Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka

I. Sažetak

1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz početka, kako Bog zapovijeda i Sveta Mati Crkva, obdržavajući pozitivne propise Republike Hrvatske, da se kršćanska vjera, boguoblična, katolička i apostolska, uzraduje u svojim navjestiteljima i svim mladim primateljima, nositeljima i promicateljima.

1.1. Katolički vjeronauk, kao i pravoslavni, islamski, židovski i bilo koji protestantski vjeronauk, kao izborni predmet, može biti samo i jedino konfesionalan, tj. mora imati katehetski duh i učinke, a njegov program katehetski sadržaj. U suprotnom, zašto se katolički roditelji ne bi odlučili upisati djecu na islamski ili pravoslavni vjeronauk, ako bi i tamo učenici mogli učiti o povijesti religija i civilizacija, o pojavi Isusa kao povijesne osobe koja se raščlanjuje i proučava kao Nikola Šubić Zrinski ili George Washington? Država može uvesti i taj – od nekih tako željkovani i zagovarani – „nekonfesionalni vjeronauk“ (što je u sebi čista oprjeka, antiteza, contradictio in adiecto, školski primjer pojma oksimoron) kao obvezatni ili izborni predmet u smislu povijesti religije i civilizacije, ali to nije vjeronauk, nego povijest religija, kao neki predmet komplementaran predmetu Povijesti. Alternativno, ili dodatno, može se uvesti obvezatni ili izborni predmet Etika, kao nadopunjujući predmet Filozofiji. Ali, Vjeronauk može biti samo konfesionalni, i u tom smislu može biti samo izborni (jer u pitanju vjere ne može biti prisile ni vanjske, ni unutarnje na savjest). I onda je jasno da samo Crkva, crkvena zajednica ili vjerska zajednica, čiji je to vjeronauk, ima punu mjerodavnost u sastavljanju njegova uputnika.

Zašto to nije tako, makar je to tako logično i jasno?

Zašto se o Katoličkom vjeronauku ne vodi dužna i dolična briga?

Nacionalni katehetski ured ne može se voditi kao dodatan posao, niti s udaljenosti od 242 km od sjedišta ureda.

Razvilo se neko izvrnuto shvaćanje pojma „inkulturacije“, pa ispada da se smatra da je dobro da katolici prodiru u društvo posvjetovnjujući sebe, namjesto da evangeliziraju društvo.

Katolički vjeronauk u hrvatskom narodu ne živi od prigodnih, za kritiku nepropusnih biskupskih poruka koje uzdignuta prsta podsjećaju roditelje na dužnost da djecu upišu na izborni predmet, ne živi ni od upravo očajnih udžbenika za vjeronauk, nego je još živ, pohađan i među učenicima omiljen ponajviše zahvaljujući vjeroučiteljima laicima koji su tomu posvetili svoj život, kojima je to ne samo posao, nego zvanje i koji imaju listom konfesionalno i katehetsko shvaćanje svoje zadaće (ne isključujući tu ni prinos potrebe za opstankom).

2. Prijedlog nije napravljen sukladno pravilima struke,

• ni metodološki (redoslijedom koraka kako se sastavlja uputnik),
• ni formom da ne prenormira materiju),
• ni sadržajno (što sve u njemu treba biti zastupljeno).

Nije se odmaknuo od koncepcije nastavnoga programa, jer nudi sadržaj, gradivo, a ne odgaja za vrjednote; učenika opterećuje nepotrebnim sitnicama,[1] a ispušta bitno. Ne pridonosi tomu da se vjeroučenik osposobi zrelo i svjesno živjeti katoličku vjeru, duhovnost, askezu, i pružati drugima razloge nade koja je u njemu. Zamjena nastavnih planova i programa novom, drukčije koncipiranom vrstom spisa koji se naziva uputnik (engleski curriculum), sama po sebi nije protivna probitku ni jasnoći katoličke vjere. Naprotiv, valja smoći vedrine i upornosti, znanja i umijeća napisati takvu ispravu kao temeljac za katolički odgoj, poučavanje Katoličkoga vjeronauka kao konfesionalnoga vjeronauka, rasta u vjeri i učenja o katolicizmu i katoličanstvu.

