Mate Šimundić je teolog, profesor Hrvatskog jezika u I. splitskoj gimnaziji, prevoditelj i urednik. Sa Šimundićem je Davor Dijanović za HKV razgovarao o njegovu angažmanu u politici i o pogledima na aktualna politička i društvena pitanja.
Što Vas je potaknulo na politički angažman i zašto ste se odlučili priključiti baš Domovinskome pokretu?
Potaknula me žena. (smijeh) Bolje je pitati što me drži u politici. Drži me spoznaja da su tu neki talenti i neke prigode koje moram upotrijebiti za opće dobro, i da ljudi imaju potrebe na koje moramo zajednički odgovoriti i da mi, svi skupa, imamo neke dugove prema budućim Hrvatima. Baviti se politikom znači povezivati ljude s različitim interesima radi zajedničkog dobra, a to traži od čovjeka dobrotu i strpljenje, i, ono što je Salamon tražio od Boga kao dar, da bi mogao bolje vladati, a to je mudrost. Da bi stekao te vrline, moram ih prakticirati „uživo”, ne tek u glavi, u svojoj mašti, nego među stvarnim ljudima i u pravim problemima. To me dovodi do politike i drži u njoj. Što se tiče Domovinskog pokreta, stvar je također praktične naravi. To je, po mom sudu, u ovom trenutku jedina ozbiljna politička opcija koja želi istinsko dobro našem narodu, koliko god sama po sebi bila nesavršena i slaba.
Civilizacija smrti
Koji su po Vama danas ključni problemi Hrvatske: jesu li politički, ekonomski, demografski, duhovni ili možda sve skupa?
Naši su problemi pomiješani u koktelu, koji je – bojim se – smrtonosan, nastavimo li ga piti. Politički i ekonomski problemi su međusobno povezani, kao što su povezani – usuđujem se reći – demografski i duhovni problemi. Što se tiče prvog spoja (politika i ekonomija), riječ je o medalji s dva lica. S jedne strane, imamo skupinu međusobno povezanih bogatih pojedinaca koje na okupu drži samo želja da sačuvaju i umnože svoje bogatstvo i moć, kao i sudioništvo u nemoralu i kriminalu. S druge strane medalje stoji duboko ukorijenjeni strah u narodu, strah od nestanka, strah od samostalnosti, strah od nepokolebljivog stava kad su u pitanju presudni nacionalni interesi.
Naš je narod traumatiziran, a to stanje koristi umrežena ekipa iza kulisa, čiji su korijeni tajne službe bivše države. Drugi spoj (demografija i duhovnost) prolazi kroz tešku, duboku krizu, koja nije samo naše stanje, nego i stanje cijele zapadne kulture, koje smo mi dio. O tome su govorili najveći umovi 20. stoljeća, sveti Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI., kao o civilizaciji smrti. Kad se ova dva spoja povežu, imamo onaj spomenuti smrtonosni koktel, koji je našem narodu serviran kao obično, sasvim normalno stanje, kao da ne može biti i ne smije biti drugačije. I to je najveći problem. Široko rasprostranjeno mirenje s lažima i pristajanje na eutanaziju jednog malog naroda koji je preživio sve velike tragedije posljednjih tisuću godina.
Iako smo prema većini parametara na samome dnu Europske unije, uvjeravaju nas da nam je zapravo jako dobro…
Mi smo po svim važnijim pokazateljima na začelju Europske unije, a gora od toga je spoznaja da prije desetak ili dvadesetak godina tu nismo bili. Ti su pokazatelji dokaz loše uprave i lošeg političkog i ekonomskog sustava. Oni su simptomi demokratskog deficita i zakočenog tržišta. Naš je porezni sustav kompliciran i nestabilan, umjesto da pomaže gospodarstvu, on ga koči. Naš je politički sustav nepravedan, kompromitiran i u funkciji održanja na vlasti duopola HDZ-a i SDP-a. K tome, mi „napredujemo” jer nas guraju, a ne stoga jer sami hodamo i želimo hodati. Upali smo u masovnu političku i ekonomsku apatiju, dijelom nesvjesnu, dok moćnici zadovoljno trljaju ruke, jer s narodom u takvom stanju mogu upravljati dovijeka. A upravljaju putem kontroliranih medija, koji nas „uvjeravaju da nam je zapravo jako dobro.”
