Foto: Oskar Šarunić

Usprkos pojedinačnim pokušajima nekolicine kolega kolumnista, da se dramatične događaje iz haške sudnice započne osvjetljavati prije svega iz prizme hrvatskih državnih slabosti, vise je nego pretežito usmjeravanje svih naknadnih rasprava u pravcu stvaranja klime prevarenosti, duha žrtvenosti, globalne nepravde i nepoštenja svih prema Hrvatima.

Model kojim se javni diskurs i stanje nacionalnog duha usmjerava u tom pravcu je naizgled logičan, emotivno i ljudski prihvatljiv i tragom toga valjda i dobar, kao i ciljevi koji se ostvaruju na taj način.

Neslužbeno se koristi golema energija u veličanje pokojnog generala Praljka, veliča se njegovo junaštvo, divimo se njegovom činu.

S pravom.

Međutim, njegov čin i njegova namjera nije nikako mogla biti izazivanje suza svoga naroda, poticanje osjećaja nemoći, a pogotovo njegova ideja nije mogla biti izazivanje nesigurnosti, kajanja ili bilo čega ljudskoga u centrima moći koji su osuđujući njega, ostvarili novi korak, novu poziciju u ostvarivanju kontrole nad hrvatskom budućnošću.

Suzama, vapajima da su Srbi, Bošnjaci, Englezi, Amerikanci ili haški suci pokvareni, da ih moramo vikom i dokazima razuvjeriti i natjerati na promjenu ponašanja, kod svih tih nositelja moći, izazvat ćemo, i izazivamo samo podsmjeh i eventualno sažaljenje.
I svjetlosnim godinama se udaljavamo od stvarne poruke i poštovanja zadnjega čina velikog Ratnika.

Bjesomučno iznošenje dokaza o zločinima nad Hrvatima, isticanje tisuća detalja o hrvatskim zaslugama, o tome kako je Praljak spasio jednoga, deset ili tisuću Muslimana ili Srba, samo dodatno pojačava opći osjećaj beznađa i nemoći.

Odnosno, stvara snažnu platformu nacionalne nesigurnosti i slabosti.

A tako se ne rješavaju ni banalni problemi, da ni ne spominjem najvažnije.

Na taj način se razvija klima straha, a strah je uvijek prirodna podloga destrukcije, pa i mržnje kao modela djelovanja.

Ništa od toga nije zapisano u činu velikog čovjeka Praljka, jer on se nikada ne bi žrtvovao za to.

Njegova žrtva bi bila bezvrijedna, jer bi ispalo da je želio ostvariti upravo sve ono sto je i onako nepodnošljivo pretežito u hrvatskom javnom, društvenom i državnom diskursu.
Praljak je žrtvu osmislio kao poziv Hrvatskoj da bude posve drugačija, a ovo čemu svjedočimo, čak i kad se radi kao dobronamjeran izraz poštovanja upravo njemu, suštinski je nepoštovanje.

Posve svejedno – namjerno ili ne.

General u haškoj sudnici nije poručio Hrvatskoj da bude žrtva, niti je njegov cin veličanje poraza.

General je bio i ostao pobjednik, upravo na pobjedu i pobjednički duh je htio potaći svoj, prilično posrnuli narod.

Zato je izraz poštovanja kad se već tako silovito tisuće znanih i neznanih uspinju izraziti mu poštovanje, prije svega započeti bez strasti, predrasuda, bez ovih ili onih torova, razmišljati i sebi.

O nama.

O našoj današnjoj državi.

Racionalno, odgovorno, jasno i točno detektirati razloge zbog kojih nam se u susretima sa svijetom, s ‘ njima” događa to čemu svjedočimo.

Jer, na njihove razloge možemo utjecati tek ako otkrijemo i otklonimo svoje slabosti.

Inače, prokockali smo epohalnu mogućnost koju nam je dao veliki čovjek i izravno ga izdali.

Praljka mogu i smiju slaviti i počast mu odavati samo – pobjednici.

Pobjednički duh i mentalitet.

Izvor: narod.hr