Saborski odbor za medije je za petak, 25. studenoga sazvao proširenu tematsku sjednicu s temom „Prijetnje novinarima i ugroza slobode medija“. Malo tko će u hrvatskom javnom prostoru ili u relevantnoj politici reći da ova tema i ovakav pristup Sabora tom pitanju nije opravdan i nužan. Ljudi bi rekli, krajnje je vrijeme. Potpuno je svejedno što je povod toj sjednici i takvoj reakciji Sabora, odnosno njegovoga specijaliziranoga odbora. Iako povodi nisu beznačajni nego su uvijek znakoviti i govore puno o sadržaju svakoga postupka i motivaciji inicijatora, važno je ovdje naglasiti da je u ovome slučaju prvorazredno pitanje – zašto se u Hrvatskoj događaju nasrtaji na novinare, zašto nismo zadovoljni slobodom medija, novinarskog i javnog izražavanja, tko i na koji način osporava i ugrožava tu slobodu i konačno što uopće Hrvatska hoće od svojih medija?
Pođimo od ovoga zadnjega pitanja, jer ćemo na taj način zapravo odgovoriti na sva prethodna.
Dakle, što to Hrvatska hoće, točnije što bi trebala suvremena demokratska nacionalna država htjeti od svojih medija? Kako se i čime postiže to što se želi u suvremenoj demokratskoj zemlji?
Bojim se da je temeljni raskorak i uzrok generiranja svih javno vidljivih i onih opasnijih, a manje vidljivih problema, realni odnos između onoga što bi država morala htjeti i onoga što realno hoće.
Kako država postiže sve svoje ciljeve?
Bilo bi prirodno da Republika Hrvatka želi od svojih medija postići najbolje moguće informiranje svojih državljana, svojih građana, ali i svih zainteresiranih u zemlji i svijetu, jer su mediji izvor najvažnijih saznanja o jednome narodu, društvu, njegovoj državi, te kulturi i identitetu općenito.
Uz to su mediji autentično zrcalo stvarnih vrijednosti društva, položaja i statusa cijelih društvenih grupacija i vrednota, te najvažniji instrument za usmjeravanje društva u poželjnom pravcu. A u svim društvima svijeta apsolutno najvažnije instrumente za usmjeravanje društvenih potencijala prema nekom cilju ima – država. Dakle, kako god pogledamo stvari, nema nigdje ni jednoga društva na kojemu nije najvažniji biljeg ili pečat njegove autentične države, odnosno, ukoliko je bilo eventualne promjene državnih poredaka, biljeg država i poredaka koji su upravljali konkretnim društvom. Prilikom promjene poredaka, država ili režima, nemoguće je jednu paradigmu i stanje automatski državnim dekretom ili direktivam zamjeniti drugom. U takvim okolnostima dvije, često i radikalno suprotstavljene vrijednosne paradigme nastavljaju djelovati, egzistirati ili funkcionirati jedna uz drugu. I u stalnom su konfliktu točno onoliko snažnom koliko su politička i vrijednosna polazišta tih državnih poredaka udaljenija u samoj svojoj ideji ili vrednotama.
U Hrvatskoj su pretežita javna polazišta sukobljenih struktura vrlo često radikalno suprotna jer se odnose prema samoj ideji potrebe hrvatske države.
Hrvatska je trenutno u situaciji da je samo nazad dvadeset i šest godina jednu ideju, jednu državu i jedan poredak zamjenio drugi, a to znači da su se nakon toga, s obzirom da je suvremeni državni poredak u Hrvatskoj demokratski, u okviru formalnih demokratskih standarda nastavili sukobljavati dva potpuno suprotstavljena sustava vrednota i njihovi nositelji. Nositelje naglašavam, jer nema apstraktnih poredaka niti vrednota, sve su u svim konkretnim društvima izrazito personalizirane i nose ljudska obilježja i identitete.
Oba ta poretka, jedan koji je počivao na političkoj ideji da je samostalna hrvatska država prvorazredna opasnost za društvo i civilizaciju, te da je izraz najgorih mogućih deformacija i čovjeka i naroda, i drugi, koji je nasuprot tome ostvario težnju nacionalne volje za samostalnom državnošću izražene neupitnim demokratskim načinom, danas djeluju u Hrvatskoj. I, imaju svoja vrlo konkretna uporišta i stečene pozicije s kojih djeluju.
To nije neprirodno, niti neočekivano.
Oba ta poretka nastoje, jer im je to modus vivendi, svoje postojanje ostvariti i projektirati i preko medija kao najmoćnijega instrumenta suvremenih društava za stvaranje poželjne društvene klime za legalizaciju svojih vrednota, a na temelju toga i postizanje kritične mase političke volje i ciljeva koje se legitimira izbornim sustavom. Dakle, postizanjem kritične mase potpore u javnosti, stječe se temeljni preduvjet za mogućnost preuzimanja upravljanja državom i ovladavanjem monopolom moći.
