Redovnik pavlin, p. Marko Glogović, prava je osoba za susret u božićne dane jer je on iz Betlehema. Ali iz Betlehema u Karlovcu, a ne u Izraelu. Udruga “Betlehem” dobila je nedavno sedmu kuću za prihvat trudnica i majki s malom djecom koje se nemaju kamo skloniti pa se već desetak godina javljaju p. Marku, piše Darko Pavičić za Večernji list.
– Naše su kuće zamišljene kao manje zajednice, dakle ne kao domovi ili veće ustanove, u kojima se odvija nešto najsličnije obiteljskome životu. To su kuće samopomoći, majke same kuhaju, čiste, peru, naravno sve uz svesrdnu pomoć volontera i stručnih osoba poput psihologa, medicinskog osoblja i socijalnih radnika. Željeli smo stvoriti atmosferu prihvaćanja i ljubavi, kršćanske gostoljubivosti i brige. U naše su kuće svi dobrodošli, majke nisu u nekoj izolaciji, namjerno smo smješteni u područja gdje možemo koegzistirati sa susjedima, trudimo se iz svega srca da se majke i djeca osjećaju dobro, voljeno i sretno – priča p. Marko, dodajući da su, kako veli nažalost, uvijek popunjeni jer je potreba za takvim prihvatilištima ogromna pa im je u planu otvaranje još nekoliko istih objekata.
– Uvijek kažem da mi je žao što postoje ovakve kuće! Žao mi je neizmjerno, shvatite me pravilno, jer vlada ovakvo silno beznađe i malodušje, potaknuto velikom nezaposlenošću, nemoralnim stilom života, egoizmom elita, porastom nasilja i mnogostrukim dimenzijama ljudskih traženja sreće u iluzijama, daleko od Istine. Žalosna je, ali itekako osjetna nuspojava današnjeg modernog načina življenja strah pred djecom, gonjenje za materijalnim, bešćutnost i ravnodušnost mnogih na ljudsku patnju. Čovjek je postao rob raznim silama, pred kojima je nemoćan bez Isusa. To usrdno želimo mijenjati svojim skromnim doprinosom – objašnjava on govoreći kako im se ponekad javljaju djevojke, najčešće trudnice, doslovno s ulice.
Pelene, hrana, odjeća…
– Ponekad za njih traže pomoć obitelj ili prijatelji, svaka naša majka ima svoju životnu priču, a nijedna nije lijepa i radosna. Odbačene, prezrene, zapostavljene, čak i silovane, duboko ranjene i povrijeđene od najbližih ili od struktura, dolaze k nama, kao u zadnju destinaciju jer više zaista nemaju komu ni kamo. Netko bi moralizirajući rekao: same su si krive. Ja kažem: ne bih nikomu poželio da isto čuju na drugoj strani, od Stvoritelja. Jer svi smo slabi i grešni i svi smo materijal za Božje milosrđe. I ti sutra možeš postati bolestan ili beskućnik. Lako je generalizirati i nuditi površna i dugoročno kriva rješenja, lako je mudrovati i bacakati floskule. Lako je sitima osuditi gladne. Mi želimo konkretno pomoći osobi u konkretnom trpljenju, koliko god možemo – kaže p. Marko.