2.1. Uputnik, s kojim se ne slaže voditeljica inače nezakonski, nezakonito, nesvrhovito i neovlašteno ustanovljene radne skupine koja ga je napisala, nema ni unutarnju legitimnost. Voditeljica taj dokument, s kojim se u bitnim točkama ne slaže, ne može potpisati. Zato je isticanje izdvojena mišljenja, kao nekoga „kompromisa“, neprihvatljiva nesvjesna ili svjesna manipulacija. Ministarstvo u čijem je to djelokrugu, ali i Hrvatska biskupska konferencija moraju to u potpunosti uvidjeti, razumjeti i odbaciti.

Javnosti je nepoznato kakvi su meritorni sudovi petero imenovanih konzultanata (kritičkih prijatelja) Stručne radne skupine, a posebno jesu li oni preuzeli odgovornost za provedivost i primjerenost predloženoga spisa.

3. Prijedlog je nastao kao plod kršenja međunarodnih obveza Republike Hrvatske i njezinih domaćih zakona i strateških planova:

• članka 1. stavka 1. i članka 6. stavka 1. Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice o suradnji na području na području odgoja i kulture iz 1996.,[2]
• članka 3. stavaka 3. i 4. Ugovora o katoličkom vjeronauku iz 1999.,[3]
• članka 13. stavka 2., 3. i 4. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 2002.,[4]
• članka 27. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi,[5]
• mjere 4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014.[6]

Uputnik Katoličkoga vjeronauka ne može se zakonito donositi na temelju propisa koji vrijede za druge nastavne predmete, jer su taj predmet, njegov sadržaj i provedba definirani međunarodnim ugovorom. Međunarodni ugovor uvijek je hijerarhijski iznad državnih zakona, a ni oni nisu predvidjeli donošenje ovoga i ovakvoga uputnika.

4. Tadašnje Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije bilo ovlašteno:

• raspisati javni poziv za prijavu kandidata za izradbu uputnika Katoličkoga vjeronauka (5.2015.),
• utvrditi opis poslova te radne skupine,
• utvrditi prijavni obrazac,
• imenovati Povjerenstvo za izbor članova Stručne radne skupine za izradu uputnika Katoličkoga vjeronauka (29.6.2015.),
• imenovati prvih sedam članova Stručne radne skupine za Katolički vjeronauk (8.7.2015.),
• imenovati dodatne članove radne skupine (20.10.2015.), među njima i samodeklariranoga ateista i suautora zadnjega udžbenika marksizma u Hrvatskoj,
• imenovati pet konzultanata za nacrt uputnika Katoličkoga vjeronauka (31.12.2015.),
• provoditi stručnu raspravu ni internetsko savjetovanje o uputniku Katoličkoga vjeronauka.

4.1. Sve je to, o svom trošku, trebala učiniti Hrvatska biskupska konferencija. Ona je jedini ovlašteni predlagatelj nastavnoga plana i programa katoličkoga vjeronauka, pa i jedini ovlašteni nositelj njegove izradbe.

4.2. Tijela i dužnosnici Hrvatske biskupske konferencije nisu imali razloga ni ovlasti pristati ni šutke dopuštati kršenje međunarodnoga sporazuma, nečuvanje teško izborene slobode i samostalnosti u pitanju konfesionalnoga vjeronauka i nepridržavanje temeljne odrednice da vjeronauk treba biti katehizirajući (vjeronaučni) i konfesionalni (vjeroispovijesni) nastavni predmet.

