Jugoslavija zemlja pljačke – čak 1/3 kriminala u državi bio je privredni kriminal!

Privredni kriminal, uz presude za nacionalizam, verbalni delikt i rušenje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, bio je kriminal koji je imao najveći udjel u tadašnjoj komunističkoj državi! Savezni javni tužitelj Vojo Gučetić je rekao početkom 80-ih da porast gospodarskog kriminala nije neka statistička fatamorgana, niti je rezultat neke posebne aktivnosti organa gonjenja ili promjene kriterija, nego je „ta vrsta nezakonitosti u Jugoslaviji našla pogodno tlo za bujanje“.

Analizom razmjera gospodarskog kriminala kao i Šuvarovog govora iz 1989. može se zaključiti da su neki društveni problemi aktualni i danas  nakon gotovo 30 godina, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija, preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i obrasce ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu.

Kako je vrijeme u Jugoslaviji prolazilo, ugled komunista zbog njihovih lažnih obećanja i situacije u zemlji bio je sve manji. Pljačke su bile sve češće i sve izdašnije, a radnici sve manje zadovoljni svojom „avangardom“. Primjerice, u BIH koju su zvali „Jugoslavija u malom“, u prvom polugodištu 1986. godine u 390 bosansko-hercegovačkih organizacija udruženog rada (OUR-a) kako su tada nazivana „društvena“ poduzeća, u kojima je radilo oko 87.000 radnika iskazan je gubitak od preko 50 milijardi dinara, što je bilo preko 2,5 puta više nego u istom razdoblju prethodne godine!

Prema podatcima Međunarodnog monetarnog fonda Jugoslavija je polovinom 1986. godine imala najveću inflaciju u Europi, rekordnih 85,2%. Najbliža joj je bila Turska sa „samo“ 35,5%, dok je većina zapadnoeuropskih zemalja imala inflaciju ispod 10%, a Belgija i Švicarska ispod 1%.

Tijekom 1987. godine otkriven je niz pljački “društvene imovine”. U prvih šest mjeseci otkriveno je 1.269 kaznenih djela gospodarskog kriminala (pljačka društvene imovine, zloupotreba položaja i ovlasti, pronevjera, krivotvorenje službenih isprava, utaja poreza, korupcija…), a to je bilo za 18,5% više nego u prvih šest mjeseci prethodne godine.

Savezni javni tužilac Vuko Gozze Gučetić obznanio je u svibnju 1982. godine da je u prošloj 1981. godini za gospodarski kriminal podignuta optužnica za 41.000 građana SFRJ. Od toga je 10.679 osoba optuženo za kazneno djelo „krađe i teške krađe društvene imovine“. U razdoblju od 1971. do 1981.godine u SFRJ je optuženo 219.000 osoba za privredni kriminal koji je dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi. Među optuženima je bilo 5.000 direktora i 25.000 poslovođa. Gučetić je rekao da porast gospodarskog kriminala nije neka statistička fatamorgana, niti je rezultat neke posebne aktivnosti organa gonjenja ili promjene kriterija, nego je „ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje“. Situacija je vremenom bivala sve teža. piše vecernji.hr

