Kao što je to već uobičajena praksa u nas, nacija je podijeljena i oko migranata. Ne govorim o podijeljenim političarima, jer oni se u zadnje vrijeme sve manje dijele, već o podjelama u narodu kojeg su oni podijelili.
S jedne strane su oni koji smatraju da Hrvatska ne bi smjela dozvoliti nekontroliran ulaz migranata u državu, te da cijenu igre velikih globalnih igrača ne bi trebali plaćati male zemlje i mali narodi, kao mi.
Neki bi čak sagradili ogradu.
S druge strane su oni koji smatraju da Hrvatska mora pokazati svoju otvorenost, humanost i razumijevanje, te otvoriti svoje granice, bezuvjetno. Za njih je to imperativ i sramili bi se Hrvatske ako se to ne bi učinilo. A ideja o gradnji ograde ih sablažnjava i duboko ljudski pogađa.
Ovi drugi misle da su napredni, liberalni, i tolerantni, smatraju se lijevima, a za ove prve misle da su nazadni, konzervativni i zaostali, te ih smatraju desnima, krajnje desnima. Kao i uvijek.
Na društvenim mrežama vodi se pravi rat.
A ja se sjećam prošlog rata u kojem je Hrvatska preko iste granice iz susjedne države primila prema nekim procjenama MILIJUN migranata, koje smo tada zvali izbjeglice. Migrirali su ili izbjegli pred AGRESIJOM.
Dobro se sjećam tog vremena.
Danas se Hrvatska često prikazuje kao AGRESOR na tu susjednu zemlju.
To joj je valjda zahvala za primanje onih MILIJUN migranata.
I znate li tko najsočnije voli Hrvatsku nazivati AGRESOROM?
Oni napredni, liberalni i tolerantni. Oni koji bi htjeli da primimo migrante, bezuvjetno.
Oni koji se NIKAD nisu ponosili što je Hrvatska primila milijun migranata, niti su se protivili konstrukciji da ona može biti agresor na tu susjednu zemlju.
Naprotiv; oni se uvijek srame Hrvatske. I čine sve da Hrvatska uvijek bude prikazana kao agresivna.
Čine sve da stvore neko njeno ružno lice, a sakrivaju ono lijepo.
I uvijek tako. Uvijek tako.
Možemo samo zamisliti koja će nam opet biti plaća za primanje migranata!?
Naravno, ne pišem ovo jer mislim kako ljudima ne treba pomoći.
Mnogi su Hrvati bili migranti, zapravo e-migranti, kako ih se zvalo, pa ih je netko pustio u svoje zemlje. Tamo su zauvijek ostali.
Ljudski je pomagati.
Ali odvratno je ovo kontinuirano prozirno licemjerje u kojima se koristi sve, ali baš sve da se Hrvatsku maltretira i prikazuje u nekom ružnom svjetlu.
Licemjerje u kojem se svoj vlastiti narod bezdušno otjera iz svoje zemlje, a onda se velikodušno prima tuđi narod. Pa se još kao argument za primanje migranata navede potreba za radnom snagom koja eto nedostaje.
Pa kome to nije odvratno?
Prozirno je kako se neki prikazuju kao humanitarci, zgražaju se nad idejom ograđivanja granice, a NIKAD se nisu odrekli i distancirali od baštine njihovih ideoloških mentora, koji su ubijali humanost i sagradili Berlinski zid. ZID.
Kada se čovjek više ne srami svog licemjerja, onda znači da je ili izuzetno moćan ili izuzetno zao, ili jedno i drugo zajedno.
Ništa od toga nije dobro.
Nije dobro ni što bi htjeli ukinuti dvojno državljanstvo našoj dijaspori i njihovo pravo participacije u uređivanju naše zemlje, premda imaju i volju i ljubav i novce, a s druge strane bi bez problema dali državljanstvo migrantima koji s Hrvatskom nemaju ništa, ne razumiju ništa, niti u džepu imaju išta.
Zanimljivo je kako oni napredni često pozivaju da se ode iz ove “žabokrečine”.
Zanimljivo je kako su upravo oni najglasniji u pozivanju migranata da dođu u ovu “žabokrečinu”.
Zanimljivo je zašto ne pozovu migrante da zaobiđu ovu “žabokrečinu”, ako je stvarno “žabokrečina”?
Zanimljivo je i kako ti napredni nikako da migriraju iz ove “žabokrečine”.
Zanimljivo. Vrlo zanimljivo.
Sve je ovo postalo toliko zanimljivo da zaslužuje jedno ozbiljno psihijatrijsko promatranje.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
** Miki Bratanić po profesiji je konzultant za primjenu informacijskih tehnologija u hotelijerstvu. Njegova životna preokupacija je projekt “Priča o konobi”, osobno autorsko djelo u kojem raznim aktivnostima kroz prizmu konobe govori o našim prepoznatljivostima, običajima, tradiciji i baštini. Autor je projekta “PRIČAMO O NAMA – običaji, tradicija, baština i prepoznatljivost”, edukativne prezentacije namijenjene djeci školskog uzrasta kod kojih nastoji izgraditi svijest o potrebi očuvanja vlastita nacionalnog identiteta i naslijeđa, te pronalaska načina njegova korištenja za uspjeh u suvremenim svjetskim okolnostima.
Još kao srednjoškolac došao je u doticaj s temom zločina komunizma, što ga je kasnije potaknulo na osobno višegodišnje istraživanje u kojem je pored brojne literature upoznao i žive svjedoke s kojima je obavljao razgovore i prikupljao vrijedne informacije. Objavio je zbirku poezije i razmišljanja naslovljenu “Ruzarij za Hrvatski križni put”.