4.3. Članovi Stručne radne skupine nisu imali pravo raditi na tom bez kanonskoga mandata (naloga Hrvatske biskupske konferencije). Ako je potrebna povjerba ovlasti za predavanje vjeronauka, kako se može pretpostavljati da ona nije potrebna za pisanje programa po kojem bi ga ubuduće svi trebali predavati?

4.4. Čudna je logika da je predstojnik Nacionalnoga katehetskoga ureda bio samo član radne skupine. On je po svojem položaju morao ili voditi tu skupinu, pa prepustiti biskupima da recenziraju i odobre njezin rad, ili ostati izvan te skupine da bi mogao voditi posao vrjednovanja prijedloga takve skupine.

5. Nema nikakvih zaprjeka da Hrvatska biskupska konferencija ne povrati kormilo Katoličkoga vjeronauka u svoje ruke i da ne napravi valjan, pravovjeran i suvremen, a Predaji i svrsi vjeronauka vjeran uputnik Katoličkoga vjeronauka. U tu svrhu prilažem sljedeće elemente za izradu ocjene postojećega stanja i prosudbu grješaka od kojih i na kojima valja učiti.

II. Kuća građena na pijesku

6. Pretpostavka izradi novoga programa nastave Katoličkoga vjeronauka trebala je biti ozbiljna ocjena dosadašnjega stanja. No, takav je pristup godine 2015. izostao. Šustarovo Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja zaključilo je da se cijeli reformski proces Nevena Budaka, Željka Jovanovića, Vedrana Mornara, Borisa Jokića i Ružice Razum „ne temelji na podatcima i analizama stanja u području odgoja i obrazovanja“ i da se Vlada Zorana Milanovića „odlučila na diskontinuitet u odgojno-obrazovnoj politici“.[7] Dapače, da uopće nije riječ o reformi sustava, nego da se cijela tobožnja obnova, nazvana Cjelovita uputnična reforma, svela na „izmjenu nastavnih programa pojedinačnih nastavnih predmeta bez izmjena nastavnoga plana“.[8]

7. Za pothvat Cjelovite uputnične reforme nije izrađeno polazno istraživanje, niti su prikupljeni

„podatci o stvarnom stanju u odgojno-obrazovnome sektoru u sklopu kojih bi, uz ostalo, bile navedene prednosti i nedostatci postojećega sustava odgoja i obrazovanja. Stoga u izradi nacionalnih kurikula nisu uzeti u obzir ni dosadašnji rezultati raščlambe uspjeha hrvatskih učenika u europskom kontekstu […] kao ni niz strateških dokumenata proizašlih iz europske suradnje u području strukovnoga obrazovanja i osposobljavanja. Temelj svake reforme sustava odgoja i obrazovanja trebala bi biti raščlamba postojećega stanja kojim se argumentirano opravdava potreba izmjene nacionalnoga kurikula, postojećega nastavnog plana i programa ili njihovih sastavnica“.[9]

Inzistiranjem na polaznoj osnovi ne brani se postojeće stanje, posebice ne kao izvrsno ili nedodirljivo, ali bez potrebne procjene i jasno utvrđenih ciljeva, cijela promjena postaje sama sebi svrhom, a rezultat je porazan, zabrinjavajući i razočaravajući.

8. Uputnik je spis koji određuje nastavni program; ciljeve odgoja, poučavanja i učenja; obvezuje učitelje i učenike; odgojno-obrazovna postignuća. On sadržava opravdana očekivanja roditelja, jamac je izvjesnosti, ćudoredne i pravne sigurnosti školstva. Stoga je on po svojoj naravi i sadržaju – propis, vrsta podzakonskoga akta. A katoličko ćudoređe sa svetim Tomom Akvinskim (1225.–1274.) postojano uči da se svaki zakon (i njegov provedbeni propis)