Naše društvo možemo pojednostavljeno podijeliti u tri skupine. Prva je nazovielita, skupina moćne gomilice i njihovih ukućana koji raspolažu milijardama, doslovno. Druga skupina su korisnici državnog proračuna, državni i javni službenici i dobar dio umirovljenika. Oni su velikom većinom sasvim uvjereni da je nama ipak dobro, ne baš jako dobro, ali dobro. Ne pada im na pamet izazivati ikakve velike promjene na izborima. Treći, najveći dio naroda, u opasnosti je da nestane, da se iseli, da odustane od domovine i od hrvatske države. Tom dijelu naroda sasvim je jasno da nama nije dobro i da nam prijeti potpuna propast.
Lustracija nužna, koliko god bila zakašnjela
Koliko naši problemi proizlaze iz vremena prošloga, komunističkog sustava?
Itekako proizlaze jer nije provedena lustracija, a nije provedena jer je prihvaćena Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, da se radi uspostave hrvatske države zanemare politički i pravni zločini ove ili one skupine ili pojedinca.
Tako je ispod tepiha pometeno mentalno i materijalno naslijeđe komunističkog sustava, kao nešto što će se s vremenom riješiti samo od sebe. To se nije dogodilo. Nije se dogodilo jer je narav tog sustava nihilistička. On je prazan, bez čvrstog sadržaja i bez ideala. Ne možete pomesti sustav kojeg „nema”, koji su tobože odbacili njegovi glavni nositelji. Naime, samo uvjetno taj sustav u njegovoj posljednjoj fazi možemo nazvati komunističkim. Trebalo bi ga nazvati jugoslavenskim, jer je komunizam, odnosno socijalizam, bio samo korisna maska.
Početkom devedesetih skinula se ta maska i navukla maska hrvatstva, liberalne demokracije i slobodnog tržišta. Međutim, politička i ekonomska moć je ostala u najvećoj mjeri u rukama onih koji su tu moć imali i prije, a koji o hrvatstvu, demokraciji i slobodnom tržištu nisu imali pojma. I sad imamo veliki hrvatski maskenbal u kojem mnogi glume ljubav prema Hrvatskoj, a zapravo Hrvatsku doživljavaju kao svoj posjed, u kojem se demokracija glumi, a zapravo imamo manipulaciju zakulisnih, Šeksovih „gremija”, i u kojem se fingira slobodno tržište, a zapravo imamo ekonomski etatizam u kojem moćnici uz pomoć države pogoduju sami sebi. Stoga je lustracija nužna, koliko god bila zakašnjela.
„Gremiji“
Na jednom ste mjestu rekli da je hrvatskome narodu uskraćeno odlučivanje o važnim stvarima. Na što ste mislili i gdje se onda po Vama donose političke odluke?
Mislio sam na makinacije Andreja Plenkovića, Lovre Kuščevića i ostalih iz HDZ-a, uz srčano navijanje Arsena Bauka i ostalih iz SDP-a, da se spriječe narodni referendumi o izbornom zakonu i Istanbulskoj konvenciji. Time je hrvatskom narodu uskraćeno odlučivanje. Ako je pak točna teza o „velikom hrvatskom maskenbalu”, onda nas muči nedostatak nutarnje vrijednosti ili sadržaja u političkim institucijama, ponajprije u strankama, kao i u promišljanju glavnih sudionika političkih zbivanja. Papa Benedikt XVI. je izjavio da se “demokracija bez vrijednosti pretvara u tiraniju relativizma s gubitkom vlastitog identiteta, a na duge staze može se izroditi u otvoreni ili podmukli totalitarizam, što je povijest često pokazala“.
Nama se na obzoru javlja „podmukli totalitarizam” koji vlada uz pomoć propagande. Sjetimo se Bajrušijeve rečenice iz „vladinog” Jutarnjeg lista, koji je napisao da je „nacionalni interes spriječiti da referendumi ugrožavaju demokraciju” i da se „referendumi mistificiraju kao tobožnji iskonski`glas naroda`”. Eto nas, dakle, na orwelovskom mjestu, rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć, referendumi ugrožavaju demokraciju, a to će spriječiti Bajrušijevi i Šeksovi „gremiji”.
Jesu li u Hrvatskoj zakazale i najvažnije institucije kao što su Katolička crkva, HAZU, Matica hrvatska…?