Bilo bi prirodno očekivati od suvremene hrvatske države koja je nastala kao suprotnost bivšega državnoga poretka da stimulira, potiče i podupire ne samo materijalnim resursima, nego i zakonodavstvom te relevantnim institucionalnim okvirima afirmaciju poretka u nastajanju, ovoga drugoga poretka vrednota, koji ne samo proizilazi iz političke volje hrvatskoga naroda na suverenističkoj platformi, nego i iz njegove autentične baštine, vrednota, kulture i uopće najširega spektra vrednota. Taj poredak nužno svojim ostvarivanjem spriječava i suzbija razvoj i reafirmaciju ostataka onoga zamjenjenoga poretka vrednota i svega što on simbolizira i nosi sobom iz nedavne prošlosti.
Država u Hrvatskoj mora imati jasan stav da je naslijeđe bivšega državnoga poretka opasno za hrvatske nacionalne interese, te da se ne može europska demokratska stečevina primjenjivati na revitalizaciju i reafirmaciju ostavštine režima koji ugrožava nacionalni poredak i neskriveno osporava temeljna državna načela Republike Hrvatske. Imati neutralan odnos prema ostatcima bivšega državnoga poretka i prema inicijativama i platformama suvremene Hrvatske, usporedivo je s uvođenjem embraga na oružje UN-a na početku srpske agresije na Hrvatsku. Zapravo se potiče i legalizira golema neravnoteža, iz koje nikako ne može proizići dijalog, uvažavanje argumenata, niti civilizacijski razvoj, nego upravo sve suprotno- samo nasilje nadmoćnijega nad slabijim. Jer onaj tko je nadmoćniji može računati na nasilje, pa najčešće izbjegava relevantan dijaloški diskurs i interes mu je različitim načinima suziti prostor djelovanja suparniku.
Ne može se prioritetno polaziti od toga da je hrvatski narod po definiciji opasan, da je afirmacija njegove kulture, baštine, volje i interesa po definiciji negativistička prema nekome ili nečemu, te da je većinski javni i politički diskurs na temelju toga – nužno staviti pod kontrolu, ili institucionalnu ili izvaninstitucionalnu samoproglašenih moralnih autoriteta. Taj pristup je posljedica ideoloških i manipulativnih dogmi bivših režima, kojima je bio cilj uništiti svaku ideju hrvatske državnosti i izravno je bio i ostao u funkciji velikosrpskih imperijalnih ciljeva. A upravo na toj paradigmi počiva golema nadmoć manjine u hrvatskom javnom i medijskom diskursu. I to današnja država tolerira i potiče.
To se mora odmah promijeniti. To je prioritet hrvatske države, ili, današnje Vlade.
Između ta dva poretka, između te dvije vrednosne i idejne paradigme, između personalnih nositelja ta dva poretka traje latentan društveni konflikt i stalni sukob za dominaciju nad državom. U tome odnosu suvremena hrvatska država ne bi smjela imati dvojbi. Mora neupitno stati na stranu novonastaloga i novonastajućega poretka, ne mješajući se u pravo na mišljenje, u pravo na javnost, u pravo na izričaj pa i zagovaranje najeksplicitnijih ideja i vrednota dokazano nedemokratskoga poretka, jer je to jednostavno smisao postojanja suvremene hrvatske države. Republika Hrvatska ne smije spriječavati mišljenje, ali mora stimulirati i potpomagati programe koji su u funkciji afirmacije nacionalnih interesa a ne njihovoga osporavanja. Ovdje je važno naglasiti da današnja država u Hrvatskoj nije neka neidentificirana ili univerzalna država, nego – hrvatska država. Samo tako dobija svoj puni smisao i opravdanje. Bez toga ona bi kako se god nazivala, potpuno protuustavno bila samo nastavak režima kojega je hrvatski narod odbacio. Isto se odnosi na bilo kakvu izvanhrvatsku inicijativu ili platformu, koje danas divljaju Hrvatskom bez ikakvoga nadzora ili kontrole države.
Pa i one, ili pogotovo one, koje su otvoreno u funkciji promocije velikosrpksih ciljeva i interesa, počevši od zamagljivanja događaja iz prošlosti, do stvaranja potpuno krivotvorene nove javne istine.
Valja pogledati samo nevjerojatni nedostatak bilo kakvih kriterija za emitranje regionalne N1 televizije, te čitavoga niza kablovskih programa iz Srbije, gdje se ne poštuje elementarni standard služenja hrvatskim jezikom na prostoru Republike Hrvatske.
