Manjača – instrument genocida, a ne nusproizvod rata

Foto: Snimka zaslona

Tjedan dana nakon Londonske konferencije o Bosni i Hercegovini, u kolovozu 1992., 3.640 zatvorenika u logoru Manjača u zapadnoj Bosni – 96 posto njih muslimani u tom trenutku, dok su ostalo bili Hrvati – nisu bili ništa bliže slobodi nego prije početka mirovnih pregovora. I unatoč tvrdnjama srbijanskih vlasti da su muškarci bili vojnici zarobljeni u bitkama, ispalo je da su svi osim četvorice logoraša zapravo civili, seljaci iz sela oko Prijedora.

Međunarodne organizacije su zabilježile da su zatvorenici “zasrtrašeni i odjeveni u prljavu odjeću”,  i da im je zapovjeđeno šetati po krugu logora u tišini i s rukama iza leđa, da spavaju u štalama, i da su mnogi zatvorenici umrli u vrijeme dok su međunarodne organizacije pratile stanje u logorima, nakon što je njihovo postojanje otkriveno: sedam od njih je umrlo od sredine svibnja do kolovoza, šest od epidemije dizenterije, sedmi od trovanja salmonelom.

“Bošnjaci i Hrvati ne žele svoje ljude”

Srpski zapovjednici logora su tvrdili da su spremni “razmijeniti zatvorenike”, ali da Bošnjaci i Hrvati to ne žele. Pukovnik Popović je čak rekao kako su muslimani nehumani jer ne žele preuzeti svoje ljude prije zime, da se ne smrznu u logoru! Ali humanitarne organizacije su srpsku podvalu s razmjenom zarobljenika prepoznale kao nastavak prakse “etničkog čišćenja”: Srbi bi jednostavno pokupili muslimane po okolnim selima i onda ih “razmijenili” kao ratne zarobljenike, što je zapravo genocidna praksa.

Svjedočanstva iz Manjače: Kako je izgledao konc logor kojim je zapovijedao nedavno uhićeni “antifašist” Dane Lukaić?

Manjača je tada bila okružena bodljikavom žicom, stražarnicama, minskim poljima i psima. “Moja najveća slabost je da sam humanist”, rekao je u jednom intervjju zapovjednik Manjače. “Ne dopuštamo odmazde. Da, u svakoj obitelji, ponekad morate šamarati dijete. Kao čovjek i časnik poštujem samo red, rad i disciplinu. Sve dok sam zapovjednik, nitko nikada neće pobjeći. Mogu vam reći da nitko neće pokušati.2

No praksa je bila drukčija. Nekoliko zarobljenika, svi redom civili, je opisalo kako su ih uhitili Srbi, odvevši ih iz njihovih domova u lisicama, pod izlikom da ih “štite od ekstremista” – stara igra gdje su ekstremist i “zaštitnik”, dobar i loš policajac, dio iste ekipe, a zatim su ih slali u logor Omarska između Banje Luke i Prijedora ili u Manjaču. Jedan svjedok tvrdio je da je do tisuću zarobljenika pretučeno na smrt željeznim šipkama u Omarskoj. “Odvodili su ih noću i premlaćivali”, rekao je. “Nisu se vratili.” Ta brojka nikad nije potvrđena no potvrđene su neke druge stvari.

Presuda Radoslavu Brđaninu: Likvidacije, premlaćivanja, i genocid

U presudi Radoslavu Brđaninu, srpskom ratnom zločincu osuđenom pred ICTY-jem na 32 godine, spominju se likvidacije “neodređenog broja” zatvorenika u Manjači od 1. lipnja do prosinca 1992 (strana 174 presude), likvidacije neodređenog broja zatvorenika nakon transporta iz Omarske (str. 178), nanošenje teških fizičkih i psihičkih ozljeda zatvorenicima u Manjači (str. 265), “Namjerno stvaranje uvjeta sračunatih na likvidaciju grupe” – što je ljepši izraz za genocid – u što je uvršten i logor Manjača kao instrument genocida, strana 301, i tako dalje.

