U kolovozu 1995. srpsku je kvislinšku tvorevinu zbrisala operacija Oluja. Predstavnici jednoga dijela srpske manjine i hrvatski kvislinzi ne vole mnogo govoriti o tomu što je bilo prije Oluje i što je točno bilo nakon Oluje kada su u pitanju srpski planovi. Do Oluje Hrvatska je već podnijela goleme žrtve, no malo tko je očekivao da će briljantna vojna operacija, koja će uslijediti, u posljednji trenutak spasiti napredni Zapad od posljedica ludosti svoje vlastite politike u „bivšoj Jugoslaviji“. Iako smo operacijom Oluja otvorili vrata mira, međunarodna zajednica nije nam nikada oprostila što smo u operaciju krenuli samostalno, za svoj račun, čime su pomršeni mnogi strateški interesi na Balkanu. Zbog toga će oni do današnjih dana licemjerno pokušavati osporiti naša postignuća u operaciji Oluja. U tome će im svesrdno pomagati kolona izdajica financirana izvana, putem tzv. „nevladinih organizacija“, kojima će se pridružiti i sve hrvatske vlade od 2000. do danas. Ti bijednici u službi nepravednoga kažnjavanja Hrvatske najčešće nisu bili skupi, moglo ih se dobiti za tapšanje po ramenu i blagonaklon pogled, za Judine škude, rekao bi Tuđman. Među njima su ljudi koje će niži službenici stranih veleposlanstva uvjeriti da radeći za njih rade u interesu Hrvatske, kao i oni koji će u vremenu što dolazi doći na platne liste različitih udruženja i zaklada. No, naknada za služenje stranim interesima nije bila samo u novcu i povlasticama nego i u dobrome medijskom tretmanu, u karijernim promaknućima, PR-ovskim izrazima potpore i namještenim susretima. Lako ćete ih prepoznati, sjedili su u prvim redovima na 25-oj godišnjici proslave naše najveće pobjede predstavljajući se danas kao „pomiritelji“ i „promotori izgubljenoga zajedništva“, a narod ih zove neojugoslavenima, piše bojnik Joško Buljan za Hrvatski tjednik.
Tijekom cijeloga razdoblja od proglašenja naše samostalnosti do kolovoza 1995. Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka, Francuska i njihovi zapadni saveznici tražili su snagu koja bi im mogla biti oslonac u uspostavljanju vojne ravnoteže na kojoj bi se moglo izgraditi realno rješenje u „bivšoj Jugoslaviji“. Zahvaljujući Tuđmanovoj mudroj politici i Šuškovu samozatajnome radu na organizaciji oružanih snaga, uoči Oluje na vidjelo izlazi takva snaga: Hrvatska. Nakon što smo uspješno nabavili potrebnu količinu oružja, zaobilazeći nepravedno nametnuti embargo UN-a, nakon što smo nizom manjih operacija popravili strateški položaj (Maslenica, Medački džep, Bljesak) i nakon što smo operacijom „Ljeto-95“ spasili Bihać sudbine Srebrenice, svima je bilo jasno da je Hrvatska sa svojom vojnom silom spremna i za veći cilj: vojno vratiti okupirana područja koja, uz potporu Beograda, drže srpski razbojnici u Hrvatskoj. Čim je Hrvatska započela svoju oslobodilačku operaciju, Europska unija, kojoj danas pripadamo, izdala je oštro priopćenje i zatražila obustavu svih vojnih djelovanja. Njezin predstavnik Carl Bildt, supredsjedatelj konferencije o bivšoj Jugoslaviji, prvoga je dana Oluje ne čekajući ishod, tijekom sastanka s Miloševićem, odmah proglasio predsjednika Tuđmana ratnim zločincem zbog napada na Knin. U izjavi za BBC radio (8. 