„s pravom mijenja samo kad se time pridonosi zajedničkomu dobru. No, već sama promjena zakona, promatrana u sebi, nanosi stanovitu štetu zajedničkoj dobrobiti. Naime, običaj uvelike pridonosi opsluživanju zakona pa zato prekršaji protiv općega običaja, iako su po sebi neznatni, izgledaju teški. Prema tome, kada se zakon mijenja, umanjuje se obvezatna snaga zakona upravo time što se ukida običaj. Stoga ljudski zakon ne treba nikada mijenjati, osim ako se bar djelomično nadoknađuju zajedničke gubitci dobrobiti što nastaju spomenutim ukidanjem. Takav slučaj imamo kada nova odredba donosi veoma veliku i nedvosmisleno jasnu korist, ili kada se javlja nezaobilazna nužna zato što postojeći zakon sadržava očito bezakonje, odnosno zato što je njegovo opsluživanje vrlo škodljivo. Stoga kaže Pravnik [Justinijan, Digesta, I, tit. 4, leg. 2] da ‘prilikom uvođenja novih stvari njihova korist mora biti jasna da bi se odstupilo od prava što se dugo vremena smatralo valjanim’.[10]

Ukratko, zbog izostanka pripremne studije i projekcije kamo se hoće dospjeti i što se točno želi postići, Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014. i Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. biblijskim govorom rečeno jesu „kuća na pijesku“ (Matej 7, 26), „na tlu bez temelja“ (Luka 6, 49). I ne mogu se popraviti, nego „bude od te kuće razvalina velika“ (Luka 6, 49), „ruševina velika“ (Matej 7, 27).

III. Katolici – većina koja se topi

9. Od 1996. do 2014. Republika Hrvatska sklopila je ugovore s ukupno dvadeset Crkava, crkvenih zajednica i drugih vjerskih zajednica[11] prema kojima sve one imaju pravo držati konfesionalni vjeronauk u hrvatskim školama. Jedna od njih je Katolička Crkva.

10. Prema Popisu stanovništva katolika je u Hrvatskoj 31. ožujka 2011. bilo 3,697.143.[12] Time katolici čine 86,28 % hrvatskoga pučanstva, 92,81 % svih vjernika u Hrvatskoj, 92,94 % svih jednobožaca (monoteista) i 94,44 % svih kršćana u Hrvatskoj.

Brojidba duša u Hrvatskoj 2001. i 2011.[13]

11. Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri.

Udio vjerničkih skupina u hrvatskom pučanstvu 2001. i 2011.

Od svih promatranih skupina, najviše se smanjio udio katolika, i u apsolutnim brojkama (206.408 duša od 2001. do 2011., što je pad od 5,29 %), i u postotcima (udio katolika u ukupnom pučanstvu tijekom prvoga desetljeća u trećem tisućljeću pao je 1,68 %).

IV. Brojidba Katoličkoga vjeronauka

12. Od povratka vjeronauka u hrvatske škole (izbačen 1952., vraćen 1991.) nisu postojali javno dostupni podatci o točnom broju učenika koji pohađaju koji konfesionalni vjeronauk. Pretpostavke za njihovo razvrstavanje stvorene su uvođenjem sustava e-Matica u koji se bilježi upis i ispis svakoga učenika. Podatke iz te baze podataka zadnjih sam godina nekoliko puta bezuspješno tražio od Agencije za odgoj i obrazovanje i od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Konačno, 3. listopada 2016. iz Ministrova kabineta dobio sam tablicu u excelu, u kojoj se, između ostaloga, nalaze dolje navedeni podatci. To su brojke kojima raspolaže Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali ih ono nije prikupljalo. Podatke o svakom učeniku i njegovu izboru vjeronauka, i kojega točno konfesionalnoga, u računalni sustav unosi njegov učitelj. Stoga je moguće da donji podatci, zbog neujednačene metodologije rada, tj. upisa katoličkih vjeroučenika na nekoliko mogućih načina, nisu posve točni. Kontrolni mehanizam bio bi da svaki vjeroučitelj javi biskupijskomu katehetskomu uredu broj učenika i vjeroučenika u svakom razredu, pa da se ti podatci u Nacionalnom katehetskom uredu zbroje i objave.

