Hrstić: Proljetos je Švedska bila zemlja eksperiment, na jesen to je Hrvatska

Hoćemo li stvarno do kraja ovog mjeseca dosegnuti broj od 1500 umrlih od početka epidemije – ili je to samo dizanje panike? Ako se ovaj trend ne promijeni najdalje do početka idućeg tjedna, ta procjena lako će se pokazati optimističnom, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.

Brojke ne lažu, samo treba pomnožiti dvije varijable. Procjena je izrečena u trenutku kad smo dosegnuli tjedni prosjek od 30 umrlih dnevno, a tijekom posljednjih sedam dana COVID-19 odnosi između 32 i 45 života dnevno. Dakle, kad bi trend samo stagnirao, studeni mjesec 2020. hladno bi pokosio između 900 i 1100 Hrvatića. Dodajte k tome 865 do tada umrlih i lako se bližimo broju 2000!

Tjedan nakon toga, ako ništa ne poduzmemo, prijeći ćemo 2500 i proporcionalno dostići broj mrtvih koje je Švedska imala u prvom valu. “Srećom”, Švedska sad već hvata priključak za ostalim zemljama u Europi, pa će nam opet pobjeći. U petak su već imali 4800 slučajeva, a ukupni broj mrtvih prešao je 6000.

Stavimo sve u perspektivu. Trebalo nam je šest mjeseci da dođemo do 200 mrtvih “od” ili “sa” koronom, četiri tjedna da taj broj udvostručimo na 400 i samo dva posljednja tjedna da taj broj udvostručimo na 800! Kome to nije vijest, taj bi vjerojatno ljubio i mrtvog Amfilohija, samo da se rodio u Srbiji.

Rast broja mrtvih katastrofa je za brojne obitelji, no i najpouzdaniji statistički pokazatelj koliko se možemo pouzdati u brojke zaraženih, koje na ovim razinama hrvatski zdravstveni sustav bez velikih lomova neće moći izdržati. Žrtve koronavirusa – a ne žrtve mjera – tad će biti i svi drugi pacijenti, a sve će se neizbježno preliti na gospodarstvo, koje ionako ne može biti funkcionalan otok u Europi pod lockdownom.

Naravno, potpuno razumijem razloge za prosvjed onih koji se boje da će ostati bez posla ili im se to već dogodilo, a da društvo isto tako bešćutno nije pružilo ruku. No, kad im megafone preotmu teoretičari zavjera te počnu zboriti o čipiranju cjepivom, tad je njihova stvar unaprijed izgubljena.

Kako smo uopće došli u tu poziciju da se kao jedna od najuspješnijih država u prvom valu pandemije sada borimo za brončanu medalju među državama s najvećim dvotjednim prosjekom zaraženih na milijun stanovnika? Isto možemo pitati za cijelu istočnu Europu kojoj su se svi divili u prvom valu. Naravno, odgovor je jednostavan – odrekli su se najjačeg oružja – brzog i pravodobnog lockdowna. Jer si ga ne mogu više priuštiti. A života, izgleda, imaju na bacanje.

Slušajući Capaka, na momente zvuči kao da slušamo Tegnella. Glavni švedski epidemiolog izbjegava javno govoriti o imunitetu krda, hrvatski ga odbacuje, no sve što smo radili preko ljeta radili smo kao da nam je strategija bila upravo ta. Nijedna druga država nije pustila nekoliko milijuna turista preko granice bez ikakve kontrole. No, problem je što posve istim putem nastavljamo i na jesen, kad više ionako nema ni T od turističke sezone.

Unatoč predodžbi otvorene liberalne zemlje, Švedska je u to vrijeme bila praktično zatvorena iako su mjere bile uglavnom u obliku preporuka, pod prijetnjom stroge kazne zabranjena su sva javna okupljanja s više od 50 sudionika. Za to vrijeme, u Hrvatskoj raspašoj – dvije-tri slavonske svadbe i Švedsku bi bacile na koljena! Kao što je samo jedna manja svadba sa 130 svatova u crno zavila dotad idilično Međimurje.

Na proljeće Švedska je bila zemlja eksperiment, na jesen to je Hrvatska. Ne, to nije švedski model, jer za njega trebaš Šveđane ili građane koji pristaju ponašati se kao Šveđani. A Hrvati se neće početi ponašati kao Šveđani prije no što ih preseliš u Švedsku. Ovo je prije neki švedski stol, s kojeg su Hrvati selektivno pokupili sve ono što im se sviđa i što je lako provesti, a odbacili sve što im se ne sviđa i u što treba uložiti truda.

Hrvatska vlada nedvojbeno jest zaključila da je prilagođeni švedski pristup sasvim prikladan za ljeto. No, iznenadila ih je jesen, stigla poput jurećeg vlaka. Kao što cestare uvijek iznenadi snijeg. Čini se da neki zaboravljaju da nakon jeseni dolazi i zima, a do cijepljenja većeg broja građana proći će i proljeće. Ne mora i ne bi smio to biti policijski sat, ali ne poduzmemo li ovog trenutka odlučne mjere za strogo ograničavanje okupljanja, prijeti nam lockdown za Božić. Ili odmah nakon vukovarske Kolone sjećanja!

Ako je hrvatska Vlada pošto-poto htjela jesen bez lockdowna, a za takvu odluku doista postoje neoborivi ekonomski argumenti, onda za to se trebala i pripremiti, postići iznimno visoku sposobnost testiranja i praćenja kontakata te napraviti sve kako bi ograničila nepotrebna okupljanja, dosljedno, odlučno i bez vrludanja provoditi racionalne mjere kojima će osvojiti povjerenje građana. Nije napravila ništa od toga. Zapravo sve suprotno od toga. Dakle, preostaje nam da zapalimo svijeću na Kamenitim vratima i nadamo se da ćemo idući tjedan ipak vidjeti neki pad, piše Ivan Hrstić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.