuditi patriotske osjećaje različitim eventima od Srba i okolice do manjih memorabilija iz 1955. i izjava SNV-a, kako bi priredio teren za proslavu Oluje svojim koalicijskim partnerima.
Prateći vokali bili su iz ženski orijentirane udruge Rosa, ili što je već, odvažne gospođe na Trgu bana Jelačića vrištale su kao naslovi iz beogradskih tabloida ili prijedorskih drskih svečanosti u slavu mučeničkih Srba, u Zagrebu uz nešto srpske ćirilice, da se nađe.
Vučić je u Prijedor stigao iz Beograda, a Dodik s ostrva Hvara gdje je lizao sladoled s Milanovićem i pomalo strvinario.
Na Hvaru su se i rastali, pa Dodik u Prijedor, a politički Kišni čovjek u Knin, gdje je saznao da dernek prijedorski nije bio lijep, u svakom slučaj pogrješan, kako je dodao. A da je izbor nesretnoga Prijedora za antiolujni udar baš idiotski i demonski neljudski, ne treba puno dokazivati – nije ondje bilo ratnih operacija, ne, Srbi su (SDS i JNA) jednostavno preuzeli grad i počeli ubijati, ubili tri tisuće Hrvata i Muslimana, više od stotinu djece, preživjeli morali nositi bijele vrpce, a na prozore stavljati bijele plahte iliti čaršave (čaršafe) što nimalo ne podsjeća na nacistička vremena, ali ima još: trideset tisuća nesrba spremili su srpski četnici i jugovojska u Omarsku, Keraterm, Manjaču, mnogi i ondje ubijeni, a žene i silovane, o čemu svjedoči i knjiga Jadranke Cigelj, sada uglavnom zaboravljene žrtve.
A o strašnim tragedijama svjedočanstva poput onoga Mejre Dautović kojoj su ubili dvoje djece, uspomene na masakre u Kozarevcu, Briševu (doduše, masakrirano samo stotinu Hrvata). Pa sada, eto, veliki skup u Prijedoru kao središtu ugroženoga i napaćenoga srpstva, s tankom i nepovijesnom izlikom da su u taj grad dobjegli krajinski Srbi prognani u najvećoj čistki naroda u novijoj povijesti, u zločinačkom pothvatu hrvatske vojske. U pogromu, navodno. A navodno je na tom skupu bio i Porfirije, te navodno rekao Prijedor i ja se volimo javno.
Nego, budući da se u Hrvatskoj u zadnje vrijeme govori o zakonu o hrvatskome jeziku, ter su pozvani gramatici i ostali da se izjasne, vraćam se Pupovčevoj izjavi koju je ispreskakala samo desnica, a centru i ljevici je valjda bila u redu.
>Hitrec: U novom prijedlogu Zakona o hrvatskome jeziku nema ničega revolucionarnog
Zašto govorim o jeziku? Zato što se u uvodnim rečenicama SNVSDSS-a kaže s velikom dozom žaljenja i tuge da smo živjeli u zajedničkoj državi i imali zajednički jezik, a onda je sve pošlo naopako (premda je Pupovac ostao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, znamenit filolog). U nastavku teksta čitamo mutež bizantinsku, koju i površna analiza smješta u velikosrpsku promidžbu, ali nepažljivi čitatelj nikako da shvati što je autor htio reći, uvijeno kao i obično, podmuklo naravno.
No, već i spomen zajedničkoga jezika govori dovoljno. Tu je Pupovac stručnjak još od vremena kada je umoren dr. Šreter, mučenik za hrvatski jezik. Ima u toj izjavi, ako se dobro čita, izjednačavanja agresora i žrtve, klasika, a ima i plača nad strašnim položajem srpske manjine u demokratskoj Hrvatskoj, gdje moraju patiti u brojnim ministarstvima i javnim ustanovama.
>Hitrec: Matoševa kuća u Tovarniku i dalje je pod ovrhom
U Kninu ove godine nije bilo Pupovca, kao ni do sada, nije bilo ni Miloševića koji je pao na nekim sumnjivim poslima, uopće nije bilo nikoga, jedino Mišić koji jest Srbin ali ne spada u to šareno društvo.
