Marko Curać: Čemu Specijal o Ivi Andriću, simbolu jugoslavenstva?

Foto: Fah, Večernji list; fotomontaža: Narod.hr

Beogradskim medijima više nisu potrebna dopisništva, neki portali izvrsno se uklapaju u njihovu uređivačku politiku, posebno kad je riječ o prokazivanju Hrvatske kao retrogradne i tobože ustašizirane države. U taj okvir zaista se izvrsno uklapa Ivo Andrić, simbol jugoslavenstva. Pokušava li to zagrebački Večernji list uz pomoć Andrića nanovo krojiti prostor u kojemu su Andrićeve političke ideje doživjele potpun neuspjeh, ostavivši za sobom srušene gradove, spaljena mjesta, tolike ubijene i unesrećene, masovne grobnice…?, piše Marko Curać u Hrvatskom tjedniku.

‘Svak nosi moralnu odgovornost za ono što priča,
i svakog treba pustiti da slobodno priča.’

(Ivo Andrić: Stockholm, prosinac 1961.)

Najnoviji ilustrirani Specijal Večernjeg lista koji se pojavio na kioscima Tiska početkom prošloga tjedna posvećen je Ivi Andriću, nobelovcu pred kojim se krojila svjetska povijest. To je šesnaesti svezak te tiskovine koji na popularan način opisuje neki važan događaj, relacije Hrvata, znamenite povijesne ili aktualne ličnosti. Do sada su, uz ine, bili posvećeni Nikoli Tesli, Franji Tuđmanu, Oliveru Dragojeviću itd. Pitanje koje želimo postaviti: čemu Specijal o Ivi Andriću u prosincu 2019., gotovo istodobno s koncertom u zagrebačkoj Areni srbijanske folk-pjevačice Lepe Brene, koja je otpjevala usred Zagreba praćena svojom publikom pjesmu Jugoslavenka?

Ima li novi Specijal veze sa 101. godišnjicom stvaranja Jugoslavije, koje je Ivo Andrić bio značajan sljedbenik i predstavnik? Ima li možda sve veze s biografskom knjigom U požaru svjetova: jedan europski život, koju je na osnovi novih istraživanja u njemačkim arhivima o Andriću objavio poznati novinar FAZ-a Michael Martens? Ta je knjiga izazvala veliko zanimanje. Objavljeno je njezino sarajevsko izdanje, a najavljeno i zagrebačko. Možda je to bio jedan od razloga što je izdavač iz svoje baze tekstove sa stanovitim dopunama pokušao plasirati u obliku najnovijeg Specijala? Kako bilo, na kioscima blizu zagrebačkih škola izdanje je istoga dana gotovo rasprodano. Na pitanje: čemu Specijal o Ivi Andriću, anno domini 2019., moglo bi se sročiti više odgovora.

Specijal o Andriću bez ikakva povoda

No treba, čini se, krenuti od samoga izdavača. Ako se izluče manje-više dva novinara suverenističkoga opredjeljenja, iščitavajući Večernji može se zapaziti kako taj list stanovito vrijeme zagovara veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a. Što to znači? Na stanovit način produžetak stanja na koji je ovih dana upozorio Robert Harris. Ne može se baš tvrditi da u Hrvatskoj nije bilo lustracije, od 2000. godine provedene su dvije tihe lustracije, sotonizirani su ili eliminirani imalo osvješteniji Hrvati.

Globalističkim elitama u Hrvatskoj potrebno je što šire tržište budući da se slabo snalaze na onom EU-a. Lakše prodaju svoje robe na području regiona. Ima i onih koji na narode, na tragu nekih zapadnih koncepcija, još gledaju kao na plemena, koje treba ‘spojiti i stopiti’ u novi oblik, kako je to upravo zamišljao Ivo Andrić. Uostalom, zar već nije projektiran zajednički jezik, lansiran srpski kulturni i obrazovni prostor koji zahvaća Crnu Goru, Hrvatsku i BiH? Pristajanje uz balkanske asocijacije prihvaća zagrebačko i neka druga hrvatska sveučilišta.

