Nazad samo nekoliko dana Europa je bila na nogama, jer je srbijanski predsjednik Vlade demonstrativno napustio Bruxells nezadovoljan činjenicom da je Hrvatska izrazila rezervu, odnosno kako su nam predočili predsjednik Vlade Plenković i ministar vanjskih poslova Stier, zatražila obajašnjenja od Srbije o nekim pitanjima iz poglavlja 26. pristupnih pregovora.
Reagirala je Njemačka, potpredsjednik Sjedinjenih Država nazvao je Plenkovića, u Hrvatskoj je otpočela burna rasprava, a iz Srbije je Vučić po prokušanom receptu slao verbalne i huškačke plotune na Hrvatsku, ističući pri tome kako nikada više Hrvatska Srbima neće raditi to što je radila, navodeći genocid tijekom Drugog svjetskog rata, Oluju, Bljesak i čitav niz klasičnih srpskih krivotvorina, pri čemu je temeljni srpski stav u aktualnim odnosima Srbije i Hrvatske prema manjinama, bio da Srbija želi srpskoj nacionalnoj manjini samo ono što Hrvati u Srbiji imaju. Ukratko, Bože sačuvaj!
Pravilo razumnih ljudi, a pogotovo državnih politika je prije ulaska u rješavanje nekoga pitanja ili problema, pripremiti sve sudionike na svoj stav, argumentirano ga prezentirati i steći realne pretpostavke za uspjeh u ostvarivanju svojih ciljeva. U slučaju da taj stav ili interes iz nekoga razloga nije moguće ostvariti, država, ali i čovjek koji ga je na načelnim temeljima prezentirao, neće niti smije lako odstupiti od svojih stavova. Jer, to je pitanje kredibiliteta i vjerodostojnosti.
Test ozbiljnosti.
Uvijek se u takvim situacijama nastoji izbjeći politička šteta, koja se prije svega ogleda u iskazivanju slabosti pred svojim narodom, ali i nevjerodostojnosti pred inozemnim državama i međunarodnim institucijama. Nitko ne cijeni ni čovjeka ni državu koja postavi zahtjev, pa bez ikakvih posebnih postignuća na prvi ozbiljniji pritisak – popušta i odustaje od toga zahtjeva. Narodski rečeno to su slabići, a takva politika je – politika bez kralježnice i stava. Načela ne mogu biti predmet trgovine, a državnici se moraju ponašati načelno, inače će ih svatko relevantan gledati i pristupati njima kao – trgovcima koje je lako potkupiti sitnicama u stilu daj što daš.
Točno tako izgleda rasplet priče o blokadi Srbije, a to se jasno vidi i u podrugljivim porukama srbijanskoga predsjednika vlade Vučića, koje u hrvatskom silno istrazumatiziranom narodu izazivaju izuzetno neraspoloženje prema aktualnoj vlasti i prema Europskoj uniji kao zajedničkoj asocijaciji.
Aktualna hrvatska vlast je dobila izbore na jamstvu da će biti – vjerodostojni, a pobjedom na izborima dobila je kredit. Ništa više od toga. Poznato je načelo da kredite valja vraćati u redovitim obrocima, inače se postaje nesolidan, pri čemu se ovdje nesolidnost u međunarodnom okruženju prenosi na hrvatsku državu i cijeli narod.
Samo dva dana nakon blokade srpskih pristupnih pregovora i zahtjeva za dodatnim „objašnjenjima“ ministar Stier je odmah nakon Plenkovića posjeto Berlin i s njemačkim ministrom najavio da će se stvari između Srbije i Hrvatske riješiti sasvim sigurno za nekoliko dana. I, riješile su se izgleda.
Jučer je objavljena informacija da je Sporazum između predstavnika Srbije i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji potpisan u 12.30 u Beogradu i da se njime regulira pitanje udžbenika, ne samo prijevod sa srpskog na hrvatski nego i posebni dodaci i sadržaji za hrvatsku nacionalnu manjinu. Toj ceremoniji su prema dostupnim informacijama nazočili veleposlanici Hrvatske, Bugarske i EU.