O stvarnim problemima u tadašnjoj Jugoslaviji dosta otvoreno i kritično govorio je tadašnji predsjednik Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvar na predavanju održanom na Tribini omladine u Sarajevu 3. svibnja 1989. Taj govor koji je održan u zadnjoj godini komunističke vlasti u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini predstavlja neku vrstu „završnog računa“ te zaslužuje malo širi citat. Šuvar je s najviše partijske funkcije najprije ukazao na podjele i sukobe među komunistima i u društvu uopće. Zatim je govorio „o „stvarnim problemima: ekonomiji, političkom sustavu, socijalističkom samoupravljanju, socijalnim odnosima, uključivanju u svijet itd“. Šuvar je upozorio na veliku vanjsku zaduženost i unutarnju nelikvidnost izazvanu golemim teretom dubioza i fiktiva iz više decenija prošlosti što je „strahovito breme“ koje još nitko nije ni pokušao skinuti s leđa. Šuvar je pojasnio i o kakvom se bremenu radi: „Gradilo se u ovoj zemlji previše i mnogo, bez sigurnog tržišta, napamet, na ledinama; glavno je bilo da se ugleda dimnjak i da se dobije bilo kakvo radno mjesto, a nije propadalo ništa osim sitnih pogona, sva tzv. velika industrija i privreda je spašavana, socijalizacijom gubitaka, štampanjem novca i svim oblicima fiktivnog poslovanja. […] Dakako, tu je onda i veliki vanjski dug. Kao što znate, uspjeli smo reprogramirati značajan dio naših dugova. Mnogo veći problem od njihovog vraćanja je taj što Jugoslavija nema što izvoziti na svjetsko tržište a da bi pri tom zarađivala, a ne gubila. […] Nismo još ‘likvidirali’ višak agrarne radne snage klasičnog tipa, a pristigle su nove generacije koje su dobro obrazovane i neće da idu u rutinske i teške poslove po svaku cijenu, posebno za ono za što su se obrazovale.

….Jedina smo zemlja u Evropi koja uvozi u poljoprivredi sve, i jaja, i mlijeko, itd. […] U našoj zemlji, pobjedom socijalističke revolucije nastala je, zbog potrebe naroda da zadovolji svoje elementarne aspiracije, prekapacitiranost obrazovanja, zdravstva, kulture. A teško je reducirati već postignuta prava, teško je dokidati ono što ste u kulturi, obrazovanju, u nauci otvarali. Koda nas još svatko pritišće i dalje da otvara zdravstvene domove, da otvara škole, da podiže kulturne ustanove, a nije mi poznato da je ijednu takvu instituciju itko uspio ukinuti. […] Izričito razvojno pitanje je i krah našeg urbanizma. Jugoslavija danas ima više od dvadeset gradova sa po sto hiljada stanovnika, dva sa više od po pola milijuna, a dva sa više od po milijun. Po srijedi je bila sirova urbanizacija, u kojoj su se milijuni ljudi slijevali u gradove.

Gradovi su imali politiku razvoja da gutaju ljude u proizvodna sredstva, a prazne okolicu i sela, da ekološki upropaštavaju zemlju. I naš je urbanizam sada velika kočnica razvoja našeg društva. Gradovi su sami sebi teret i veliki mlinski kamen oko vrata. Posljedice tog zbjega naroda prema velegradskim košnicama u našim uvjetima, a koje su ostale na niskoj razini stvarne urbanosti, dok je oko 27.000 sela opustjelo, danas nam pričinjaju velike glavobolje.“

Stipe Šuvar upozorio je i na „patološku strukturu zaposlenosti inteligencije“. Iznio je podatak o milijun ljudi u Jugoslaviji sa završenom visokom i višom školom od kojih se njih oko 700.000 nalazi u „svim vrstama kancelarijskog i birokratskog rada“. Istakao je da „moramo dopustiti da propadaju poduzeća koja nisu sposobna proizvoditi“. Ukazao je i na „stambeni problem“, odnosno na činjenicu da je u Jugoslaviji izgrađeno oko tri milijuna društvenih stanova, ali da ljudi ne mogu doći do povoljnog stambenog kredita te da se radi o jednoj od „najskupljih stambenih izgradnji na kugli zemaljskoj“.

Analizom razmjera gospodarskog kriminala kao i citiranog Šuvarovog govora može se zaključiti da su neki društveni problemi aktualni i danas  nakon gotovo 30 godina, ali i to da oni nisu nastali promjenom vlasti devedesetih nego su naslijeđeni iz prošlog sustava. Socijalistički mentalitet i moral, odnos prema radu i imovini te napose socijalistička birokracija, preživjeli su sustav i režim kroz naučene, prihvaćene i duboko usađene misaone obrasce i obrasce ponašanja koji se i danas reproduciraju u svakodnevnom životu.