Usprkos pojedinačnim pokušajima nekolicine kolega kolumnista, da se dramatične događaje iz haške sudnice započne osvjetljavati prije svega iz prizme hrvatskih državnih slabosti, vise je nego pretežito usmjeravanje svih naknadnih rasprava u pravcu stvaranja klime prevarenosti, duha žrtvenosti, globalne nepravde i nepoštenja svih prema Hrvatima.
Model kojim se javni diskurs i stanje nacionalnog duha usmjerava u tom pravcu je naizgled logičan, emotivno i ljudski prihvatljiv i tragom toga valjda i dobar, kao i ciljevi koji se ostvaruju na taj način.
Neslužbeno se koristi golema energija u veličanje pokojnog generala Praljka, veliča se njegovo junaštvo, divimo se njegovom činu.
S pravom.
Međutim, njegov čin i njegova namjera nije nikako mogla biti izazivanje suza svoga naroda, poticanje osjećaja nemoći, a pogotovo njegova ideja nije mogla biti izazivanje nesigurnosti, kajanja ili bilo čega ljudskoga u centrima moći koji su osuđujući njega, ostvarili novi korak, novu poziciju u ostvarivanju kontrole nad hrvatskom budućnošću.
Suzama, vapajima da su Srbi, Bošnjaci, Englezi, Amerikanci ili haški suci pokvareni, da ih moramo vikom i dokazima razuvjeriti i natjerati na promjenu ponašanja, kod svih tih nositelja moći, izazvat ćemo, i izazivamo samo podsmjeh i eventualno sažaljenje.
I svjetlosnim godinama se udaljavamo od stvarne poruke i poštovanja zadnjega čina velikog Ratnika.
Bjesomučno iznošenje dokaza o zločinima nad Hrvatima, isticanje tisuća detalja o hrvatskim zaslugama, o tome kako je Praljak spasio jednoga, deset ili tisuću Muslimana ili Srba, samo dodatno pojačava opći osjećaj beznađa i nemoći.
Odnosno, stvara snažnu platformu nacionalne nesigurnosti i slabosti.
A tako se ne rješavaju ni banalni problemi, da ni ne spominjem najvažnije.
Na taj način se razvija klima straha, a strah je uvijek prirodna podloga destrukcije, pa i mržnje kao modela djelovanja.
Ništa od toga nije zapisano u činu velikog čovjeka Praljka, jer on se nikada ne bi žrtvovao za to.
Njegova žrtva bi bila bezvrijedna, jer bi ispalo da je želio ostvariti upravo sve ono sto je i onako nepodnošljivo pretežito u hrvatskom javnom, društvenom i državnom diskursu.
Praljak je žrtvu osmislio kao poziv Hrvatskoj da bude posve drugačija, a ovo čemu svjedočimo, čak i kad se radi kao dobronamjeran izraz poštovanja upravo njemu, suštinski je nepoštovanje.
Posve svejedno – namjerno ili ne.
General u haškoj sudnici nije poručio Hrvatskoj da bude žrtva, niti je njegov cin veličanje poraza.
General je bio i ostao pobjednik, upravo na pobjedu i pobjednički duh je htio potaći svoj, prilično posrnuli narod.
Zato je izraz poštovanja kad se već tako silovito tisuće znanih i neznanih uspinju izraziti mu poštovanje, prije svega započeti bez strasti, predrasuda, bez ovih ili onih torova, razmišljati i sebi.
O nama.
O našoj današnjoj državi.
Racionalno, odgovorno, jasno i točno detektirati razloge zbog kojih nam se u susretima sa svijetom, s ‘ njima” događa to čemu svjedočimo.
Jer, na njihove razloge možemo utjecati tek ako otkrijemo i otklonimo svoje slabosti.
Inače, prokockali smo epohalnu mogućnost koju nam je dao veliki čovjek i izravno ga izdali.
Praljka mogu i smiju slaviti i počast mu odavati samo – pobjednici.
Pobjednički duh i mentalitet.
Tekst se nastavlja ispod oglasa