Eto, došlo je dotle da se i ja ovakav moram kandidirati, tako glasi najnoviji “zoranizam” povratnika na hrvatsku političku scenu. Kao onaj tko je izmislio “zoranizme” te skupio popriličnu kolekciju bisera tog barda hrvatske misli mogao bih samo radosno uskliknuti “The show must go on!”, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Jer, Zoran Milanović, Zoky, Zo, čvrsta je garancija da kampanja neće biti dosadna. Za nas u medijima, džoker iz rukava. Ovog ljeta uštedjet ćemo tegle kiselih krastavaca. U srpnju 2016. napisao sam kolumnu “Pet razloga zašto Milanović više nikad ne bi smio biti premijer”, trudio sam se zaobići ideološke zamke i navesti samo ono što treba biti relevantno svim Hrvatićima. Krivulje gospodarskog pada su neumoljive: čak i Vlada Jadranke Kosor na kraju je dotaknula nekakvu nulu, no kad je kormilo preuzeo Milanović, Hrvatska je opet nezadrživo krenula nizbrdo. U doba kad su neki lovili i dvoznamenkasta ubrzanja, jedino je Milanović i dalje uporno i tvrdoglavo, mogli bismo slobodno reći “karakterno” – klizio prema dolje.
(…)
Broj blokiranih građana eksponencijalno je rastao, no Milanoviću četiri godine nisu bile dovoljne za neki suvisao potez. Još za njegove straže krenuo je masovni egzodus Hrvatića, broj se već tada pisao u šest znamenaka. Zbila se i eksplozija faktoringa i mjeničnog mešetarenja, iza koje je ubrzano otkucavala Todorićeva tempirana bomba. Privatiziran je Uljanik, u dogovoru SDP-a i IDS-a ulupane su nove milijarde koje se danas naplaćuju iz džepova poreznih obveznika. Privatizacijska pljačka pod Milanovićem dobila je mlađeg brata – predstečajne nagodbe, koje su nekim tajkunima bile idealan alat kako bi napuhavanjem internih potraživanja svojih tvrtki kćeri prebrisali potraživanja svojih dobavljača. Naravno, pitate se – a kakve to sve ima veze s ulogom predsjednika, koji se navodno ne mora baviti ekonomijom, osim možda planirati koliko lososa treba za potrebe Pantovčaka.
> Kronologija slučaja Perković-Mustač: Od služenja u tajnoj službi do zatvorske kazne
> Presuda Perkoviću i Mustaču: Što su vještaci utvrdili o Titovom režimu?
(…)
Milanović je glavni krivac zašto je trebalo 11 godina, dvostruko dulje nego svim usporedivim zemljama, da se vratimo na razinu aktivnosti iz 2008. Od politike podjele na “mi ili oni” očito ni danas nije odustao. U nesposobnosti da išta smisleno napravi u ekonomiji, prvi njegov “reformski” potez bio je udar na Bleiburg. No, kad mu je zatrebalo, iz pričuve je spremno izvukao i “djeda ustašu”. Samo lex Perković, kojim je uoči ulaska u EU htio spriječiti izručenje udbaških naredbodavaca, treba biti dovoljan da birači Milanovića trajno lustriraju od bilo kojih pozicija na vrhu države. No, Milanović taj lex tumači svojom suverenističkom pozicijom u odnosu na EU! Evo, i Hasanbegović se zeza da mu je Zoki ukrao logo, no nema dvojbe da će Milanović poharati dvorišta suverenističkih opcija te tako duboko zagaziti u teren ne samo domoljublja nego i nacionalizma koji sebi prisvaja desnica.
Zoran Milanović, socijaldemokrat, liberal, kalvinist, nacionalist, suverenist. Predsjednički kandidati uvijek ciljaju na politički centar, no Milanović sadržajem poruka šara po svima osim po centru. Čak su i SDP-ovci podijeljeni treba li mu dati novu šansu – jedni su oduševljeni, drugi jedva susprežu svoje gađenje, no i među potonjima već se formira stav da valja začepiti nos, izići na izbore i zaokružiti njegovo ime. Slično bi se moglo zbiti i onima zdesna koji su se odrekli predsjednice. Ako se Milanović pokaže realnom prijetnjom, neće sebi dopustiti da im se glasovi rasprše, birat će onoga tko im se čini najjači. U toj epizodi “Smogovaca sa Zrinjevca”, jasno je, Zoki dolazi kao spas Kolindi, a na koncu možda i Plenkiju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