8. ’95., emisija Newshour) Bildt je rekao kako je njegov položaj potkopan operacijom Oluja, kao i da su pregovori koje je vodio njegov kolega Stoltenberg u Ženevi pokazivali obećavajuće rezultate. Kakvim se obećavajućim rezultatima ovih vrhunskih europskih diplomata, a zapravo hulja, mogla nadati Hrvatska, vidi se po izjavi Bildtova prijatelja Thorwalda Stoltenberga, koju je i američki veleposlanik Peter Galbraith zapisao u svome dnevniku 26. srpnja 1995. U toj izjavi Stoltenberg tvrdi kako nema etničkoga sukoba u Bosni „jer su Muslimani zapravo Srbi, a mnogi koji se osjećaju Hrvatima i predstavljaju sebe kao Hrvati zapravo su Srbi“. Po njegovu mišljenju, u BiH i na Balkanu ne radi se ni o kakvu agresorskom velikosrpskom pohodu, nego o socio-ekonomskome sukobu u kojemu „obespravljeni Srbi vode rat za svoja prava koja im pripadaju!“ Tako su dva „ugledna diplomata“ kojima su zapadne sile povjerile da zaštite suverenitet Hrvatske i Bosne i Hercegovine prihvatila najlažnije i najodvratnije tvrdnje radikalnih srpskih nacionalista kao osnovu za „rješavanje problema“ u Hrvatskoj i BiH. Dakle, Bildtu je Oluja „potkopala plan“, dok je s druge strane američkome predsjedniku Clintonu Oluja omogućila povijesnu priliku za mir. Ovo vam je zoran primjer međunarodnih odnosa i oslikava koliko vrijedi ministar vanjskih poslova EU i danas, Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, kada ova vlada povlači sulude poteze s dijelom predstavnika srpske manjine da se „svidi našim partnerima u EU“. Naivni hrvatski političari kolonijalnoga mentaliteta htjeli bi se svidjeti „svojim partnerima“(?!) Za razliku od ove šake jada, Tuđman nije gledao komu će se svidjeti, on je naše interese jednostavno operacijom Oluja uskladio s američkima, svidjelo se to nekomu ili ne. A mnogima se nije svidjelo!
CLINTON: ZAHVALJUJUĆI „OLUJI“ IMAMO POVIJESNU PRILIKU ZA MIR
Dana 8. kolovoza 1995., to jest nakon okončanja operacije Oluja, predsjednik Clinton odobrio je novi plan za rješenje sukoba u „bivšoj Jugoslaviji“. Anthony Lake, arhitekt plana, odmah je napustio Washington i uputio se u Pariz i London da bi obavijestio saveznike o odlukama koje je donijela Clintonova administracija. Ovoga puta, Lake nije pitao europske saveznike za njihova mišljenja o predstavljenome planu, suprotno onomu što se dogodilo u svibnju 1993. Prema riječima Stephena Engleberga u New York Timesu, Lake je naznačio europskim saveznicima: „Predsjednik Sjedinjenih Država donio je sljedeće odluke… Želimo da budete s nama.” „Nadam se da sada imamo priliku tamo sklopiti prihvatljiv mir”. (Vanjska politika Clintonove administracije prema ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (1993. – 1995. Reneo Lukić Université Laval, Québec, Kanada). Stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svog izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995. Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo povijesnu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat.
