PRIRUČNIK ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj često svjedočimo da kada se na jednu stranu stavi kilo, a na drugu stranu tonu, onda kilo pretegne onu tonu. U svakom slučaju, a pogotovo u slučaju dijeljenja pravde, to je nepravedno.
Društvo bi trebalo biti osjetljivo na nepravdu.
Trebalo bi umjeti prepoznati nepravdu.
Svatko od nas ima tu veliku ljudsku odgovornost i dužnost.
Miki Bratanić: Zašto je potrebno sjećanje?
Pa ukoliko nismo u mogućnosti popraviti onu veliku globalnu vagu, ili ukloniti onu silu koja na nju utječe, onda bi svakako morali uspostaviti svoje vlastite ispravne vage, neovisne i pravedne, bez tuđeg utjecaja.
Jer ukoliko samo jednom odmjerimo krivo ili se nama odmjeri krivo, ta nepravda bit će samo temelj budućim, još većim nepravdama.
Jedan od klasičnih primjera nepravednog vaganja je ono prema Domovinskom ratu.
U tom okrutnom ratu Srbi su nanijeli Hrvatima barem tisuću puta više štete u bilo kojem obliku nego Hrvati Srbima. Barem tisuću.
Miki Bratanić: Migranti ante portas
Ali kada se na hrvatsku političku medijsku vagu stave te štete, onda hrvatska strana preteže. Kao da je teža. A srpsku stranu javnost skoro pa nije ni vidjela. Potrudio se netko za to.
Ali se zato hrvatsku stranu prikazivalo do povraćanja, na sve moguće načine. I tu se uložio velik trud.
Od jednog se učinilo tisuću, a od tisuću nijedan.
Identično kao i u slučaju Drugoga svjetskog rata. IDENTIČNO.
Sve žrtve, simbolično pod imenom Bleiburga, potpuno su sakrivene, a one simbolično pod imenom Jasenovca multiplicirane višestruko.
Povijest se dakle ponovila.
Ako se na mrtvima stvori nepravda i ako se ta nepravda ponovi, na isti način, a društvo i dalje ne reagira, onda je to društvo u najmanju ruku rečeno neodgovorno. U najmanju ruku.
Miki Bratanić: Dijaspora – hrvatsko ružno pače
A ne može neodgovoran čovjek prozivati drugoga na odgovornost.
Mi snosimo najveću krivnju za stanje u društvu.
Svi mi.
Politika i mediji manipuliraju nama točno onoliko koliko osjete da smo mi nesposobni u vizualizaciji neke teme tj. u procjeni vaganja.
Mi trebamo ovjesiti one naše male vage ljudskosti i na njih staviti sve ono što znamo, pa odvagati pošteno i pravedno.
A onda će naše mišljenje utemeljeno na poštenju i pravdi biti temelj za poštenije i pravednije društvo.
I ne treba se čovjek bojati biti sam u mišljenju, ako zna da je ono pravedno. Jer ako se svatko bude bojao založiti i žrtvovati za pravdu, pravde nikad neće biti. Uvijek će čovjek biti u mnoštvu nepravde.
Da bi čovjek imao svoje mišljenje treba nešto znati.
A da bi nešto znao treba učiti.
Pred našim društvom je dug proces učenja.
Nadoknađivanja gradiva.
Ispravljanja netočnih navoda.
Razlučivanja istine od laži.
Izgradnje vlastitog znanja.
Upoznavanje sebe.
Zato učimo o nama, kako bi sutra mogli znati vagati.
Kako bi bili pravedni.
Za kraj, evo samo nekoliko podataka o stradanju Vukovara, za neka buduća vaganja:
“Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju palo je ŠEST MILIJUNA granata. Ubijeno je TRI TISUĆE ljudi.
Tisuću ljudi još uvijek se vodi kao NESTALI, a među njima je 12 djece.
264 zarobljenika iz vukovarske bolnice UBIJENO je i BAČENO u JAMU na Ovčari.
Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi.
NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru.
Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv.
U Vukovaru je uništeno SVE.”
(Podaci iz videozapisa “Vukovar te zove”)
Kada znamo da za sve ovo nitko nije odgovarao, kada svjedočimo kako se pokušava izjednačiti krivnja, te kako se javnost uvjerava da postoje važniji problemi od ovoga, onda je očito da vaga koju koristimo nije dobra ili da na nju netko jako utječe.
Na nama je da to procijenimo: da izvažemo dosadašnje vaganje, da budemo ljudi i da ljudski važemo.
To je na nama.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
