Prof. Čović o Nacrtu novog zakona o visokom obrazovanju: Najveća zamjerka odnosi se na ukidanje autonomije sveučilišta

“Najveća zamjerka odnosi se na ukidanje autonomije sveučilišta. Ne nekakvo slabljenje nego baš ukidanje. Autonomija sveučilišta je ustavna vrijednost. Tu se udara na nešto što je temelj za društvo, politiku i za sam taj sustav”, istaknuo je prof. dr. sc. Ante Čović s Odsjeka za filozofiju i kulturologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu o Nacrtu novog zakona o visokom obrazovanju gostujući u emisiji Zoom televizije Z1 krajem ožujka.

Senatori Zagrebačkog sveučilišta, koji upravljaju tom institucijom, u cijelosti su odbacili zakonski nacrt koji je pripremila administracija ministra Radovana Fuchsa.

Tvrde kako se tim zakonom krši sveučilišta autonomija, kako se država upliće u upravljanje, obezvrjeđuje se profesore i znanstvenike. Jedna od njihovih primjedbi odnosi se na sam naziv novoga zakona.

Zašto taj nacrt uopće ne valja raspisali su na dvadesetak stranica. A nisu jedino sveučilište u Hrvatskoj koje je odbacilo ministrov zakon. O zakonu, što kod njega ne valja, te o budućnosti visokog školstva u Hrvatskoj govorio je prorektor Zagrebačkog sveučilišta dr. Ante Čović.

O nacrtu zakona

“U prvoj točki zaključaka Senata od utorka stoji da Senat Sveučilišta u Zagrebu odbacuje u cijelosti taj nacrt zakona koji je izradilo Ministarstvo znanosti. A onda je navedeno 19 podtočaka koje su izdvojene kao najkrupnije zamjerke, razlozi zbog kojih se nacrt zakona odbacuje u cijelosti. To je jako važno jer je nacrt zakona dokument koji je zapravo beznadan, koji nije moguće popraviti da bio bolji, nego naprosto je cjelina s toliko nedostataka. To je nešto na čemu se ne može dalje raditi i na čemu se ne mogu zasnivati nikakva reforma i nikakvi zahvati u taj sustav.

U materijalu koji smo dobili s 24 sastavnice i četiri vijeća područja koje objedinjavaju posebna znanstvena područja, tih primjedaba je u najmanju ruku bilo još toliko. Možda nešto manje važnosti, a možda nam je neka promakla koja je velike važnosti, ali uglavnom, kad se sve zbroji i oduzme, to je potpuno neupotrebljiva zakonska inicijativa i zato je Senat donio generalnu odluku da ga odbacuje u cijelosti.”

O ukidanju autonomije sveučilišta

“Najveća zamjerka odnosi se na ukidanje autonomije sveučilišta. Ne nekakvo slabljenje nego baš ukidanje. Autonomija sveučilišta je ustavna vrijednost. Tu se udara na nešto što je temelj za društvo, politiku i za sam taj sustav.

Ukidanje autonomije sveučilišta ogleda se u uvođenju tzv. sveučilišnog vijeća. To je tijelo koje bi stavilo sveučilište pod politički i administrativni nadzor. I to je vidljivo već iz konstrukcije sveučilišnog vijeća koja je ne samo zlonamjerna nego je i tehnički jako loše izvedena. Dakle, sveučilišno vijeće sačinjavala bi tri člana koje imenuje senat sveučilišta i tri člana koje imenuje politika.

Onda su naveli da bi sedmog člana, koji bi bio ujedno i predsjednik tog tijela, imenovalo ovih šest imenovanih, ali ne između sebe, nego nekog izvana.

Tu se vidi diletantizam u izradi ovog zakonskog nacrta. Ne treba imati previše mašte da se shvati kako to tijelo ne bi uopće moglo početi funkcionirati, jer kako bi se tijelo sa šest ljudi koji su imenovani moglo konstituirati, kako bi mogli biti sazvani na neku sjednicu, tko bi ih sazvao, kako bi donosili odluke. Dakle, to je znak kako je tekst nekvalitetan, ne samo u tim krupnim, načelnim stvarima, nego i na razini pravne tehnike, da je nedomišljen.

Rušenje autonomije vidi se i u mnogim drugim odredbama u nešto slabijem opsegu ili u nešto slabijoj formi. Na primjer, zadiranjem u sveučilišnu autonomiju ministar bi trebao donositi pravilnik po kojem bi on određivao kriterije za napredovanja u zvanjima. A to su poslovi sveučilišne autonomije.

Ne može izvršna vlast ili administracija u nekom ministarstvu preuzeti te poslove. Pa onda rušenja svih tijela kao što je Nacionalno vijeće, temeljno tijelo u sadašnjoj zakonskoj regulaciji koje se potpuno dezavuira i svodi na pomoćno administrativno tijelo ministra. I općenito, Ministarstvo odnosno sam ministar prigrabljuje te funkcije tako da je to generalna tendencija koja dolazi do izražaja u mnogo pojedinačnih odredbi.”

O ukidanju zvanja

“Na drugom mjestu stavio bih udar na dostojanstvo djelatnika u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, najskandaloznije – pokušaj ukidanja znanstveno-nastavnih zvanja. Taj se sustav na razini pojedinaca koji u njemu rade, djelatnika, zasniva na internoj hijerarhiji zvanja. To su izbori u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja i što je najzanimljivije to je u Hrvatskoj trenutno jako dobro regulirano.