Naglašavam da se ovdje radi o sporazumu Srbije i hrvatske nacionalne manjine, iako je temeljni akt koji regulira to pitanje i sadržaj, međunarodni sporazum između Republike Hrvatske i Republike Srbije. To nisu ni približno iste ravni, niti isti stupanj obveznosti u međunarodnim odnosima, pa sama ta činjenica izaziva opravdane sumnje i ukazuje na isključivanje Republike Hrvatske iz procesa odlučivanja o svojoj nacionalnoj manjini u Srbiji. Nameće se pitanje dakle, možemo li imati potpuno povjerenje u načela s kojih Europska unija ili Srbija pristupaju tom problemu, dovoljno da prepustimo istima odlučivanje o svojim nacionalnim interesima?
S druge strane, jučer je u Srbiji Milorad Pupovac sa Srbijom dogovarao načine i aktivnosti jačanja statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Nije li to demonstracija, ciljana na razini redovne provokacije iz Srbije i od Pupovca, potpuno različitoga statusa Srbije i Hrvatske u Europi kad su u pitanju problemi nacionalnih manjina?
Jest, jasno.
O tome što je potpisano Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini kaže: „ Očito, ovim činom Srbija je izravno priznala da je Hrvatska imala razloga tražiti dodatna pitanja kada je riječ o otvaranju poglavlja 26, jer svih udžbenika za nastavu na hrvatskom uistinu nema. Aneksom je rješeno pitanje osnovnih škola, a srednjoškolske tek treba rješavati, kao i cijeli niz drugih otvorenih pitanja u obrazovanju, kao što su kadrovi, katedra za kroatistiku, pitanje prosvjetnog nadzora, afirmativnih akcija za upis“.
Naglašavam ovdje da se za srednjoškolce „tek trebaju rješavati otvorena pitanja“, koja očito je nisu riješena ovim sporazumom, kao i druga pitanja u obrazovanju. To znači da se postigao nekakav uspjeh blokadom pregovora, da je Srbija preuzela pred Europskom komisijom obaveze koje inače ima već regulirane međunarodnim sporazumom s Republikom Hrvatskom više od deset godina, a koje nije htjela poštovati. To nadalje znači da je Srbiji i u ovome slučaju iskazano povjerenje u vjerodostojnost njenoga državnoga vodstva, a kako Stier kaže jučer – Srbija je dala dodatno objašnjenje povjereniku Hahnnu i Europskoj komisiji, pa je razlog blokade prestao postojati.
Zašto Stier govori o „dodatnom obašnjenju“ kad se radi o – garanciji da će netko izvršiti obveze koje nije htio izvršavati ranije dugi niz godina iako je morao, ako je vjerodostojan? Ili se ne radi ni o kakvoj mjerljivoj međunarodnoj garanciji? Pojma nemamo.
Je li Stierovo objašnjenje vjerodostojno?
Nije.
Evo zbog čega.
Nije lako zaboraviti da je Republika Hrvatska bila blokirana pune četiri godine zbog toga što nije uhitila i izručila Haagu generala Gotovinu, iako joj nije bio dostupan. U tom slučaju nisu bila dovoljna nikakva jamstva, akcijski planovi, ništa, dok se ne ispuni uvjet. A uvjet je bio – general Gotovina u Haagu.
Zašto se od Srbije po istome načelu ne traži ispunjavanje potpisanih sporazuma, nego se pristaje na – objašanjenje, usprkos tome što postoje eksplicitni dokazi da Srbija ne poštuje – potpisane sporazume!? Zašto bi u konačnici Europska komisija ili bilo tko relevantan tražio aneks na sporazum između dviju država, i, znači li to da je sporazum između Hrvatske i Srbije o zaštiti nacionalnih manjina – manjkav te da je Srbija imala pravo neizvršavati takav sporazum? To zorno implicira da je Srbija imala razloga ne izvršavati svoje međudržavne obaveze. Aneks koji su Srbija i Hrvati u Srbiji jučer potpisali pred izaslanstvima EU, Hrvatke i Bugarske točno to znači.
Što se krije iza svega?
Hrvatska ne smije pristati na „objašnjenja“ i jamstva od dokazanoga prevaranta, agresora, države koja svoj zločin otvoreno zagovara i predstavlja kao legitimno pravo i vlastitu žrtvu, obranu od svoje agresije kao zločin i načelna nastojanja članice EU Republike Hrvatske, kao – falsifikat i smijuriju. Točno tako je reagirao Vučić, bivši četnički vojvoda i ratni huškač iz razdoblja srpske agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, koji u svakoj prigodi optužuje Republiku Hrvatsku za ustašizaciju, fašizaciju, govor mržnje i ugrožavanje Srba u Hrvatskoj, bez da mu padne na pamet – preuzeti odgovornost, tražiti oprost i iskazati kajanje za zločine njegove države i u konačnici naroda, protiv hrvatskoga naroda.