Bošnjaković: Lukaić je uhićen prema dokumentima koji se odnose na pravosudne procese

“Sredinom svibnja 1992., vlasti bosanskih Srba otvorile su logor na planini Manjača,
grad Banja Luka. U logoru su držani gotovo isključivo civili bosanske muslimanske i
bosanske hrvatske nacionalnosti,  uglavnom iz područja Kozarac i doline rijeke Sana”, navodi se. “Logor je vodila vojna policija bosanskih Srba … Unutar logora, neki su zatvorenici pretučeni na smrt. Omer Filipović, istaknuti zatočenika iz Ključa, svakodnevno je premlaćivan i umro 28. srpnja 1992. godine od posljedica. … Po dolasku u logor Manjača Esad Bender je već bio prekriven modricama i drugim znakovima premlaćivanja. Jedne noći 28. lipnja ili oko 28. lipnja 1992., pozvan je iz štale gdje je bio smješten. Esad Bender je umro idućeg dana od posljedica premlaćivanja”

Ne-civilni, vojni zatvorenici, su ubijani, kako proizlazi iz presude:

“Bosanski hrvat, vojnik HVO-a je stavljen u samicu a ostali zatvorenici su mogli čuti njegove krikove i zvukove premlaćivanja. Nakon toga se čuo metak, nakon čega je uslijedila tišina.

Ostali zarobljenici su dobili naređenje da njegovo tijelo omotaju u deku. Između lipnja i rujna 1992. najmanje deset zatvorenika je pogubljeno na sličan način, sporadičnim ubijanjem.”

‘Maštoviti načini ubijanja’

No prava masovna ubojstva – radi se o stotinama ljudi – su se dogodila ranije, u svibnju 1992. “killings occurred on a massive scale”; piše u presudi – “ubijanja su bila masovna”.

Navodi se da su ubijani na razne načine – većinom tako da su pretučeni na smrt. Drugi su likvidirani metkom, ubijeni sporadično od strane stražara, ili zadavljeni. “Velik broj zatočenika je pozvan da izađe iz sobe, nakon čega se nikad nisu vratili. Ako je zatvorenicima rečeno da uzmu sa sobom svoje stvari, to je značilo da se nikad neće vratiti”, navodi se. Navodi se da je od 120 ljudi zatvorenih u garaži, dovedenih iz Benkovca, određen broj umro zbog – nedostatka zraka, odnosno gušenja.

Lukaić u istražnom zatvoru zbog teških zlostavljanja hrvatskih zarobljenika na Manjači

No najstrašnije nije kako, nego zašto su ubijani.

“Zatvorenici su neslužbeno podijeljeni u tri kategorije. U prvoj su bili intelektualci i politički lideri bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata: Oni su bili obilježeni za eliminaciju.

Osobe bliske njima su spadale u drugu kategoriju, koja je također bila predodređena za likvidaciju, a treća grupa je, po bosanskim Srbima, bila “najmanje kriva” te su eventualno mogli računati na oslobođenje.”

Metode preuzete od nacista

U srpnju 1992. genocid je poprimio oblike znane samo iz nacističkih logora: Srbi su počeli ciljati žrtve prema “određenoj profesionalnoj pozadini”. “Jedne noći, odvedeni su odvjetnici, a nakon toga su slijedili policajci i liječnici koji su bili predodređeni za likvidaciju”.

Ovakva ubojstva su imala očit cilj – genocid. Uništenje Bošnjaka i Hrvata obezglavljivanjem nacionalne zajednice. Na žalost, danas se stvarni ciljevi logora poput Manjače jednostavo zaboravljaju ili se te logore smatra nekim nusproizvodom rata, a oni to nikako nisu, naprotiv: Istrijebljenje u logorima poput Manjače je bio cilj i svrha rata, ne tek nešto što ga je pratilo.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.