U svom komentaru naslovljenom “Konsenzus ipak nije čudo?” glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić preispituje aktualni konsenzus o izlasku Hrvatske iz arbitražnog postupka o razgraničenju sa Slovenijom.
Kad se to više nitko nije mogao ni nadati, u Hrvatskoj se na političkoj sceni ipak dogodilo svojevrsno čudo: predstavnici svih hrvatskih parlamentarnih stranaka na prvom susretu u mandatu sadašnje vladavine Kukuriku koalicije s predsjednikom Vlade postigli su jedinstveno političko stajalište! Sve relevantne parlamentarne stranke, izazvane nečuvenim ponašanjem slovenske politike u arbitraži o definiranju hrvatsko-slovenske granice na kopnu i moru, očitovale su konsenzus o potrebi napuštanja toga arbitražnoga postupka koji je nepopravljivo kompromitiran.
Bez sumnje, zaštita teritorijalnoga integriteta države prvorazredni je legalni i legitimni nacionalni interes i logično je da sve političke stranke, čak i one koje nemaju predstavnika u Hrvatskom saboru, maksimalno žele zaštititi taj nacionalni interes. Premda je to normalno, i premda je tako u svakoj demokratskoj slobodnoj državi, u Hrvatskoj je tek iznenada iskrsnula vjerojatnost arbitražnoga definiranja granica sa susjednom Slovenijom na veliku štetu Hrvatske, makar privremeno probudila svijest i odgovornost političkih stranaka za legalni i legitimni hrvatski nacionalni interes. Drugim riječima, bila je potrebna ozbiljna vanjska ugroza da bi se političke stranke pokrenule i stale u zaštitu hrvatskih državnih interesa. Budući da se to dogodilo tek prvi put u posljednjih 15 godina, a da pritom nije bilo nikakve političke međustranačke trgovine, očito je da za mnoge druge legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese u vodstvima političkih stranka nema pravoga sluha. I zato se o aktualnom konsenzusu o izlasku Hrvatske iz arbitražnoga postupka o razgraničenju sa Slovenijom smije govoriti kao o čudu.
Nažalost za mnoge političke stranke, dolazak na vlast najviša vrjednota i najvažniji cilj!
Podatak da se razotkrivanje slovenskoga nečasnoga lobiranja i postupanja u toj arbitraži dogodilo u političkom trenutku koji je debelo označen predizbornom kampanjom uvelike relativizira taj govor o čudu. Naime, budući da je predizborno pridobivanje građana već veoma uzelo maha, veoma je teško razlučiti koje su političke stranke iskreno stale u obranu i zaštitu hrvatskoga nacionalnoga interesa, a koje su u zauzimanju za taj konkretni hrvatski nacionalni interes prepoznale ponajprije svoj stranački, grupni interes jer kad bi zauzele drugačije stajalište, riskirale bi mogućnost stjecanja povjerenja brojnih građana za koje je hrvatski teritorij prvorazredna vrjednota. Vjerojatno nije pretjerano reći da je okolnost što je Hrvatska u neformalnoj predizbornoj kampanji za neke političke stranke bila važnija od stvarne zaštite hrvatskoga nacionalnoga interesa. Ipak je, nažalost za mnoge političke stranke, dolazak na vlast najviša vrjednota i najvažniji cilj!
Da takvo zaključivanje nije pretjerano i neprimjereno potvrđuje činjenica da u Hrvatskoj već jako dugo, osobito posljednjih 15 godina, političke stranke, bile na vlasti ili u opoziciji, uvelike podcjenjuju, a katkad i razaraju legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese. Takvo lutanje događalo se vrlo često u odnosima prema nekim susjednim državama koje su u okvirima mogućega maksimalno ostvarivale svoje nacionalne interese na izričitu štetu Hrvatske, a hrvatska politika na to ili nije reagirala ili je reagirala mlako, vjerojatno jer bi u protivnom izazvala protiv sebe prevelik bijes građana, što si ipak ne može dopustiti. Dovoljan je primjer takvoga ponašanja hrvatske politike u njezinoj toleranciji prema velikosrpskoj politici, bilo da je ona dolazila iz Srbije, bilo da je njegovana čak u samoj Hrvatskoj, što je rezultiralo ozbiljnim pokušajima izjednačavanja krivnje i obeskrjepljivanja pobjede u teškom, nametnutom obrambenom ratu.
Demografska katastrofa, koja sve očitije prijeti Hrvatskoj, nije bila niti je sada dovoljan povod da se postigne konsenzus o ostvarivoj populacijskoj politici i strategiji
Gotovo sve političke stranke zakazale su ozbiljno u definiranju vizije i u donošenju relevantnih i kompetentnih strategija i odluka koje bi usmjerile Hrvatsku prema stvarno boljoj budućnosti. O tim pitanjima ne samo da nije bilo niti ima sada konsenzusa, nego nema ni pokušaja da se do njega dođe. Npr. demografska katastrofa, koja sve očitije prijeti Hrvatskoj, nije bila niti je sada dovoljan povod da se postigne konsenzus o ostvarivoj populacijskoj politici i strategiji, premda je očito da svaka godina kašnjenja nužno donosi još mračniju hrvatsku demografsku perspektivu. Nije također bilo pokušaja da se u Hrvatskoj konsenzusom usvoji gospodarska strategija koja bi stvarno uzela u obzir hrvatske komparativne prednosti, koja bi spojila zelenu i plavu Hrvatsku i otvorila prometne pravce prema srednjoj Europi. Nije ga bilo niti je tražen konsenzus za proglašenje gospodarskoga pojasa na Jadranskom moru – premda je to čak obveza Hrvatske…
Ipak, dobro je da se napokon, makar uvjetovan i predizbornim nadmetanjem, dogodio konsenzus o izlasku iz kompromitiranoga arbitražnoga postupka o razgraničenju sa Slovenijom, jer bi u protivnom gubitak koji je prijetio bio kompromitirajući za ukupnu politiku u Hrvatskoj, a mogao bi dovesti u pitanje pravdu, mir i dobrosusjedske odnose. Nije iznenađenje što je potporu takvom konsenzusu dala i Komisija HBK-a Iustitia et pax u izjavi objavljenoj u utorak 28. srpnja, u kojoj uz ostalo iznosi u medijima gotovo prešućenu činjenicu da je naputak Europske komisije Hrvatskoj 2005. tražio da se granične sporove rješava pred Međunarodnim sudom UN-a u Haagu, kao i dogovor hrvatskoga i slovenskoga predsjednika Vlade iz 2007. da se to pitanje povjeri tom sudu UN-a u Haagu. Spomenuta Komisija također ističe da je u interesu pravde i mira upravo poštivanje »pravila i načela međunarodnoga prava te da se granični sporovi podastiru Međunarodnom sudu Ujedinjenih naroda u Haagu kao najiskusnijoj i najkompetentnijoj međunarodnoj sudskoj instanci za rješavanje graničnih sporova između država«.