Hrvatska država iako pripada zajednici demokratskih europskih država ima svoje specifičnosti, pa je upravo zbog toga nužno u okviru zajedničkih europskih vrednota pronaći načine i prihvatljive modele utjecaja na razvoj autentične medijske kulture i vrednota koja ona nosi. Ne može jedan zakon na isti uspješan način poticati razvoj poželjnih društvenih vrednota u Njemačkoj, Estoniji, Portugalu i u Hrvatskoj. Jer, društvena realnost i stanje sukobljenih inicijativa u tim zemljama nisu isti, nisu čak ni približno usporedivi u nekim elementima, ali ni ciljevi, odnosno imperativi naroda i njihovih država nisu ni blizu jednaki. Figurativno, žednome čovjeku treba dati piti, a ne jesti. Specifičnosti su prirodne i prihvatljive, naravno izvan najapstraktnije platforme da svaka država svome narodu želi samo i isključivo dobro, razvoj i sveopći prosperitet.
U Njemačkoj mediji nemaju toleranciju prema afirmaciji nacizma, pri čemu je važno naglasiti da je presudan utjecaj na to čitavim spektrom nacionalnih politika imala njemačka država. U Hrvatskoj država mora zauzeti stajalište od čega i s kojih političkih i vrijednosnih platformi samoj državi kao najvažnijem instrumentu nacionalne slobode prijeti opasnost. O tome se u hrvatskoj vodi ne društveni sukob, nego pravi rat, koji se najzornije vidi u medijima. I to je temeljni uzrok javnih sukoba i nasilja u Hrvatskoj.
I, upravo je to platforma za razvijanje sveopćih nasrtaja na medije, novinare, drugačije mišljenje i pravo na njegovu javnu legalnost.
Da je realnost u Hrvatskoj dramatično poremećena najzornije se moglo vidjeti na nekoliko primjera tjekom zadnjih godina. Kad je udruga U ime Obitelji pokrenula nacionalno relevantno vrijednosno i esencijalno pitanje o braku kao temelju suvremene obitelji, nastojeći ozakoniti relevantnu kulturu i nacionalne vrednote pred agresivnim pokušajima destrukcije tih vrednota, imali smo u javnosti nigdje viđeni orkestrirani udar najvažnijih medija i goleme većine institucija, državnih politika ljevice te civilnih navodno neutralnih udruga na nositelje te inicijative. Taj udar nije imao tipične oznake sukoba mišljenja, što bi bilo društveno prihvatljivo u okviru nužnoga društvenoga konflikta, nego je nosio obilježja najprljavijega nasilja na čovjeka, javnoga, duhovnoga, vrijednosnoga nasilja, a eskalirao je i fizičkim nasiljem prema nositeljima inicijativa na više mjesta i u više prigoda. To nasilje i ta kampanja imala je i snažno međunarodno obilježje, koje je uveliko prelazilo granice najizrazitije kompromitacije i klevete svoje zemlje, naroda i društva.
Istodobno, upravo nositelji te nezabilježene agresije, primjenjivali su potpuno drugačije vrijednosne i društvene standarde prema otvorenim incidentima, neprijateljstvima, pa i zločinima prema hrvatskome narodu. Nasilju, opet rijetko viđenome mogli smo svjedočiti, na potpuno istoj oraganizacijskoj matrici nakon izbora nove desne vlade, pogotovo prema ministru kulture Hasanbegoviću. Taj slučaj je zorno pokazao da nositelji kampanja i personalni nositelji tzv. antifa vrednota ne priznaju legitmitet izbora, niti su spremni prihvatiti bilo što što nije potpuno na njihovoj samoproglašenoj moralnoj i političkoj arbitrarnoj platformi. Ne može se u tom, niti u prethodnim slučajevima govoriti o sukobu mišljenja, nego o klasičnom nasilju, pri čemu su pretežiti mediji bili njegovi nositelji, uzimajući si za pravo konačnoga suda, sve do otvorenoga poziva na fizičku eliminaciju ljudi s drugačijim mišljenjem. Uostalom ta politička paradigma baštini aktivistički poklič – smrt fašizmu, sloboda narodu! Valja naglasiti da je u nametnutoj platformi antifašizma, sve drugačije nužno fašizam, a to tko je i što je antifašističko obilježje, isključivo vrednuje samoproglašena struktura izravnih ili neizravnih nasljednika bivšega komunističkog režima ili srodnih anacionalnih globalnih inicijativa. Cinizam je da se toj platformi kao jedan od najvažnijih nositelja priključila kompletna personalna struktura bivših pripadnika Republike Srpske Krajine, koja se nakon sklapanja Erdutskih sporazuma proglasila drugom stranom i ekskluzivnim tumačem interesa svih hrvatskih Srba zauvijek.