Navedene tendencije mogu se iščitati u medijskome prostoru, posebno portalima. Beogradskim medijima više nisu potrebna dopisništva, neki portali izvrsno se uklapaju u njihovu uređivačku politiku, posebno kad je riječ o prokazivanju Hrvatske kao retrogradne i tobože ustašizirane države. U taj okvir zaista se izvrsno uklapa Ivo Andrić, simbol jugoslavenstva . Možda je u tomu odgovor na pitanje zašto Specijal o Andriću, a ne, primjerice, o Prelogu, Ružički, Matošu, Starčeviću, Radiću, Krleži, Hegedušiću, Lackoviću Croati, bl. Stepincu, Lisinskom… Jer povod za najnoviji Specijal nije ni okrugla godišnjica rođenja, ni godišnjica smrti, ni godišnjica Nobelove nagrade. Osim toga, prije samo tri godine akademik Krešimir Nemec objavio je značajnu monografiju ‘Gospodar priče – Poetika Ive Andrića’ u nakladi Školske knjige. Ivo Andrić bio je vrstan pripovjedač i zbog toga je zaslužio Nobelovu nagradu. Čitati Andrićeve priče pravi je užitak. Imam u biblioteci Andrićeva Sabrana djela četiriju izdavača, tiskanih u Zagrebu 1963. i u jednom od svezaka čuvam požutjeli izrezak iz Politike koja je prenijela njegov govor na svečanoj večeri u Stockholmu priređenoj u čast dobitnika Nobelove nagrade naslovljen: Priča koju današnji pripovedač kazuje. Odatle je i preuzet motto o moralnoj odgovornosti svakoga za ono što priča. No je li samo riječ o moralnoj odgovornosti za ono što pripovjedač priča? Ima li pripovjedač moralnu odgovornost i za ono što radi? Drugim riječima – za svoju političku aktivnost?

Andrić je za razliku od Krleže bio veliki pobornik jugo-integralističkih ideja i rojalizma. Iz Zagreba ga nitko nije otjerao, kako se želi prikazati, otišao je iz središta u kojemu je bila izgrađena ideja republikanizma, u središte svetosavlja i velikosrpstva, za zovom svoga srca, onamo gdje mu se pružala prilika za karijeru. I to treba kao i svaki izbor poštovati. Nakon Prosinačkih žrtava na zagrebačkom Trgu bana Jelačića 1918., koje su bile posljedicom i njegove koncepcije, Hrvatsku je pritisnula jugo-monarhistička diktatura, koja je gazila sve pred sobom. Ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini natjeralo je hrvatski narod na razmišljanje o tomu u kakvoj tvorevini živi.

Zlosilje koje je nametnuo velikosrpski režim nove države, koji je na Hrvatsku gledao kao na plijen nakon raspada Austro-Ugarske, nije imalo odjeka u njegovu djelu, kao u drugih hrvatskih književnika. Za to ga nikad nitko nije javno pitao. Nije ni mogao, bio je uvijek dobro zaštićen u objema Jugoslavijama. Njegova je dionica kao šefa Političkoga odjeljenja u Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije poznata. Službu u Berlinu, središtu nacističke Njemačke, znanstveno je istražio Želimir Bob Jurčić i objavio u knjizi Ivo Andrić u Berlinu 1939.-1941. (Svjetlost, Sarajevo 1989.). Zar taj veliki moralni pripovjedač vjerodajnice nije predao Hitleru? “U srijedu, 19. aprila, u 11 i 30 ujutro, u nazočnosti von Ribbentropa, Andrić je primljen u audijenciju kod Hitlera. Kancelaru Reicha predao je dva dokumenta: obavijest o povlačenju s položaja svog prethodnika, Cincar-Markovića i svoje akreditive. Nakon zvaničnog predstavljanja uslijedio je prijem na kojem je domaćin bio Hitler”, piše Jurčić. Austrija je već bila pripojena Reichu, a Češka i Moravska okupirane… Andriću to nije smetalo, pripremio je glamurozni posjet Berlinu kneza namjesnika Pavla i njegove supruge, princeze Olge, 31. svibnja 1939. Tijekom osmodnevnoga kraljevskog posjeta bio je kako je opisao ‘veoma angažovan’.

