Solženjicinu Zapad nikada nije oprostio nastup na Harvardu na kojem je govorio u moralnom i duhovnom rastakanju naše kulture, njegovo uvjereno kršćanstvo, njegovo protivljenje slobodi radi slobode, relativizmu. Europski mu komunisti sedamdesetih, nakon što je došao u Europu, također nisu mogli oprostiti njegov antikomunizam, te stavljanje znaka jednakosti po metodama, krvi i teroru između Francuske i Oktobarske revolucije, pogotovo kad je kršćanstvo u pitanju. Španjolski komunist Juan Benet otišao je tako daleko da je izjavio kako “gulazi i koncentracijski logori imaju smisla sve dok postoje osobe kao Solženjicin, samo moraju imati bolji nadzor kako opet ne bi pobjegao iz gulaga”. Ni danas nije drukčije, tko nije dio politički korektnog mainstreama, trpa ga se u gulag, onaj intelektualni, u (akademsko) izopćenje ili izolaciju, ignoriranje, točnije – cenzuru, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
(…)
Izvaneuropske kulture, nekršćanske religije, islam, LGBT galaksija etički su superiorni “drugi” i “različiti” koje treba zaštititi. Dakle, u tom kontekstu, kao oblik revolucije, politička korektnost na valu neoprogresizma Europu može prihvatiti samo ako je izbriše i izgradi iznova, od nule. Ako je tome tako, ako u prošlosti nema ništa obvezujuće, na mjesto Europe treba doći pojedinac oslobođen od takve Europe, zločinački diskriminirajuće, pa dolazi do izjednačavanja želje i zakona. U toj paradigmi nije razum taj koji je temelj prava, nego impuls, pa je svaka želja dozvoljena, a svako uskraćivanje jest represija ili diskriminacija. Ljudska prava više nisu individualna, nego se temelje na pripadnosti grupi, kao u islamu, kao što je LGBTQ… zajednica i druge “ranjive skupine”. “Mislim, dakle postojim” zamijenjeno je sa “Želim, dakle postojim”.
Političko nametanje
(…)
Da bi se tako isfabricirana istina zaštitila od njezinih neprijatelja, izmišljen je, što mi u medijskoj sudskoj praksi jako dobro poznajemo, institut zvan “duševna bol”, dakle zabrana korištenja navodno uvredljivih termina. Upravo na konceptu “uvrede” na Zapadu se temelji cenzura, a svatko tko se ne slaže s ovom vrstom fluidne konfuzije, homologizacije i raspamećivanja u korist iracionalne želje čini čin nasilja prema “ranjivoj skupini”. Ili, popularnije, govor mržnje, pri čemu “mrzi” samo onaj koji u traženju istine dođe do drugačijih spoznaja od ovog novog jednoumlja. Društvena rasprava je tu nemoguća jer je društveni konflikt prebačen na emotivnu razinu (uvreda, mržnja…) pa, umjesto argumenata, politička korektnost lijepi etikete.
Kako protiv političke korektnosti? Nikako političkom nekorektnošću, ne može se na jednu opasnu ideologiju ići još opasnijom. Odgovor je dao Solženjicin. I u Sovjetskom Savezu su postojale službene, propisane “istine” koje se ne smije propitivati, zbog kojih se ide u (intelektualni) gulag. Takva je i politička korektnost kao oblik lingvističke revolucije i nasilja nad zbiljom. U djelu “Revolucija i istina” Solženjicin kaže kako se totalitarizmi pobjeđuju samo traženjem istine: “Ako nismo spremni preuzeti rizik i reći ono što mislimo, onda barem ne govorimo ono što ne mislimo… Kada okreneš leđa laži, ona ubrzo prestane postojati.” I dodao bih, osim istine – humorom. I to ne izmišljajući viceve. Evo, na Oxfordu postoji radno mjesto “diversity officer”, a posao mu je – borba protiv različitosti. Kud ćeš boljeg vica…
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