Podatci iz tablica 13.–25. pružaju osnovu za donošenje i provedbu vrlo konkretnih planova evangelizacije i reevangelizacije.

13. Osnovne škole

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika i vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka svake se godine redom smanjuje. Nasuprot tomu, broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nema tako jednoznačnu silaznu putanju.

14. Srednje škole

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika, vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka i učenika Etike svake se godine smanjuje, a broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nerazmjerno je malen i oscilira.

15. Hrvatsko osnovno i srednje školstvo

Izvor: e-Matica (3. X. 2016.)

Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri učenika. Za polaznike vjeronauka postotak se odnosi na učenike osnovnih i srednjih škola zajedno, a za one koji su izabrali Etiku, udio se odnosi samo na učenike srednjih škola.

Pri tom je udio vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka približan ukupnom postotku katolika u državi, dok je udio upisanih na Islamski vjeronauk u rujnu 2012. bio 2,8 puta manji, a na Pravoslavni vjeronauk 6,6 puta manji od udjela tih vjeroispovijesti u pučanstvu u ožujku 2011.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.

Tekst se u wordu može preuzeti ovdje.

[1] Primjerice, razrada odgojno-obrazovnoga postignuća za peti razred osnovne škole traži da učenik: „Prepoznaje temeljne karakteristike staroegipatskoga slikarstva na prikazima božanstava“ (str. 50). Je li to Katolički vjeronauk ili Poganstvo? Staroegipatska mitologija? Sinkretizam? A riječī koje su žarišne odgojne teme u toj dobi (11 godina), kao što su „laganje“, „lijenost“ ili „neposluh“, nema u cijelom uputniku!

[2] Napuštanje nastavnih planova i programa bilo bi suprotno članku 1. stavku 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/97 i 8/97 i Acta Apostolicae Sedis, 89/1997., str. 288.) od 18. prosinca 1996. (koji obvezuje od 9. travnja 1997. i po pravnoj je snazi ispod Ustava, ali iznad domaćih zakona): „Republika Hrvatska, u svjetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa [talijanska istovrijednica: el quadro del piano e del programma scolastico] i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.“

Članak 6. stavak 1. svetostoličko-hrvatskoga Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture određuje: „Programe i sadržaje nastave katoličkoga vjeronauka u školama bilo koje vrste i stupnja, te udžbenike i didaktičku građu, sastavlja Hrvatska biskupska konferencija koja ih podastire nadležnim tijelima Republike Hrvatske radi njihova uvođenja u školske programe.“ Stručna radna skupina za izradu uputnika Katoličkoga vjeronauka nije bila radna skupina Hrvatske biskupske konferencije, nego Ureda Cjelovite kurikulne reforme, nepostojeće pravne osobe, koju je uspostavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa radi provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije iz 2014.; nije je uspostavila Hrvatska biskupska konferencija, niti je Hrvatska biskupska konferencija – kao jedini ovlašteni sastavljač – sastavila i podastrla državnim tijelima Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka.

[3] Članak 3. Ugovora o katoličkom vjeronauku koji su 29. siječnja 1999. sklopili Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska biskupska konferencija, između ostaloga, određuje:

„(3) Nastavne planove i programe katoličkoga vjeronauka za javne osnovne i srednje škole te program katoličkoga vjerskog odgoja za javne predškolske ustanove izrađuje Hrvatska biskupska konferencija.

(4) Nastavne planove i programe iz stavka 3. ovoga članka, na prijedlog Hrvatske biskupske konferencije donosi ministar prosvjete i športa.“

[4] Članak 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02 i 73/13) od 24. srpnja 2002. do danas, pod naslovom „Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama“, između ostaloga, određuje:

„(2) Na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornoga predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske.