Šegedinovo pismo Andriću

Gdje se izgubio moral pripovjedača, je li se sastojao samo u onomu o čemu priča, njegovim temama iz osmanlijskih vremena? Dan prije napada Hitlera na Jugoslaviju, Andrić se vratio u Beograd. U okupiranome gradu, koji je gazila čizma Gestapoa i šefa srbijanske policije Dragomira Dragog Jovanovića, pisao je svoje romane Na Drini ćuprija i Travnička kronika, čekajući rasplet. Da je Hitler dobio rat, vjerojatno bi opet otišao nekamo za veleposlanika. Uglavnom, do njega nisu dolazile ružne vijesti, krici iz logora Banjice, Sajmišta, Topovskih šupa…, a Beograd je bio jedini grad u okupiranoj Europi u čijem su urbanom dijelu osnovani koncentracijski logori. Nije davao pozornost ni tomu što je Srbija u kolovozu 1942. postala – Judenfrei. Židovsko stradanje locirao je u Sarajevu, objavivši 1950. poznatu pripovijetku Bife ‘Titanik’. Tu pripovijetku čitali smo kao srednjoškolci. Bio je to upečatljiv opis mržnje i zla jednoga vremena. Bijeg od nesnošljive mržnje opisao je u priči ‘Pismo iz 1920. godine’, obavljenoj 1946. godine. Poznati njegov junak Max Levenfeld bježi iz Bosne od mržnje i pogiba u španjolskom građanskom ratu. Poruka je kako se od mržnje ne može pobjeći… No, za razliku od junaka priče, otišao je u drugom smjeru, njemu mržnja nije smetala, nakon diplomatskoga razdoblja skrasio se u Beogradu.

Ni jedan književnik nije toliko korišten za obračun s hrvatskim književnicima, Zagrebom, kao Ivo Andrić. U novije vrijeme poznati nobelovac postao je sredstvo, povod za prozivku posebno književniku Miljenku Jergoviću. Povodi su različiti. U jednome od posljednjih tekstova Isprazna polemika Hrvatice i Srbina o Tesli i kada je točno Andrić prestao biti hrvatski pisac, napisao je: ‘Pisalo se suprotiva Andriću, moderno kao Petar Šegedin i dosadno kao Petar Šegedin’ (JL, 20. kolovoza 2019.). Budući da Jergović nije pružio nijedan argument o tomu kako se to pisalo “dosadno” kao Petar Šegedin, valja ga podsjetiti na pismo toga književnika koje je Ivi Andriću poslao 1972., nakon što je dopustio ponovno objavljivanje svoje priče ‘Pismo iz 1920. godine’ u časopisu Kultura, 1971. ‘Iskustvo više od pola stoljeća (od pisma Maxa Levenfelda do ovoga mog pisma prošle su pedeset i dvoje godine!) pokazuje očigledno da je ‘jugoslavensko mišljenje’ najopasnije po ove narode i da će ono pretvoriti zemlju u pomor opće mržnje i pored svih znamenitih parola o ‘bratu koji je mio ma kakve vjere bio’, o ‘krvnom srodstvu’, o ‘istom jeziku’, o ‘bratstvu i jedinstvu’ itd., pa čak i pored svih jugo-liberalističkih i jugo-socijalističkih koncepcija’, stoji u Šegedinovu pismu koji Andriću poručuje: ‘…ako zaista vidimo ono što je Levenfeld vidio, a nismo otišli, potrebno je reći živu riječ, pa i jednim novim Levenfeldovim pismom, dragi gospodine Andriću. Čini mi se još nije kasno, ali sutra ne znam već kako će biti”.

