Inicijativa tri mora – što dobiva ili gubi Hrvatska?

Pritisnuti između ruske energije i vojnog pritiska sa Istoka, te ideološkog pritiska Brussela, Berlina i Pariza sa Zapada, 12 država Srednje i Istočne Europe odlučilo je poduzeti Inicijativu tri mora. Time se želi ojačati regionalna suradnja tih država i infrastruktura na polju telekomunikacija, energije i okoliša. Sve to treba ići u solidarnosti s integracijskim procesima EU, rekao je poljski predsjednik Duda, a piše visegradpost.com

„Međumorje“ – je li to Velika Poljska ili nešto drugo?

Još od razdoblja između dva svjetska rata postojala je ideja povezivanja ovih država središnje i istočne Europe pod nazivom „Međumorje“. Prvenstveni motiv bio je obrana od nadolazećih ruskih (sovjetskih) i njemačkih ekspanzionističkih težnji što je dobilo strašnu potvrdu velikim ratom 1939. u kojem su Njemačka i SSSR praktički podijelile ovaj dio svijeta: istočnu Poljsku, Litvu, Latviju, Estoniju i dijelove drugih zemalja dobio je SSSR, a zapadnu Poljsku, Austriju, Češku i ostalo Njemačka.

Naziv „Međumorje“, međutim, nije nikakav naziv za Veliku Poljsku kako sugeriraju hrvatski i zapadni mediji ovih dana, već je inspiriran Republikom Dvaju Naroda iz srednjeg vijeka: unije Kraljevine Poljske i Velikog vojvodstva Litve koja se je na vrhuncu 1600. godine prostirala od Baltičkog do Crnog mora. To nije bio  imperij u doslovnom smislu nego neka vrsta kneževine (kraljevine) u personalnoj uniji s Litvom. Štoviše, litvanska dinastija je imala vrhovnu titulu, ali je vlast bila u rukama poljskog plemstva (šljahte). Tamo negdje u 15. stoljeću su bili najjača europska zemlja zato jer su zapadnoeuropske zemlje grcale u ratovima i takvo je stanje trajalo do otkrića Novog svijeta. Treba napomenuti i da je posljednji hrvatsko-ugarski kralj bio iz dinastije koja je jedno vrijeme vladala ovom unijom – Jagelovićima (okrunjen u hrvatskom Biogradu na moru). Poginuo je na Mohačkom polju gdje se zajedno sa Hrvatima borio protiv imperijalnih Turaka.

Nakon toga hrvatska kruna je prešla u ruke Habsburgovaca 1526 godine do 1918. godine. Gotovo nedavna povijest koja je tako dugo trajala.

Inicijativa tri mora – što je to i kako je sve počelo?

Inicijativa tri mora po prvi je put predstavljena u Dubrovniku, u kolovozu 2016.g. kao politička platforma integriranja srednje i istočne Europe, a kroz konkretne projekte energetskog, prometnog i telekomunikacijskog povezivanje država članica EU smještenih između Jadrana, Baltika i Crnog mora: Hrvatska, Slovenija, Austrija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska i Bugarska. „Inicijativa Jadran – Baltik – Crno more predstavlja 28% teritorija EU i 22% njezina stanovništva, ali svega 10% GDP-a zbog čega bi države članice ove incijative svoj gospodarski uspon trebale pospješiti izgradnjom prometnih koridora i modernom prometnom infrastrukturom, naglasila je tada Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Energija, promet, telekomunikacije tako su se našli u fokusu nove geopolitičke vizije Europe, pri čemu je LNG terminal na Krku dobio status europskog prioritetnog projekta kao ključno ishodište za veliki energetski koridor prema Baltiku kojim je moguće ostvariti energetsku neovisnost EU-a o ruskom plinu. U Dubrovniku je poljski predsjednik, Andrzej Duda tada, u sklopu Inicijative, predstavio i dva prometna koridora: Via Carpatia (povezivanje Baltika preko Poljske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske s Grčkom) i Via Baltica (povezivanje Baltičkih država, opet preko Poljske, europskim koridorima do Hrvatske i Jadranskog mora), piše geopolitka.news

Stoga “Inicijativa tri mora” ne može imati veze s “poljskim imperijalizmom”. Prije bi se moglo,  kolokvijalnim rječnikom govoreći, raditi o srednjoeuropskom antiimperijalizmu vis–à–vis Njemačke i Rusije koji su Poljska i druge zemlje ovog dijela svijeta skupo platile tijekom povijesti.