Dok je Tuđman trasirao put prema miru s Clintonom i njegovom administracijom, dan prije Generalštab Vojske Jugoslavije donio je odluku o pregrupiranju poraženih srpskih snaga i njihovu novom angažmanu i pripremi za gerilsko ratovanje. U to vrijeme „nezavisni analitičari“ i politički krugovi neskloni Tuđmanovoj Hrvatskoj iznose svoje bolesne konstrukcije, nakon što su sve europske države osudile Hrvatsku zbog „eskalacije sukoba, svi svjetski mediji prenijeli su izmišljotinu na „salveti“ prepredenoga britanskog lažljivaca Paddyja Ashdowna, koji je tvrdio da je baš njemu osobno predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman “odao” svoju ekspanzionističku i aneksionističku politiku spram Bosne i Hercegovine. Ta je laž ponavljana tako uporno i često da je postalo neizbježno da ju Paddy Ashdown ponovi i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića. Ta salveta trebala je obrisati poraz europske i britanske politike na Balkanu i unijeti novi razdor između Hrvatske i BiH, a poglavito između predsjednika Tuđmana i hrvatskoga naroda zbog činjenice da je po toj „salveti“ istočna Slavonija s Vukovarom prepuštena Jugoslaviji, tj. Srbiji. Na temelju tih lažnih informacija, vođene su neformalne konzultacije u Vijeću sigurnosti za donošenje rezolucije o Hrvatskoj, hrvatske obavještajne službe uspjele su presresti niz poruka između Akashija koji je bio u Zagrebu i Sjedišta UN-a u New Yorku. Iz tih informacija bilo je vidljivo da Velika Britanija u ime Kontaktne skupine predlaže da se „Hrvatska proglasi kao prijetnja svjetskom miru i agresor“ primjenom Poglavlja VII. Povelje UN-a u preambuli rezolucije o Hrvatskoj. Takav britanski prijedlog, za koji nisu postojali nikakvi valjani razlozi, odbila je NR Kina. Dok su nas Kinezi branili u UN-u od ovih europskih nasilnika, Srbi su planirali pregrupiranje svojih snaga, samo dva dana nakon Tuđmanova povijesnoga sastanka s Holbrookeom. Dokaz zato dokument je koji su hrvatske obavještajne službe presrele 18. 8. 1995. u kojem su sadržani „stavovi Glavnoga štaba Srpske Vojske Krajine i Vojske Republike Srpske za službeni razgovor s Načelnikom NGŠ VJ“. Ovaj dokument strateške razine, kao i mnogi drugi koje su hrvatske obavještajne službe presrele elektroničkim izviđanjem, opet nedvojbeno i jasno potvrđuje agresiju Republike Srbije na Hrvatsku. Iz toga dokumenta potpuno je jasno da su sve srpske vojske zapravo jedna vojska kojom se upravlja iz Beograda pod plaštom Vojske Jugoslavije. Između ostaloga, Srpska je vojska planirala u području Banje Luke uspostaviti nastavna središta „prema ranijem naređenju iz Jugoslavije“, planirali su formirati ekipe časnika iz GŠ SVK koje su trebale obilaziti izbjeglička središta u potrazi za vojnim obveznicima u cilju sačinjavanja popisa i prikupljanja dragovoljaca za gerilsko ratovanje. Rok za izvršenje ove naredbe određen je za 1. rujna. 1995. do kada su srpski časnici trebali dostaviti popis boraca. Posebno je zabrinjavala činjenica da su srpski generali predlagali načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću da sagleda mogućnost „smještaja sadašnjeg GŠ SVK na teritoriju Istočne Slavonije“. Odluku je donijela tzv. Vlada RSK čije je preseljenje u Istočnu Slavoniju u toku, piše Mrkšić. Iz ovoga možemo zaključiti jednu vrlo važnu stvar, a to je činjenica da Srpska Vojska Krajine nije izvršavala odluke tzv. Vlade RSK dok joj to ne naredi Generalštab Vojske Jugoslavije, u ovom slučaju Načelnik GŠ VJ general Momčilo Perišić. Dakle vojna situacija nakon Oluje bila je izuzetno ozbiljna.
SRPSKI GENERALI PLANIRALI GERILSKI RAT – ONI SU JEDINI KRIVCI ZA CIVILNE SRPSKE ŽRTVE
Ovaj hrvatski Milošević koji je napokon stigao u Knin, njegov mentor, srpski plan-B, Milorad Pupovac, ostali članovi SDSS-a i SNV-a nikada preko svojih usta ne će spomenuti ove planove koje su pisali, planirali i provodili njihovi srpski zapovjednici koji su izravni krivci i jedini odgovorni za sve civilne žrtve uključujući i srpske tijekom okupacije Hrvatske i – što treba posebno naglasiti – nakon Oluje. Jednostavno, da nije bilo ovih srpskih planova, ne bi bilo ni civilnih žrtava. Pogledajmo još jednom dokumente, nadam se da će ih pogledati Tomo Medved i pokazati svojim kolegama u Vladi. Možda napokon progledaju izvan okvira srpske propagande o Oluji i događajima nakon Oluje. Hoće li se naći ijedan novinar da u Gruborima upita Medveda i Miloševića: Je li ti, Tomo Medvedu, poznato da je srpska vojska poslije Oluje planirala gerilski rat ovdje i u drugim područjima oslobođenim Olujom? Je li Miloševiću, je li ti poznato da je srpska vojska dopuštenjem Generalštaba Vojske Jugoslavije osnovala Oslobodilačku Vojsku Republike Srpske Krajine (OVSVK)? Je li vam poznato da se na tim prostorima ratovalo sve do listopada 1995. zbog ubačenih srpskih razbojnika koji su se, uostalom, skrivali kod svojih jataka?
