Donosimo razgovor s Jurom Vujićem, politologom, autorom knjige „Trg Maršala Tita“ koja je objavljena prije 10 godina.
Gospodine Vujiću, u kontekstu aktualne najave promjene imena Trga Maršala Tita, Vi ste među prvima kao politolog posvetili studiju na tu temu pod naslovom „ Trg Maršala Tita-Mitovi i realnosti titoizma“, i to prije 10. godina , koja je namjera takve studije?
Kao prvo, treba reći da je knjiga objavljena 2006. godine uz pomoć Udruge „Uzdanica“ koja okuplja hrvatske povratnike iz iseljeništva a koja se već od 90-tih zalaže za promjenu imena Trga Maršala Tita. Knjiga je i predstavljena u rujnu 2007. u Europskom domu i Zagrebu, a o knjizi su govorili dr. Zdravko Tomac, dr. Josip Jurčević, ing. Đuro Perica, g. Ivo Butković u ime nakladnika. Naslov knjige Trg Maršala Tita je zapravo glavni „leitmotiv“ i povod za politološku ali i sociološko-filozofsku studiju o jugoslavenskom titoizmu, kao ideologiji ili vladajućoj totalitarnoj praksi koja se oslanjala na policijski i vojni represivni aparat. Riječ je o politološkoj studiji koja na tragu radova i teza „totalitarističke škole „, Carl J.Friedricha, H. Arendt, R. Arona, Claude Leforta i drugih, nastoji prikazati totalitarnu prirodu titoističkog jugoslavenskog režima i na znanstvenoj razini demistificirati i dekonstruirati mitove (lažni „socijalizam s ljudskim likom“, kozmetika nesvrstanosti kao obmana vanjskog svijeta, obmana tzv. liberalizacije, federalizirani totalitarizam, iluzije samoupravnog socijalizam itd..) suvremenog postmodernog titoizma koji se danas u Hrvatskoj temelji i nalazi uporište u društvu zabave, medijima i procesima brendizacije i banalizacija njegovog lika i djela, kao svojevrsni mehanizmi „soft-power-ske“ rehabilitacije titoizma na bezbolan način.
Vi ste također po prvi put tada ali i prije popularizirali u javnost tada poprilično nepoznate preporuke i rezolucije EU glede nužnosti dekomunizacije post-komunističkih društava?
Da, knjiga zapravo pronalazi pravnu i političku legitimaciju na temelju postojećeg europskog pravnog okvira koji potiče na nužnost suočavanja s totalitarnom komunističkom prošlošću ( na temelju preporuka rezolucije 1481-2006 Parlamenta Vijeća Europe o osudi zločina komunističkih režima) i na nužnost objektivnog razmatranja povijesnih činjenica. Takav proces bi zasigurno oslabio vladajuću „kulturu zaborava“ u Hrvatskoj i potaknuo nužnu „kulturu pamćenja“, te omogućio objektivno vrednovanje sadašnjosti i novije povijesti hrvatske demokratske države, i ujedno oslobodilo mlađe i buduće hrvatske naraštaje od postojećih hipoteka prošlosti.
U knjizi pridodajete veliku ulogu političkim mitovima titoizma i jugoslavenstva u stvaranju ali i opstanku postkomunističke mentalne društvene zbilje u Hrvatskoj?
Da, na simboličkoj razini jedan od razloga dugogodišnjeg opstanka imena Trga Maršala Tita zapravo je mitska i mentalna dimenzija postkomunizma, bolje rečeno posttotalitarizma unutar kategorijalnog aparata razmišljanja i „habitusa“ novopečenih hrvatskih političkih elita a pogotovo za vrijeme Mesićeve vladavine. Isti mitski i iracionalni porivi izišli su na površinu u aktualnim pokušajima jednog djela znanstvenog i aktivističkog političkog kruga i civilnog društva kontaminiranog s jugoslavenstvom, obraniti „neobranjivo“ u pokušaju spašenja Trga Maršala Tita.Titoizam u postkomunističkom razdoblja funkcionira kao mitska kategorija, ali ne u obliku klasičnih „utemeljiteljskih narodnih mitova“ već u obliku političkih instrumentaliziranih i isfabriciranih „mobilizatorskih mitova“ poput: „socijalizam s ljudskim likom“, „jugoslavenski samoupravljački socijalizam“, treći put“, „nesvrstani“ itd.. Zahtjevi za istinitošću i ispravnom povijesnom i politološkom argumentacijom znače da stvaranje kolektivnih identiteta ne treba vezati za „mitove“, već za „samospoznaju, što pretpostavlja napuštanje i revidiranje prevladavajuće percepcije i predrasude o titoizmu u hrvatskom društvu. U tom smislu držim da titoističkim mitovima se moramo suprotstaviti sustavnom kritičkom dekonstrukcijom i „de-mitologizacijom“. U takvom procesu dekonstrukcije titoističkih mitova autor iznosi kako je titoizma prošao razne povijesne faze: od šumskog „protutitoizma“, do „apologetskog“ režimskog titoizma sklon idolopoklonstvu, a danas paradoksalno titoizma kao naslijeđeni mentalni sklop upravo metastazira u postmodernom društvu s krajnjom relativizacijom njegovih zločina putem brendizacije i komercijalizacije njegovog lika i djela u sklopu suvremenog društva zabave.