Nažalost, zakazale su i one jer i u njima vrve „ljude bez grudiju”, kako je tu pojavu pronicavo opisao C. S. Lewis u „Ukidanju čovjeka”. Grudi su, po njemu, neizostavna veza između cerebralnog i visceralnog čovjeka, „mozgovnog” i „crijevnog”. Zahvaljujući grudima, koje možemo nazvati i srcem, ali ne isključivo u emotivnom smislu, nego u smislu vrlina koje iskreno vršimo, čovjek je čovjek, jer po intelektu on je puki duh, a po tjelesnim strastima čovjek je obična životinja. Bez grudiju, bez vrlina, nismo sposobni shvatiti objektivnu stvarnost i objektivnu istinu. Lewis duhovito primjećuje: „Izrugujemo se poštenju i ostajemo zatečeni kad naiđemo na izdajice među nama.” Naše su institucije također ispražnjene, prečesto svedene na samoreklamiranje i održavanje statusa, bez istinske, nesebične ljubavi prema Bogu, ljudima i domovini.
Naše su najvažnije institucije ili cerebralne ili visceralne, nemaju srčanosti zauzeti jasan stav prema centrima političke moći i prema smjeru u kojem nas vode „jugoslavenski” zakulisni moćnici, često zbog sasvim skromne povlastice kao što je službeno vozilo. Stoga je točna teza prof. Prosperova Novaka da je te naše institucije potrebno rekroatizirati. To znači osloboditi ih straha od zastupanja istine i iskazivanja bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Mislim da je za tu svrhu potrebno ugledati se u najvećeg Hrvata 20. stoljeća, blaženog Alojzija Stepinca.
“Prestitutke”
Jesu li i mediji dio hrvatskih problema?
Mediji su instrument u rukama onih koji ih plaćaju, čast izuzetcima koji opstoje zahvaljujući internetu. Amerikanci su skovali neologizam koji dobro opisuje mnoge novinare: presstitute. Prestitutka. Novinar koji prodaje svoje pero bilo kome, samo da dobro plati. Poslovno iskustvo je nedvojbeno pokazalo da su mediji u financijskom smislu najčešće promašena investicija. Mediji se osnivaju ili kupuju radi političkog i društvenog utjecaja, kao sredstvo stjecanja moći, skupo sredstvo, koje ovisi o doznakama izvana. Podrijetlo tih doznaka najčešće je političko. Stoga su mediji dio hrvatskih problema ukoliko su instrument vladanja onih koji Hrvatsku doživljavaju kao svoj posjed, da ne kažem bankomat, kako se jednom netko domišljato izrazio. Mediji su na poseban način postali dio hrvatskih problema kad je Ivo Sanader, predsjednik HDZ-ove vlade i predsjednik HDZ-a, zapravo izdajnik hrvatskih nacionalnih interesa, prodao Slobodnu Dalmaciju Ninoslavu Paviću. To je bio politički salto mortale koji je meni otkrio da Sanader nema grudi, da je izgubio hrvatsko srce, i da je HDZ stranka s maskom na licu.
Otac ste brojne obitelji. Što Vama, kao političaru, znače brak i obitelji koji su, čini se, danas pod najjačim udarima ikada?
Brak i obitelj čovjeka uvode u odnose koji ga mijenjaju iznutra, duboko i nabolje, naravno ako se čovjek hoće mijenjati i popravljati, ako ne pobjegne bilo fizički, bilo psihički. To nije tek jednom potpisani, obvezujući ugovor, premda je i to, nego zajedništvo osoba za koje se čovjek svakoga dana mora opredijeliti i koje ga izdiže iznad prizemnih i sebičnih prohtjeva. Brak i obitelj su najbolja, rekao bih i nužna, škola za političare. Tu se stječu one kreposti koje krase istinskog političara: znati što nas zaista muči i to nastojati riješiti, htjeti i činiti dobro drugima. Poznajem političara koji ima problema u braku i vidim da se ne snalazi ni u politici. Kad sam se prije petnaestak godina okušao malo u politici, ali bez ženine potpore i razumijevanja (bili smo tek na početku braka i djeca su nam bila još mala), nisam uspio na pravi način, imao sam često pogrešne motive, nisam imao jasnu spoznaju stvari i nisam donosio prave odluke.
Brak je spasonosna veza i stoga je od pamtivijeka pod udarima onih koji ne žele dobro čovjeku. Danas je to naročito izraženo jer se nameću emocijama nabijene ideje, izravno suprotstavljene naravnom braku. Takva su vremena. Danas su napadnuti brak i obitelj, kao što je nedavno, u komunizmu, bilo napadnuto privatno vlasništvo. Ideologije se protive naravnom zakonu. Jučer je to bila komunistička, a danas rodna ideologija. Naši su se stari borili s komunizmom, a mi se moramo s tom nesrećom koja udara na brak i obitelj. Ali, siguran sam, pobijedit ćemo. Uvijek na kraju pobijedi priroda, pobijedi stvorenje koje je u skladu s naumom Stvoritelja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