Prema naredbi Vrhovnoga Saveta Obrane Jugoslavije (14.8.1995.), a ne nekoga općinskog štaba u Erveniku, srpski generali Ratko Mladić i Mile Mrkšić odmah su pristupili izradi planova za daljnje vojne operacije. Njima je trebalo popraviti operativno-strateški položaj tzv. Vojske Republike Srpske prema Hrvatskoj vojsci, HVO-u i ABiH, čime bi bili stvoreni preduvjeti za ubacivanje četnika – srpskih razbojnika – u naša pogranična područja, kako je to planirano u Beogradu. Generalštab Vojske Jugoslavije planirao je „koordiniranim mjerama državnih organa i Vojske Jugoslavije podići sposobnost 11. korpusa i naroda u Zapadnom Srijemu, Istočnoj Slavoniji i Baranji za samostalnu uspješnu obranu i nanošenje Hrvatskoj vojsci neprihvatljivih gubitaka.“ Planirali su „objediniti i intenzivirati psihološko-propagandno djelovanje s težištem na zapadnim prostorima prethodne Jugoslavije, a pravovremenim i potpunim informiranjem u SRJ, Republici Srpskoj i Republici Srpskoj Krajini spriječili bi pogubno djelovanje neprijateljske propagande.“ Planirali su reorganizirati tzv. Srpsku vojsku Krajine i „težišno je pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenje gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi sa tog prostora ne prihvaćaju politiku svršenog cilja.“ Za te ciljeve Beograd je planirao vratiti sva profesionalna vojna lica i vojno-sposobne građane tzv. Republike Srpske Krajine u prihvatne centre u sjeverozapadnu Bosnu, odakle su trebale biti vođene gerilske operacije. Nakon početnih uspjeha 12. kolovoza i ovladavanja prometnicom Knin-Grahovo, protuudarom Hrvatske vojske i HVO-a srpski generali i srpske vojske u idućim će se mjesecima povlačiti sve do Banje Luke. No ni to nije bilo dovoljno.
DRUGI KORAK – MARTIĆ IZDAJE DIREKTIVU ZA OSNIVANJE OSLOBODILAČKE VOJSKE RSK
Bez obzira na poraze na bojnome polju, u skladu s odlukama VSO Jugoslavije, 4. rujna 1995. u Banjoj Luci tzv. Predsjednik RSK Milan Martić svojom direktivom broj: 020/1-83/95. dao je nalog da se osnuje Oslobodilačka Vojska Republike Srpske Krajine (OVRSK) te da se uključi u borbena djelovanja na teritoriju Republike Srpske (RS) i Republike Srpske Krajine (RSK). Po toj direktivi skupina odabranih časnika iz GŠ SVK izvršila je formiranje oslobodilačke vojske RSK, izradila privremene formacije za oslobodilačke brigade, dobrovoljačke brigade i specijalne jedinice. Direktivom je određeno da te privremene formacije budu završene do 6. rujna 1995. Uz ostalo bilo je predviđeno, da OVRSK odmah samostalno započne izvođenje specijalnih operacija na teritoriju koji je oslobođen operacijom Oluja te da uz to izvodi samostalno i određena borbena djelovanja na teritoriu RS uz granicu s Hrvatskom. I izvodili su ih. Hrvatske postrojbe u operaciji Oluja-Obruč gotovo svakodnevno sukobljavale su se s takvim srpskim gerilskim skupinama i pojedincima. Prema direktivi, o svima aktivnostima tih srpskih gerilaca, naređeno je dnevno izvješćivanje pa su u skladu s time i hrvatski obavještajni podatci bili dnevni. Dakle, gerilski rat bio je prioritet srpskih