A ne samo Hrvatska, nego i cijela Europa nije svjedočila zornijoj demonstraciji autentičnog nacifašizma upravo od onoga što su radili ljudi koji čine gotovo u cjelini i monolitno strukturu koja se okupila ispod kišobrana SNV i politika koje ono predstavlja.
Kako protumačiti tu situaciju?
Samo posljedicom totalno poremećenih ravnoteža u Hrvatskoj, pri čemu se pozicija s koje nastupaju zagovornici takvoga antifašizma niti ne pokušavaju truditi u demokratskom dijaloškom diskursu postići legalizaciju svojih ideja, nego isključivo koriste nasilje, bilo javno, medijsko, političko do državnoga. A pri tome ne biraju sredstva, pri čemu je redovna pojava korištenje postupaka javnoga i institucionalnoga sramoćenja Republike Hrvatske i u biti hrvatskoga naroda.
Takva situacija nužno dovodi do sve otvorenije eskalacije, te čini prirodan okvir za narastanje nekontroliranih tenzija u društvu. Činjenica je da je prvi i primarni cilj svih relevantnih inicijativa preuzeti ili postići potporu državnih institucija odnosno zakonskoga poretka za svoje interese. Hrvatska država u ovome slučaju već odavno služi kao platforma za razvoj i reafirmaciju tih nasilničkih i većini neprihvatljivih incijativa, pa i potporom medijima pod njihovom kontrolom. Te civilnim organizacijama, koje se različitim kanalima i razvojem zakonskoga okvira za održavanje i daljni razvoj te političke paradigme, zapravo postavljaju kao jedina i jednakoznačna alternativa hrvatskoj državi.
Primjere radi, civilna udruga GONG koja je višestruko od samoga utemeljenja pokazala svoju ideološku i vrijednosnu pristranost, a nedavno razotrkivena i kao obavještajna agentura ekspoziturama oko „Slobodnoga društva“, preuzela si je ničim ovlaštena ili legitimirana, pravo na vrednovanje javnoga diskursa, pri čemu su za testne pragove vrednovanja uzeli svojevoljno izabrana pitanja i društvene opasnosti zanemarujući desetine izrazito bitnih pitanja, pa svakoga mjesaca u Hrvatsku i međunarodnu javnost pripremnaju i šalju izjavu o ugrožavanju sloboda, prava i društvenih vrednota po svojoj mjeri, koja duboko zadire u državne ingerencije i eklatantno čini – otvorenu cenzuru i pritisak na slobodu medija i novinara. U tome GONG-u izravno pomaže HND, a sličnu praksu ima i SNV koji se također samoproglasio arbitrom vrednovati i ocjenjivati medije i novinare pod famoznom sintagmom govora mržnje te ekskluzivno vrednovati što je to govor mržnje a što nije, te na taj način u zemlji i inozemstvu uz potporu hrvatske države i opet HND-a, izravno radi pritisak na relevantne slobode u Hrvatskoj. U oba slučaja to je, ne samo zbog otvorene svrstanosti, nego u slučaju SNV-a i zbog organske integracije sa SDSS-om, gruba politizacija civilnih standarda i izravno javno nasilje.
To su primjeri izravne cenzure koju podupire i hrvatska država nečinjenjem ili ostavljanjem formalnoga prostora za djelovanje takvih divljih i otvoreno agresivnih ideja i platformi.
Treba li to država zabraniti?
Ne treba.
Ali treba svakome u Hrvatskoj i svijetu poslati izravnu informaciju da su to neprihvatljivi pokušaji, inicijative, da čine neprihvatljivi pokušaj pritiska na slobodu medija, novinara i društva u cjelini, te da zbog toga država takve institucije i organizacije ne može podupirati ni materijalno ni moralno, niti imati benevolentan stav o njihovim sponzorima izvan zemlje. Takva praksa se mora staviti pod krontrolu države i svim demokratskim sredstvima kojima raspolažu suvremene države, spriječiti razvoj takve metodologije javnoga djelovanja i razvijanja pritiska na slobodno društvo i na neistomišljenike.
Upravo zbog nečinjena države, nedostatka jasnoga odnosa prema takvim namjerama i takvoj praksi, događaju se incidenti, nekontrolirane eskalacije u čitavome nizu pitanja, a to se ne može ni spriječiti niti liječiti proglašavanjem apstraktne i nedefinirane autonomije medija i civilnih udruga, zapravo potičući eskalaciju stečenih pozicija neravnoteže koja nužno izaziva sve opasnije sukobe i nasilje. Ako je realnost kao u Hrvatskoj takva, da manjina koja baštini i promiče suprotstavljene vrjednote većini, to nužno generira nasilje umjesto dijaloga. Takav razvoj stvari nužno vodi nasilnoj reakciji većine, a to je tek opasno.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