Veliki dio knjige posvećujete pitanju identitetu grada (nazivi ulica i trgova) i kolektivnom pamćenju?
Poučeni iskustvima ostalih postkomunističkih zemalja po pitanju preimenovanja trgova i ulijeva nakon pada Berlinskoga zida, legitimnost e zapitati zašto ovaj trg još uvijek nosi naziv poznatog komunističkog diktatora Josipa Broza Tita kada su raspadom komunističkih sustava i uspostavom demokracije sve vođe komunističkih partija u bivšim komunističkim državama srednje i istočne Europe poput Staljina, Lenjina, Dimitrova,Envera Hodže, Caeucescua, Ulbrichta, Gottwalda, Honeckera, izgubili svoja imena trgova, ulica, avenija i gradova. Naime, pomislio sam kako svaki trg ima svoju zasebnu priču, ukorijenjenu u posebni urbanistički habitus i povijesni kontekst tako da svaki trg ili ulica neminovno zrače kolektivno pamćenje jednog naroda. U tom smjeru zapitao sam se ne predstavlja li upravo ime maršala Broza Tita koje nosi ovaj trg uvredu stotinama tisuća umrlih i još živih žrtava njegove diktatorske vladavine, te je li kao takav paradoksalno sastavni dio kolektivnog pamćenja hrvatskog naroda i grada Zagreba? Naime, ulice i trgovi odigravaju ključnu ulogu u oblikovanju kulturnog i povijesnog identiteta jednog naroda, te su usko povezane s kolektivnim pamćenjem, simbolikom, kolektivnom sviješću i neminovno su odraz percepcije povijesti za današnje i buduće generacije. Ako su povijesne činjenice preko naziva ulica i trgova iskrivljene ili zatajivane, onda se omogućavaju konkretizacije “lažne”, „pogrešne“ ili „ideologizirane“ povijesti u svakodnevici. Imenovanje ulica i trgova jedinstvena je prilika za pisanje ili reviziju povijesti, kao što to kaže Hobsbawm, to je akt „kreiranja povijesti“ putem prisjećanja i označivanja „svetih događaja u povijesti“ kao „registru svete povijesti“ koji se oblikuje na gradskim trgovima i ulicama. Finski autor Palonen u istom kontekstu govori „o političkom čitanju ulica“.Imena ulica i trgova čuvari su povijesnog kontinuiteta i urbanog duha jednoga grada, ali nažalost, komunistički režim je procesom preimenovanja ulica i trgova poremetio iskonsku fizionomiju grada koji je pretrpio nagle mutilacije. Tu su lekciju dobro shvatile bivše jugoslavenske elite koje su utiskivale ideologiju u svakodnevni život građana, te su preko ulica i trgova kao medija razvoja i konstrukcije identiteta nastojali promicati komunističku ideologiju. Imenovanje ulica i trgova i njihovo povezivanje s vojnim herojima „narodnooslobodilačke borbe“ (Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Končar, itd.), ili s imenima partizanskih brigada (NOB-a), te radničkim pokretom, kao prizori svakodnevnog podsjećanja na selektivno odabrane događaje, mjesta ili osobe neminovno su utjecali na simbolično konstruiranje novog „jugoslavenskog“ nacionalnog identiteta koji je trebao potiskivati i baciti u zaborav stari povijesni i građanski identitet hrvatskog naroda. Zbog izvjesne urbane mutilacije i povijesno izopačene urbane sredine od strane komunističkih vlasti, razumljiv je bio proces preimenovanja trgova i ulica u postkomunističkom razdoblju, što D. Light naziva „središnjom komponentom postsocijalističkih transformacija“. U tom smjeru proces preimenovanja poslužio je kao svojevrsna urbana katarza koja je željela izbrisati iz kolektivne svijesti i smanjiti utjecaj komunističkih simboličnih naslijeđa i konstrukta. Tako se u gradu Zagrebu poslije ’90-te postupno u središtu grada i na glavnim gradskim prometnicama provodilo 39 slučajeva promjene imena; nestali su „slavni narodni heroji“ (brojni ratni zločinci, kako će se kasnije pokazati), slavne proleterske brigade, te iskonstruirani trenuci komunističke povijesti. Nestali su poneki spomenici tih događaja, pa se postavlja logično pitanje zašto još uvijek nije nestalo ime maršala Broza Tita kao glavnog alkemičara komunističkog poretka u Jugoslaviji i kako njegovo ime još uvijek krasi najljepši trg glavnog grada.