generala. Da odluke Generalštaba Vojske Jugoslavije i direktiva Milana Martića nisu bile mrtvo slovo na papiru, pokazuje i naredba srpskoga generala Mile Mrkšića o osnivanju Oslobodilačke Vojske Republike Srpske Krajine. Zar mislite da Milošević nije znao za osnivanje Oslobodilačke Vojske Republike Srpske Krajine? Srbija nije odustajala od svojih „zapadnih teritorija“ i u tome nije štedjela ni hrvatske ni bosanske Srbe za postizanje svojih ciljeva iako je već svima bilo jasno da je rat izgubljen. Što mislite da Milošević to nije znao? Holbrooke je 17. kolovoza započeo sa svojim učestalim putovanjima po Balkanu. Tog dana imao je prvi razgovor s predsjednikom Miloševićem, kojega je smatrao za čovjeka koji je snosio „najveći dio odgovornosti za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini“. Prvi razgovor između Miloševića i Holbrookeove skupine nije bio uspješan. Milošević se pokazao neodređenim i, prema Holbrookeu, bježao je pred svim važnijim problemima, tvrdeći da su samo Karadžić i Mladić – koji nisu bili za pregovaračkim stolom – mogli provesti neke odluke vezane uz bosanske Srbe. Nakon dva dana intenzivnih pregovora, Holbrookeova skupina napustila je Beograd praznih ruku. Naravno, Milošević je bio uvjeren da će njegov plan o gerilskome ratu biti uspješan. Petnaest dana nakon razgovora s američkim predstavnicima, Srbi su ponovo ne mareći za patnje svoga naroda, osnovali novu vojsku!
OSNIVANJE Tzv. OVRSK 4. 9.1995. ZNAK JE ISKLJUČIVE SRPSKE ODGOVORNOSTI ZA SVE ŽRTVE
U toj zapovijedi srpski general Mrkšić izdaje naređenje da se prema Martićevoj direktivi (broj: 020/1-83/95, 04. rujna 1995. Banja Luka) pristupi formiranju Oslobodilačke Vojske RSK (OVRSK). On navodi da se OVRSK formira prema Naređenju o organizacijskim promjenama u SVK formiranjem OVRSK kojom upravlja GŠ SVK. Po tom naređenju GŠ SVK zapovijeda formiranom OVRSK, izrađuje privremene formacije, određuje i postavlja zapovjedni kadar do razine brigada, samostalnih bataljuna i odreda. Nadalje, u koordinaciji s nadležnim zapovjedništvima VRS izrađuje plan upotrebe formiranih jedinica OVRSK, stvara materijalne uvjete za formiranje jedinica i komandi i njihovu borbenu upotrebu. Za zapovjednika „oslobodilačkih jedinica“ postavljen je general-major Stevo Ševo, za zapovjednika specijalnih postrojba general-potpukovnik Mile Novaković, a za zapovjednika 1. oslobodilačke brigade OVRSK (1.Obr) pukovnik Milan Beko. Zapovjedno mjesto „oslobodilačkih jedinica“ određeno je u području Sanskoga Mosta, a zapovjedno mjesto 1.OBr u području sela Sanica. Zapovjedna mjesta drugih brigada u osnivanju odredit će se naknadno na prostoru Petrovca, Drvara, sela Svodna i Knežica. Zapovjedno mjesto specijalnih postrojba planirano je na Kozari, Mrakovica. Specijalne postrojbe angažiraju se za „diverzantska dejstva na teritoriji RSK“, a odluku o njihovu angažiranju donosi zapovjednik specijalnih snaga. Po narastanju OVRSK i stvaranja povoljnih međunarodnih uvjeta i drugih okolnosti vojska će poduzeti šira ofenzivna djelovanja radi oslobađanja RSK.