Dobro, i to je prošlo. Po redu vožnje slijedila je Alka, onda mali odmor do Velike Gospe, pa još nešto odmora ako ne bude novih potresa, vihora, tornada, tajfuna, poplava, pijavica. Turistima je malo hladno, ali se ne daju, deru ih ugostitelji, ali se ne deru, objašnjeno im je da je u Hrvatskoj deranje običaj, banke deru klijente, trgovački lanci kupce, stanodavci podstanare, utjerivači dugova dužnike, saborski zastupnici klupe. Mala zemlja za veliko deranje.
U međuvremenu, dok ovo pišem, užasna oluja poharala Sloveniju, zatim se silne vode obrušile na Hrvatsku, a tajfuni na Srbiju. Ipak još ima nešto što nas veže, posebno Sava, postjugoslavenska rijeka na kojoj onaj srbijanski glumac još nije podignuo zid, pa makar od vreća s pijeskom.
>Hitrec: Srbijanska glad za svojatanjem hrvatske kulture
Ja sam u svim aktualnim nevoljama relativno dobro prošao, hvala na pitanju, jedino je toliko hladno da pišem u kaputu, s jedne me strane grije mačak Mak, a s druge pas Tor. Dobro gazda, pitaju, u kakvim to vremenima živimo? Dosta pitanja, životinje jedne, kažem im, bilo je i gore, ali se ne sjećam, osim one poplave šezdesetih kada je plivao Zagreb, grad tada s niskim nasipom i bez odranskog oduška.
Ali ni tada nije bilo ljeto, a eto sada usred ljeta bujice na sve strane. Imate pravo, životinje, velim im, sve je poludjelo. Ni ljudi više nisu posve normalni. U stvari, ako ćemo gramatički, na svijetu postoje samo četiri čovjeka. Ostali su ljudi. Ni to nije baš sigurno, u Americi se osim Trumpom bave i izvanzemaljcima koje nazivaju neljudima, i to je prvi put da Amerikanci službeno govore o malim zelenim, koje nisu vidjeli, ali jesu njihove lađe.
Čvrsto vjerujem da nas izvanzemaljci prate iz sigurnosnih razloga, jer idioti kao što smo mi mogu biti prijetnja cijelom svemiru, ili barem našoj galaksiji. Uostalom, ja sam (vidi knjigu Matko na štakama) u vedroj noći na Braču nekoliko minuta pratio „leteći objekt“ koji se ponašao potpuno neljudski, na tren bi se zaustavio, pa uzletio vertikalno, onda malo horizontalno, takvom brzinom i načinom koji je Zemljanima nedohvatan.
Nešto uglavnom privatno
Ne prčkam po međumrežju, hrvatski rečeno ne surfam po internetu, ali sam nedavno nešto tražio i nabasao na znanstveni (!) članak o Smogovcima. Autor Igor Duda sa Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Naslov: „S Bucom i Bongom protiv krize. Hitrecovi smogovci, djetinjstvo i svakodnevica kasnoga socijalizma“.
Upravo je nevjerojatno kako si je znanstvenik Duda dao truda da u detalje opiše i analizira ma baš svaki korak televizijske serije, ali i društvene, takoreći, okolnosti u kojima je nastajala. Čast.
Evo, samo o prvoj pojavi: „U nedjelju, 4. travnja 1982. domaće je gledateljstvo, vjerojatno i ne sluteći u što se upušta, moglo sudjelovati u samom početku višegodišnje uspješne veze između književnosti, televizije i popularne kulture. Toga je dana u sklopu emisije Što nam kaže nedjelja, dječjeg nedjeljnog prijepodneva Televizije Zagreb, negdje između 9.55 i 11.30 prikazana prva polusatna epizoda Smogovaca, jedne od najpoznatijih hrvatskih televizijskih serija. Konkurenciju je u tom trenutku predstavljala redovita emisija posvećena Jugoslavenskoj narodnoj armiji, koja se pod naslovom Dozvolite da se obratim emitirala iz studija Televizije Beograd…“
Znanstveni rad ima tridesetak kartica, a možda i više, pisan sjajnim stilom, s podatcima kojih se ni ja ne sjećam. A glede citata koji sam naveo, jedna zanimljivost. Ona emisija o JNA držala se na repertoaru TV Zagreb sve do ljeta 1990. kada sam došao u Dežmanovu kao ravnatelj HRT-a. Eh, ta je emisija prva odletjela iz programa.
Koristim priliku, još jednom, upozoriti da se Smogovci već pet godina ne repriziraju. Pitao sam pristojno, ne baš riječima Dozvolite da se obratim, zašto je tako. Nitko ne zna. Kako je, tako je.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