(3) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja i nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama izvode osobe koje ispunjavaju uvjete utvrđene propisima i ugovorima iz stavka 1. i 2. ovoga članka.

(4) Ministarstvo nadležno za predškolski odgoj, osnovno školstvo i srednje školstvo, na prijedlog vjerske zajednice, daje suglasnost na programe vjerskoga sadržaja koji se ostvaruju u ustanovama predškolskoga odgoja, donosi plan i program nastave vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama, te odobrava udžbenike i didaktička sredstva.“

Dakle, sukladno zakonu jedini ovlašteni predlagatelj, a time i nositelj izrade nastavnoga plana vjeronauka jest Crkva ili vjerska zajednica drukčijega naziva (a ne Ministarstvo).

[5] Članak 27. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14), između ostaloga, propisuje:

„(1) Nastavnim planom i programom utvrđuje se tjedni i godišnji broj nastavnih sati za obvezne i izborne nastavne predmete, međupredmetne i/ili interdisciplinarne sadržaje i/ili module, njihov raspored po razredima, tjedni broj nastavnih sati, godišnji broj sati te ciljevi, zadaće i sadržaji svakog nastavnoga predmeta.

(2) Izborni predmeti obvezatni su tijekom cijele školske godine za sve učenike koji se za njih opredijele, a učenik bira izborni predmet ili izborne predmete na početku školske godine.

(13) Nastavne planove i programe obveznih, izbornih i programa međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih sadržaja i/ili modula iz ovoga članka donosi ministar odlukom […]“

Dakle, nije predviđeno da se donosi:

• Kurikul predmeta Katolički vjeronauk (kako je planirano svibnja 2015.),
• Predmetni kurikul Katolički vjeronauk (kako je odlučeno srpnja 2015.) ni
• Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Katolički vjeronauk (kako je predloženo ožujka 2016.).

Suglasno je utvrđenje svjetovnih stručnjaka najrazličitijih profila: „predloženi nacrti kurikulnih dokumenata nisu usklađeni s vrijedećim propisima koji uređuju područje odgoja i obrazovanja. Naime, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi kao temeljne podzakonske akte propisuje nacionalni kurikul (donosi ga Ministarstvo), nastavne planove i programe (donosi ih Ministarstvo) te državne pedagoške standarde (donosi ih Sabor). Sadržaj tih dokumenata propisan je Zakonom, kao i njihova uloga u odgojno-obrazovnom procesu. Zakon o odgoju i obrazovanju nije propisao da se kurikulom, kao vrstom propisa, zamjenjuje dosadašnji nastavni plan i program. Nadalje, odlukom od 22. svibnja 2013. (NN 63/13) Ustavni sud je utvrdio i u točki 5. obrazloženja izložio da je svaki kurikul provedbeni propis čija je ocjena ustavnosti i zakonitosti u djelokrugu Ustavnoga suda. Dakle, svi kurikulni dokumenti (njih 52 do sada objavljena, kao i šest napisanih i još neobjavljenih), koje predlaže Cjelovita kurikulna reforma, trebali bi biti provedbeni propisi zakona i pravno obvezujući akti koje donosi tijelo državne vlasti, stoga rješenja u prijedlozima svih kurikulnih dokumenata moraju biti usuglašena s Ustavom Republike Hrvatske, ali i svim ostalim zakonima za čiju se provedbu donose“ (Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, Izvješće od 3. studenoga 2016., str. 9, točka 13).

[6] Mjera 2.4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14), u sklopu cilja „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“ i podcilja „Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“, određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere jesu: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“.