Treba li nužno povezivati Trg Maršala Tita sa simbolom antifašizma kao što to zagovaraju protivnici promjene imena Trga?
Imenovanja i preimenovanja ulica i trgova govore o utjecaju političkih i ideoloških procesa na semiotičke postupke. Iznad subjektivnih povijesnih i generacijskih naracija, nameće pitanje je li maršal Tito čiji ime nosi ovaj trg zaista dio našeg kolektivnog pamćenja i identiteta? Zaslužuje li ime takvog trga samo zato što je povijesna ličnost, i to bez obzira na njegovo životno djelo koje se ilustriralo kroz totalitarni okrutni režim i masovne zločine počinjene nad hrvatskim narodom? Može li floskula „antifašizma“ zasjeniti titoističke komunističke zločine koji su počinjeni u ime antifašizma“? Može li komunistički „antifašizam“ Josipa Broza Tita opravdati njegov totalitarni režim, zločini Fojbe nad talijanskim življem, Goli otok, Staru Gradišku i stotine tisuća političkih zatvorenika? (I mogu li se otkupiti njegovi “zločinački grijesi“ u ime povijesnosti?). Naziv trga „maršala Tita“ dobar je primjer selektivnog pamćenja, u okviru prevladavajuće medijske ideologije i trenda zatajivanja i minimiziranja žrtava komunizma, tako da se može zaključiti da sustavno prešućivanje istih komunističkih žrtava i banaliziranje lika J. B. Tita razotkriva temeljito provedenu „damnatio memoriae“ hrvatskog naroda, iz političkih i ideoloških razloga. Često se u hrvatskoj javnosti stigmatizira i osuđuje Miloševićeve ili Šešeljeve zločine nad hrvatskim narodom dok se prešućuje i ponekad relativizira u ime antifašizma zločine za vrijeme vladavine Tita, dok je povijesna činjenica da je uzročno-posljedična veza zločina iz ’45. i 1991. bila istovjetna u kontekstu ideje očuvanja Jugoslavije čiji je povijesni ideološki pokrovitelj i promotor bio Josip Broz Tito.
Kao politolog koje su po Vašem mišljenje glavne poluge održavanja Titoističkog mita u službenoj historiografiji?
Postoje dvije temeljne zamke glede proučavanja i prikazivanja titoizma u službenoj hrvatskog historiografiji: prvo, krajnja subjektivizacija kao pristup koji privilegira anegdote, i razne pikanterije hedonističkog života Broza Tita, a drugo kontekstualizacija kao pristup koji zagovara da je titoistička vladavina proizvod svojeg vremena kada su vladali totalitarni režimi te da kao takav nije mogao biti drugačiji, što amnestira sve titoističke zločine. Autor smatra da je nužna de-mitologizacije titoizma radi političkih , povijesnih i psihosocioloških aspekta. NA političkom planu, de-mitologizacija titoizma bi pridonijela današnjoj demokratskoj hrvatskoj snažnije približavanje k europskim civilizacijskim standardima u temeljeni na demokraciji, pluralizmu i slobode izražavanja ( načela koje je titoizma negirao), što nam upravo nalaže rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina ( 1481/2006). S povijesnog aspekta de-mitologizacija titoizma bi dovelo do neophodnog „rada pamćenja“ u hrvatskom društvu i do „konsenzualnog svladavanja povijesti“ koji pretpostavlja priznavanje svih komunističkih i fašističkih zločina na istoj ravnopravnoj etičko-moralnoj i povijesnoj razini.