Dakle, kome nije jasno da je Beograd planirao gerilskim ratom držati Hrvatsku u okovima – ako treba i desetljećima – da je Beograd pripremao Pupovca za plan „B“ ako Krajina propadne, to piše crno na bijelo u srpskim obavještajnim dokumentima, ali ništa im nije uspjelo. Operacija „Oluja-Obruč“ skinula je okove srpskoga imperijalizma zauvijek. Nakon ovakvih tipičnih srpskih obmana, Sjedinjene Američke Države okrenule su se Hrvatskoj kao odgovornoj državi pa je 19. rujna, Holbrooke ponovno susreo predsjednika Tuđmana, ali i ministra obrane Gojka Šuška i predsjednika Izetbegovića da ih nagovori da ne zauzimaju Banju Luku (zauzimanje Banje Luke bila je obična srpska propaganda), što su svi prihvatili. Ionako nije postojao nikakav plan da Hrvatska vojska osvaja Banju Luku. Za koga? Kada su Holbrookeu pokazani hrvatski obavještajni podatci o srpskim planovima, on je ipak nakon susreta rekao Šušku, “Gojko, hoću da sve to bude apsolutno jasno. Ništa u svemu o čemu smo raspravljali danas ne bi trebalo biti shvaćeno kao da želimo prestanak vašega vojnog djelovanja, osim što se tiče Banje Luke. Važno je brzo djelovati. Ne smijemo to reći javno ali, molim Vas, zauzmite Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. I to učinite brzo, prije nego što se Srbi skupe.”
Dakle, neka jednom zauvijek bude jasno: iz cijele je kronologije, a i relevantnih dokumenata, posve razvidno kako nije bilo nikakvih „hrvatskih zločina nakon Oluje“! Radi se o likvidaciji razbojničkih i gerilskih ubačenih skupina i to po zapovijedi ravno iz Beograda. Naravno, pri tomu je sigurno stradalo i nešto nedužnih ljudi, zaostalih civila, ali u vihoru rata takve je žrtve nemoguće izbjeći, a one su, uostalom, odgovornost Beograda, a ne Zagreba. I još k tomu ih je bilo neusporedivo manje u odnosu na druge sukobe u svijetu, od 2. svjetskoga rata do danas. Drugi je razlog zbog kojih država ne smije ići na komemoracije tih srpskih žrtava, politički i ideološki: radi se o staroj srpskoj propagandnoj taktici „izjednačavanja krivnje“. Ne može se slučajna smrt nekoga srpskog civila zbog toga što je neki hrvatski mladić u stresu borbe bio malo više „trigger happy“, izjednačavati s genocidnim planovima srpskoga vodstva u Beogradu, Kninu ili na Palama, planovima od kojih nisu odustali, nego su tek oružjem spriječeni i to uz visoku cijenu. Izjednačavati slučajne žrtve sa srpske strane i hrvatske žrtve koje su posljedica genocidnoga plana propagandni je trik Beograda upravo zato da prikrije taj isti genocidni plan. Zašto bismo danas nasjeli – i zašto hrvatske vlasti nasjedaju – na takav odavno pročitani trik iz Beograda kad možemo uživati u pobjedi i u njezinim plodovima od kojih je vjerojatno najvažniji upravo taj da smo se velikom traktorijadom ’95 riješili srpskoga razbojničkog ološa koji je, organiziran i potican iz Beograda, bio spreman na desetljeća razbojstava, ubojstava, krvi, bombi i užasa. E, pa neka im je, tamo daleko!
Kao pobjednici imamo pravo na neke uvjete
Na kraju, ne radi se o tomu da treba zadržati neki stav vječnoga neprijateljstva prema Srbima, ovdje ili u Srbiji. Ne, ali kao pobjednici imamo pravo na neke uvjete: prvo i najvažnije, da se uvjerimo da su Srbi odustali od svojih osvajačkih i genocidnih planova, što nisu. Pupovac kao Plan B i dalje igra na kartu podijeljenoga suvereniteta prema kojoj tek Srbi daju legitimitet hrvatskoj vlasti, bez obzira na to što je izabrana na demokratskim izborima. I drugo, ne moramo pristati da umjesto povijesti imamo sliku događaja iz devedesetih posredovanu srpskom propagandom. Jednostavno, ne ćemo na to pristati. Imamo dokumente – neki su javno dostupni i objavljivani po memoarima u svijetu, a Srbe smo obavještajno razvalili, baš kao i vojno. I ponovno: drago nam je zato, nije nam žao i ne kanimo se nikome zbog toga ispričavati.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