To nije samo hrvatsko-srpski problem, nego duboko načelno pitanje i temeljni problem Europske unije. Prihvaćanje potpune odgovornosti za svoja djela i politike svoje države je temeljno načelo na kojemu počiva svjetski poredak. Zašto to ne vrijedi za Srbiju i zašto Republika Hrvatska pristaje na to, a tiče se izrazitih nacionalnih interesa hrvatskoga naroda?
Kako je moguće da Republika Hrvatska pristaje na to da je takav čovjek u okviru proklamiranih europskih načela na kojima počiva suvremena Europska unija, vjerodostojniji od Republike Hrvatske, da je dovoljno njegovo objašnjenje, a od Republike Hrvatske se tražilo izvršavanje izrazito nepoštenih i nenačelnih zahtjeva?
To nisu, već sam to rekao, bilateralni problemi. To su duboko načelna pitanja, koja upravo zbog toga što su načelna, jesu temeljna pitanja na kojima počiva Europska unija. Ako se ne poštuju ta načela, Europska unija je prijevara.
Odgovor na tu dvojbu nije njemački i francuski ekskluzivitet, nego i hrvatski, i obaveza svake članice Unije.
Usprkos tome što je očito pod njemačkim pritiskom Srbija pristala potpisati nekakvo objašnjenje ili aneks, kako bi hrvatski državni vrh imao izlaz u predstavljanju cijele priče kao hrvatskog vanjsko-političkog uspjeha pred hrvatskim narodom, jasno je kao dan da je ovo bio debakl hrvatske vanjske politike u ovome trenutku. Jer, niti su Stier i Plenković ustrajali na načelima i njihovoj obrani, niti su postigli cjeloviti cilj, a cilj je natjerati Srbiju da izvršava obaveze, koje je nazad više od deset godina potpisala i nije htjela provoditi.
A niti su bili vjerodostojni u prezentaciji svoje politike pred hrvatskom javnošću. To je težak propust, koji ne ulijeva ni malo povjerenja u te ljude, koji urušava i onako krhku vjerodostojnost zbog izrazito nepodnošljivoga kompromisa, koji se svaki dan radi s otvorenim velikosrpskim eksponentom Pupovcem u Hrvatskoj, čija puzajuća okupacija hrvatskoga javnoga diskursa i društvenih standarda postaje sve neizdržljivija i incidentnija.
Republika Hrvatska ne može biti instrument za ostvarivanje osobnih ili bilo kakvih drugih ambicija i ciljeva vladajuće garniture, niti nacionalni interesi mogu biti predmet bilo kakvih pregovora ili loših kompromisa. Relevantna državna politika mora imati jasno određenu i potpuno prepoznatljivu crtu nacionalnih interesa ispod koje se ne može ići bez obzira na sve, i o čemu je nepristojno i razgovarati s bilo kim.
Valja još jednom naglasiti, da ovakva Srbija usprkos nastojanjima zapadnih država da ju se istrgne iz ruku Rusije, ne smije biti niti zaslužuje biti članicom ili dijelom civiliziranoga svijeta, kojemu Hrvatska pripada. Jer na taj način se ne pomaže srpskom narodu, nego se upravo suprotno, potiču najniže strasti i afirmira najprljavija politika, ideja i platforma koja u Europi postoji nakon kraha nacizma.
U konačnici, ne može se plebiscitarno uvoditi sankcije i javno podupirati te sankcije prema Rusiji zbog aneksije Krima, a u ime viših interesa, Srbiju, koja je prema presudi stalnoga međunarodnoga suda u Haagu izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku s elementima genocidnih radnji, nagrađivati za isti pokušaj, samo neuspio zbog uspješne obrane hrvatskoga naroda. A hrvatski narod kažnjavati zbog toga što se obranio.
Predsjednik vlade Plenković, ministar vanjskih poslova Stier i predsjednica Republike moraju ili opstati na tim načelima, ili prepustiti upravljanje nacionalnim interesima onome tko ih zna štititi.
Ovo čemu svjedočimo već dugi niz godina – nije zaštita temeljnih nacionalnih interesa, a ovaj primjer je samo još jedna potvrda toga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