Hoće li promjena imena Trga maršala Tita promijeniti hrvatsku društvenu i političku zbilju?
Promjena imena trgova i ulica u postkomunističkim zemljama je na simboličkoj razini doprinijela daljnjem procesa osvješćivanja totalitarne prošlosti kao jedan do aspekata daleko širega nužnog „rada pamćenja“ i dekomunizacije društva, koje ima ne samo političke, već i društvene, mentalne odgojno-obrazovne i filozofske dimenzije. Sa psiho-sociološkog aspekta, takva de-mitologizacija bi potaknulo nužnu „katarzu“ u kolektivnom pamćenja hrvatskog naroda kao oblik psihološkog „Pročišćavanja“ te onemogućilo „ugnijezdavanje“ i “ukorjenjivanje“ naslijeđenog titoističkog mentalnog sklopa u postojećim strukturama hrvatskog društva kao zapreke za razvoj zdravog civilnog društva i provođenje nužnih političkih, gospodarskih i društvenih reforma. Ono što francuski filozof Paul Ricoeur naziva „rad pamćenja“ zahtijeva proces de-mitologizacije titoizma (politološke, sociološke, psihološke naravi) nužan za obnovu hrvatskog društva, jer upravo mitologizacija i mistifikacija s održavanjem određenih predrasuda u javnosti održavaju rezidualni komunistički mentalni sklop. Zbog nedostatka navedenog „rada pamćenja“ hrvatski će narod i dalje možda patiti od „viška povijesti“.
Kako tumačite da su rijetki bili intelektualci koji su otvoreno tijekom 90-tih zagovarali promjenu imena Trga Maršala Tita, neki su povjesničari 90-tih govorili o detuđmanizaciji na mjesto detitoizacije? Je li istina da je HDZ uvijek podržavao promjenu imena trga?
Za vrijeme domovinskog rata 90-tih neozbiljno je bilo očekivati da će se takve prijedlozi preimenovanja dogoditi zbog imperativa nacionalnog jedinstva i obrane domovine, međutim od 1995. moglo se je daleko više vršiti pritisak na institucionalnoj, političkoj i društvenoj razini. Upravo ste, kada govorite o deficitu hrvatskih intelektualca ili povjesničara koji su bili u mladosti kontaminirani s trockizmom, marksizmom ili s titoizmom a danas su apologeti liberalne ili neoliberalne tržišne demokracije. Na drugu stranu, apsurd je jedan, da danas otvoreni povjesničar-apologet lika i djela J.B. Tita i suosnivač UJDI-a 90.-tih zajedno sjede kao članovi u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Što se tiče HDZ-a, treba ponajprije reći da postoje različite struje unutar same te stranke, tako da pored većinske sistemsko-režimske struje, koja se ‘ko pijan plota držala Tuđmanove paradigme o tzv. „nacionalnom izmirenju“ i „pozitivne anti-fašističke uloge J.B Tita u povijesti“ ili jednostavno zbog oportunizma, postojale su manjinske struje unutar kluba utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” poput g. Đure Perice koji je napisao i predgovor moje knjige, zagovarali promjenu imena Trga Maršala Tita. Također treba i istaknuti kontinuirani aktivistički rad inicijative „Krug za Trg“ koja trajno radi na senzibiliziranju javnosti za tu tematiku.
Što kažete na medijske špekulacije da se s inicijativom Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih za promjenu imena Trga Maršala Tita u Gradskoj skupštini grada Zagreba zapravo politički „trguje“?
Svakako pozdravljam takvu inicijativu koja nije rezultat trgovine već prepoznavanja aktualnog društvenog i političkog trenutka za operacionalizaciju i tehničku provedbu u djelo preimenovanje tog Trga, bez obzira na razne špekulacije. Međutim takva simbolička promjena imena treba potaknuti daleko složeniji i širi proces dekomunizacije hrvatskog društva i institucija i to sustavno na institucionalnoj i odgojno-obrazovnoj i pravosudnoj razini. Također takva promjena ne bi smjela biti kozmetičke i eskapističke naravi već pokrenuti i otvaranja drugih gorućih političkih , identitetskih i kulturnih pitanja u smjeru resuverenizacije hrvatskog političkog, gospodarskog i kulturnog života.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