Tom mjerom iz listopada 2014. nije predviđeno da radne skupine imaju pridjev „stručna“ u svojem imenu. To im je proizvoljno dodano u svibnju 2015.:

• javnim pozivima od 25. svibnja 2015. za prijavu kandidata za članove jedanaest „stručnih“ radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih uputnika – među njima i Katoličkoga vjeronauka – kao i za prijavu članova za drugih osamnaest „stručnih“ radnih skupina za uputnike nastavnih predmeta;
• objavom, 25. svibnja 2015., Opisa poslova i zadataka članova „stručne“ radne skupine za izradu prijedloga 29 nastavnih predmeta, među njima i Katoličkoga vjeronauka:
• objavom, 25. svibnja 2015., Obrasca prijave za člana „stručne“ radne skupine;
• lipnja 2015. osnivanjem Povjerenstva za izbor članova „stručnih“ radnih skupina,
• odlukama od 8. srpnja 2015. o imenovanju devet „stručnih“ radnih skupina, odnosno drugih šesnaest „stručnih“ radnih skupina, itd.

Strategijom uopće nije bilo predviđeno da se osnuju „stručne radne skupine“ za: tri okvira, sedam uputničnih područja, sedam međupredmetnih tema, 29 nastavnih predmeta i šest nacionalnih manjina. Ministar Vedran Mornar (od jeseni 2015. tehnički ministar), na prijedlog Borisa Jokića, tijekom 2015. godine osnovao je čak pedeset i tri „stručne radne skupine“ – suprotno Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije.

[7] Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, Izvješće od 3. studenoga 2016., str. 4, točka 3.

[8] Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, Izvješće od 3. studenoga 2016., str. 8, točka 8.

[9] Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, Izvješće od 3. studenoga 2016., str. 10, točka 14.

[10] Toma Akvinski, Summa theologiae, I-II (prvi odsjek drugoga dijela), 97. pitanje, 2. članak, Odgovaram: „lex humana intantum recte mutatur, inquantum per eius mutationem communi utilitati providetur. Habet autem ipsa legis mutatio, quantum in se est, detrimentum quoddam communis salutis. Quia ad observantiam legum plurimum valet consuetudo, intantum quod ea quae contra communem consuetudinem fiunt, etiam si sint leviora de se, graviora videantur. Unde quando mutatur lex, diminuitur vis constrictiva legis, inquantum tollitur consuetudo. Et ideo nunquam debet mutari lex humana, nisi ex aliqua parte tantum recompensetur communi saluti, quantum ex ista parte derogatur. Quod quidem contingit vel ex hoc quod aliqua maxima et evidentissima utilitas ex novo statuto provenit, vel ex eo quod est maxima necessitas, ex eo quod lex consueta aut manifestam iniquitatem continet, aut eius observatio est plurimum nociva. Unde dicitur a iurisperito quod in rebus novis constituendis, evidens debet esse utilitas, ut recedatur ab eo iure quod diu aequum visum est.“; Toma Akvinski, Država, preveo Tomo Vereš, Zagreb: Globus, 1990., str. 200–201; Toma Akvinski, Izabrano djelo, preveo Tomo Vereš, Zagreb: Globus, 2005., str. 514.

[11] Crkva je zajednica krštenih koja ima apostolsko nasljedstvo i valjanu Euharistiju. (Riječ Crkva u tom se značenju uvijek piše velikim početnim slovom, pa i u množini, i u višerječnim imenima, za razliku od crkve, bogoštovne zgrade, bogomolje.) Crkvena zajednica je zbor kršćana koji nisu očuvali valjano biskupstvo (episkopat) te izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva, pa nisu Crkva u pravom smislu riječi. Druge religijske ili vjerske zajednice okupljaju inovjerce (nekršćane).

[12] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12 i 114.

[13] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12. U kršćane su ubrojeni katolici, pravoslavci, protestanti i „ostali kršćani“. Iako državna statistika ubraja mormone i Jehovine svjedoke u „ostale kršćane“, oni ne ispovijedaju Boga Otca, Sina i Duha Svetoga, pa zapravo nisu kršćani. U jednobošce su ubrojeni kršćani, židovi i muslimani. U vjernike su ubrojeni jednobošci i pripadnici „istočnih“ i „ostalih“ religija.