Znakovito je Šegedin upozoravao Andrića 1972., nakon što je zakamuflirano jugoslavenstvo zgazilo hrvatsko proljeće. Ne znam, ali mislim da Andrić nije odgovorio na Šegedinovo pismo. Što se zakotrljalo nakon što je ‘dosadno’ Šegedin upozoravao Andrića da još nije kasno, Jergoviću je nadamo se poznato. Pismo cijenjenom gospodinu Ivi Andriću, objavio je Šegedin u sklopu proze Pismo iz 1971. godine (Petar Šegedin: Biti…, Naklada DHK, Zagreb 1997.). U spomenutome pismu posebno tematizira skriveni fond mržnje o kojemu govori Max Levenfeld, pa Andrića pita: ‘Niste li, napuštajući nacionalnu grupu u kojoj ste se rodili i jedno vrijeme priznavali svojom, te prilazeći drugoj, dirnuli upravo u onaj skriveni fond mržnje o kojem govori Max Levenfeld i to tako dirnuli da ste onaj ‘fond mržnje’ kojemu ste prišli, pojačali, ohrabrili, a onaj drugi što ste ga napustili, još više ogorčili, dakle na drugi način ste tako pojačali te tako povećali i jaz umjesto da ga smanjite?’ Predlagao je Šegedin da se nastoji smanjiti mržnja sublimirajući ju Pravednošću. No odjeka nije bilo. Nakon svega, Jergović, ljeta 2019. godine, piše kako je Ivo Andrić od prvih javnih istupa, pa sve do smrti, bio dosljedan Jugoslaven te da bi najispravnije bilo reći da je jugoslavenski pisac unutar srpske književnosti. Možda bi uz ovo trebalo reći, kako je to jednom Andrić odgovorio, kad ga je neka službenica pitala koje je nacionalnosti – da ga zove kako hoće samo da ga ne razbije.

„Nobelove nagrade“ i „fond mržnje“

Možemo li zaboraviti na osnovi književnih vrijednosti politički angažman i diplomatsko posrtanje, zapravo pad u nacističku kaljužu Ive Andrića, ako se prilikom dodjele i uručenja ovogodišnje Nobelove nagrade Peteru Handke čuo tako glasan prosvjed zbog njegova nijekanja genocida u Srebrenici i držanje strane Slobodanu Miloševiću. Po čemu je u osnovi krimen Ive Andrića drukčiji i manji od onoga Petera Handkea. Njegov govor na Miloševićevu pogrebu, 18. ožujka 2006., bio je ispod svakog ljudskog dostojanstva. U govoru je objasnio zašto je na tom pogrebu: ‘Svijet, takozvani svijet, zna sve o Jugoslaviji, Srbiji. Svijet, takozvani svijet, zna sve o Slobodanu Miloševiću. Takozvani svijet zna istinu. Zato je takozvani svijet odsutan danas, i ne samo danas, i ne samo ovdje. Takozvani svijet nije svijet. Znam da ne znam. Ne znam istinu. Ali gledam. Čujem. Osjećam. Sjećam se. Pitam. Zbog toga sam danas ovdje, blizu Jugoslavije, blizak Srbiji, blizak Slobodanu Miloševiću’, rekao je Handke.

Što je napisao Ivo Andrić u elaboratu Stojadinoviću glede rješenja albanskoga pitanja, koji povremeno aktualiziraju mediji u Srbiji? Njegovo se rješenje albanskoga pitanja ne problematizira, a ono je čisto velikosrpsko prožeto etničkim čišćenjem. Nobelov komitet dodijelivši 1961. Nobelovu nagradu jednom politički okorjelom rojalistu nije ni slutio kako će se “fond mržnje” razvijati prema kraju stoljeća. Na početku 21. stoljeća, Nobelova nagrada udijeljena Handkeu koji je uzdizao Miloševića i Srbiju, koja je vodila na kraju prošlog stoljeća četiri agresorska rata. Kako će teći ovo stoljeće na ovim prostorima, tek će se vidjeti. Treba se sjetiti i čestitke Handkeu srbijanskoga predsjednika Vučića: ‘Srbija Vas smatra za istinskog prijatelja i, biću slobodan da kažem, Vašu Nobelovu nagradu doživljavamo kao da je dobio neko od nas. Sada, uz Ivu Andrića, slavimo još jednog našeg nobelovca’. Na kraju nije neumjesno pitati: pokušava li se pomoću Andrića nanovo krojiti prostor u kojemu su njegove političke ideje doživjele neuspjeh, ostavivši za sobom srušene gradove, spaljena mjesta, tolike ubijene i unesrećene, masovne grobnice…?

*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrvatski tjednik