– U našim kućama sigurno nije sve savršeno (a i zašto bi bilo??), i kao u svakoj obitelji postoje problemi, trzavice, krize. Neke majke dolaze obilježene ovisnostima, u psihičkoj rastrojenosti, pune tjeskobe i strahova, propalih snova. Neke nemaju ama baš nikoga svoga. Prvo im kažemo da se trebaju odmoriti, sabrati. Da trebaju živjeti sada, danas i ovdje, da će se i Bog i dobri ljudi pobrinuti za kasnije. U kućama radimo s njima, učimo ih kuhati, odgajati djecu, uređivati vrt; plaćamo školu ili doškolovanje, ponekad i vozački ispit, pratimo trudnoću, vozimo liječnicima, sređujemo dokumentaciju, vježbamo, mirimo ih s rodbinom i očevima djece, krstimo bebe ako žele, nudimo duhovnu, psihološku i svaku drugu pomoć, savjetovanje ili podršku. Slavimo rođendane, putujemo s njima, tražimo daljnje mogućnosti smještaja i zaposlenja – govori on o životu u njihovim kućama, s time da majke apsolutno ništa ne plaćaju. Ondje imaju sve što trebaju: pelene, hranu, odjeću, prijevoz…
– I naša srca, ono najvažnije. Zamislite Božju providnost: od režija do raznoraznih svagdanjih potreba, preko uređenja kuća i čestih neplaniranih izdataka, a nismo u dugovima ni kreditima! A sve ove godine bez kune od države. Zar nije to čudo? Zar nije to – Betlehem? Uvijek govorim, dobri Bog se za sve pobrine, sve je u njegovim rukama – priča uvijek nasmijani p. Marko Glogović, a na pitanje javljaju li im se i žene drugih vjera, odgovara:
Bez televizije u kasne sate
– Jasno, naravno! Mi se ravnamo po “nebeskoj konvenciji” i potpuno nam je bespredmetno o tome čak i razgovarati. Majka u potrebi je majka u potrebi i amen. U svakoj majci vidimo Isusovu majku, a u svakom nerođenome djetetu vidimo maloga Isusa. Pokušavamo razumjeti i ublažiti patnju, trsimo se biti betlehemsko svjetlo u tamama današnjih razarajućih turbulencija u obitelji i društvu. Ugostili smo i prihvatili bez ikakve razlike i pravoslavne i muslimanske majke te one koje se izražavaju kao ateistice ili agnostice – kaže on dodajući kako je “dekor”, naravno, katolički.
– Neke stvari koje se kose s našim običajima ipak ne dozvoljavamo jer neke vrijednosti su sveopće i uvijek dobre za svaku osobu. Na primjer: u kući se ne puši, nema alkohola, ne gleda se TV iza pristojnog vremena, svaki se gost upisuje, pita se za izlazak, ta odgovaramo za njih. Meni je osobno, kad već spominjemo, Gospodin udijelio neku posebnu ljubav prema muslimanima jer u osobnoj duhovnosti slijedim put meni omiljenoga blaženoga Karla od Isusa, katoličkog sveca koji je živio u islamskom svijetu i gorio ljubavlju prema tim ljudima, sve do mučeničke smrti. Kako mi je i mama iz Bosne, malo dublje i šire poznajem i raspoznajem situacije u tom pogledu i slijedim u tome nauk pape Franje koji zna da Bog sve zna i dopušta sve s nekim ciljem. Moji me poznaju i kao velikog ljubitelja sevdalinki (dakle, i svećenici su obični ljudi) koje pokatkad zapjevam i mamama – kaže on dodajući kako mu je bitno da se u betlehemskim kućama nitko ne osjeća drukčijim.
– Katoličanstvo je u sebi sloboda; pogledajte kako su agresivni i isključivi oni koji nas smatraju neprijateljima. To ne znači da sam izdao svoje ili da činim neke kompromise u vjeri. Apsolutno ne. Bog nam je dao tu karizmu da istom ljubavlju volimo i poštujemo sve, bez obzira na vjeroispovijest ili neku drugu pripadnost. Pa zar nismo svi djeca istoga Boga? I zar nas taj Bog kojega Biblija opisuje kao “Ljubav” i kao “Tatu” ne ljubi istom milosrdnom ljubavlju? Ja ću uvijek svjedočiti Spasitelju Isusu, ali želim da se to primjećuje u mojem svakodnevnom životu, a ne u govorancijama, deklaracijama, etiketama i tzv. prodikama. Moj Bog je Milosrđe. Malo sam idealist, mrvicu utopist, možda tu i tamo populist, ali barem nisam mrtvo puhalo – kaže pater Marko.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