Inicijativa tri mora – „tutorstvo“ SAD-a?

Nije potrebno negirati jer je više nego očigledno da ta ideja ima podršku SAD-a kao protuteža zajedničkom njemačkom (prvenstveno) i ruskom utjecaju u ovom vitalno važnom dijelu svijeta. Taj dio svijeta je uklinjen između ove dvije velesile, a već je više puta bio prostor „napucavanja“ ove dvije europske velesile. Za Poljsku je potpuno neprihvatljiv bilo kakav rusko – njemački savez koji je uvijek išao protiv nje, a posebno energetski. Stoga je vrlo privržena ideji snažne srednjoistočne Europe pod američkim patronatom i s vlastitom vodećom ulogom.

Poljaci shvaćaju da razjedinjena Srednja Europa nema šanse protiv centralističkog poimanja EU Angele Merkel, pa je poželjno (i Amerikancima vrlo korisno, naravno) „tutorstvo“ u ovom trenutku. Na drugoj strani je Hrvatska. Latentni sukob Hrvatske s Njemačkom je umnogome i nastao radi Bosne i Hercegovine, guranja građanskog unitarizma, a Njemačka radi mira u kući, vlastitih interesnih projekcija i zadovoljavanja tursko-bošnjačkih savezničkih interesa u BiH „prisiljena“ tako djelovati (na račun Hrvata). U prvi plan je izašlo i njemačko „tutorstvo“ i pacifikacija Srbije, kao i stajanje na stranu Slovenije u arbitražnom sporu oko Piranskog zaljeva.

Inicijativa tri mora – što znači za Hrvatsku?

Inicijativa tri mora ima i simboličko i stvarno značenje za Hrvatsku.  Hrvatska je vezana za Srednju Europu, 70 godina Jugoslavije u čiju se sferu utjecaja Hrvate uporno gura ne može izbrisati 1000 godina vezivanja za srednju Europu i zapadni kulturni krug.

Veliko značenje ovom inicijativom bi ponovno dobila potpuno zapuštena luka i grad Rijeka koja praktički propada već gotovo 100 godina. Ovim projektom, u sklopu LNG terminala u obližnjem Omišlju, došlo bi do revitalizacije i modernizacije pruge Rijeka- Zagreb-Budimpešta kao okosnice prometa na transverzali Baltik-Jadran, čime bi Primorje profitiralo.

Hrvatska dobiva time da Rijeka postaje velika luka južne Europe, ali  i lakši ulaz na tržište od 110 milijuna ljudi.

Ako ništa drugo, dobiva i to da ulazi u (prirodni) savez s državama i narodima kojoj joj neće negirati postojanje i identitet, te zveckati svako malo oružjem nad glavom. Dovoljno.

Dakle, nama je tu neupitno mjesto, ali postoji velika opasnost – Anglosaksonac isto kao i Nijemac nema sluha za potrebe malih već gleda ponajprije svoj interes. Stoga je nacionalno i domoljubno liderstvo nužnost Hrvata u ovom trenutku, da ne bi došlo do mogućeg bespogovornog ispunjavanja želja „velikih“ u međusobnom preslagivanju svijeta u kojem su Hrvati već nekoliko puta stradali u prošlom stoljeću (gubitnička strana I. svjetskog rata, vezivanje uz Treći Reich i fašističku Italiju u II. svjetskom ratu, poslijeratno vezivanje uz SSSR i Staljina odlukom hrvatskih komunista i Tita).

Treba istaknuti da je ovo 2017. godina. Nekada je rečenica “EU to traži” bila kraj svake rasprave, pa je čak i komentiranje te rečenice bilo nezamislivo. Danas Hrvati i građani Hrvatske znaju više, i sada vide da Hrvatska kao članica EU može voditi vlastitu vanjsku politiku koja je njoj na korist.
Nema “EU to traži” i to više nije čarobna riječ kakva je desetljeće, možda i desetljeće i pol bila i mantra i amen u vrijeme kada je Hrvatska često bila predmet ucjene (pre)visokih kriterija ulaska u EU.

A Europa se mora ili mijenjati ili nestati u ovakvom obliku. Stoga bi ovakva inicijativa mogla biti okidač promjene, ali ne i raspada, jer dugoročno ništa pozitivno Europi ne može donijeti ni američka ni ruska dominacija. Ali niti Njemačka.