Pitanje je kad ulazite u reformu, koji su razlozi reformi. Nije reforma da se vidi kako je netko došao za ministra i da sad hoće nešto pretumbat po nekom svome osjećaju, nego bi za to morala postojati potreba, nedostatci koji su se pokazali u sustavu koje treba popraviti kroz zakonske intervencije, ali to je sad opet problem u tehnologiji donošenja zakona.

Nacrt zakona nije napisan na način kojim se zakoni uvijek donose, a to je da se najprije utvrde stanje, potreba i nedostatci koje treba ispraviti. Onda se simuliraju učinci toga i sve posljedice da bi se tek onda išlo u izradu.

Ovaj nacrt zakona nema ništa od toga. Ima zapravo ima jedan formalni dokument, ali koji nije ni u kakvoj korelaciji sa samim zakonskim tekstom.

Negativne pojave nepotizma ima na sveučilištu, kao uostalom u svim drugim javnim i državnim institucijama. Međutim, ne vidim logičku vezu kako bi ukidanje zvanja tome doskočilo. Ukidaju se zvanja, ali se zadržavaju radna mjesta pod tim nazivima tako da površni čitatelji nisu ni vidjeli tu zakonsku diverziju.

Ostaju bez zvanja jer se kaže da se bira na radno mjesto docenta, na radno mjesto izvanrednog profesora, redovitog profesora, a u sadašnjem zakonu i oduvijek otkad uopće postoji u Hrvatskoj visokoškolska regulacija, zvanja i radna mjesta oduvijek su bila dvije odvojene kategorije.

Vi ste u zvanju koje vam pripada kao osobi, a vaše radno mjesto u instituciji. Dolazi do vrlo komičnih, čudnovatih situacija kad se to odvoji. Najteže je dokučiti koji je razlog naveo pisce toga teksta da naprave taj zahvat jer se tim ne može riješiti problem nepotizma. Bit će ga isto tako preko radnih mjesta. Dakle, nije to nešto što se može tek tako jednostavno ukinuti i nije nešto što bi taj problem riješilo.

Nema korelacije s tim problemom. Ali onda se postavlja pitanje osnovnog razloga zašto je sad netko baš išao na to, osim da se igra. Na kraju svih mogućih razloga shvatio sam da bi to moglo biti nekakva vrsta jala kod ljudi koji su pisali nacrt. Možda imaju neke osobne komplekse koje izražavaju na taj način. Pa sad znamo i tko je glavni pisac. Stoga smo možda postali taoci nekih kompleksa pisca teksta nacrta. Vjerojatno ćemo doći kod osvjetljavanja nastanka i metodologije kojom je ovo napravljeno.”

O namjeri razbijanja Sveučilišta u Zagrebu

“Meni je to jako neozbiljno u smislu nekakvih ozbiljnih argumenata. Bio bih najsretniji da su ta gospoda sada tu pa da sami artikuliraju što misle o 19 točaka koje su tamo navedene. Ovo je banaliziranje problema, svođenje kao na nekakve osobne stvari.
Vi niste nikog imenovali, ali mi na sveučilištu znamo da novi reformski zahvati idu na destrukciju sveučilišta i sveučilišnog života. Oni imaju svoje motivacije jer sam okrenuo malo pilu prema tome koje su motivacije prigovaranja tog tipa.

Uvijek, u svim naletima kojima se dosad pokušavalo razarati taj sustav, zagrebačko je sveučilište posebice na udaru jer je to veliki inertni organizam koji ima stabilnost, koji nije politički profiliran i kojim se ne može politički manipulirati. Onda centri moći, a posebice ovi od kojih dolaze takvi prigovori imaju to kao problem, stalno ih žulja.

Onda idu na priče kako bi trebalo sveučilište razbiti, razoriti, stvoriti manja sveučilišta, a tome ususret ide ovaj zakon. Tom argumentacijom idu na banaliziranje, tračersku razinu, da sad nekome nešto smeta pa onda to čini radi toga. Da nije navedeno egzaktno zašto, onda bi se moglo reći da razlozi nisu bili artikulirani. Ali oni su argumentirani. Ako netko to dezavuira na taj način, postavlja se pitanje motiva tih teza”.

O uništavanju javnog visokog školstva

“Motivi su toga da se opravda u prvom redu ministar sam koji je prvoborac linije da treba razoriti zagrebačko sveučilište za neke druge motive, interese koje on i skupina oko njega imaju. Njihov je vrlo politički patološki motiv da se javno obrazovanje kao i svi drugi javni sektori bace na koljena da bi se stvorila bolja mogućnost za privatna učilišta i privatne inicijative. Privatne inicijative imaju svoju svoj smisao, svoje mjesto i to je prostor kompeticije, natjecanja, koji nitko ne dovodi u pitanje.

Državni dužnosnik, kao sadašnji ministar, prima plaću od države da se brine za regulaciju sustava ukupno (koji obuhvaća i privatna i javna učilišta), ali njegova bi posebna briga ipak trebala biti javna sveučilišta. Ako on radi protiv javnih sveučilišta, zloupotrebljava svoju poziciju.

Onda bi on trebao biti plaćen od nekog drugog sektora, a da ovdje puste čovjeka koji će se brinuti za dobrobit javnog sustava. Prema tome to su sve perverzije, preokretanje logike i banaliziranje problema iz destruktivne motivacije i medijskih kampanja.”

O reakciji drugih sveučilišta

“Druga sveučilišta su se postavila slično, ali ona se ne mogu oduprijeti manipulativnim i koruptivnim mehanizmima koji vladaju iz Ministarstva znanosti… Manja sveučilišta ne mogu tome odoljeti jer nisu dovoljno snažna, imaju potrebe od Ministarstva, imaju traženja. I tu se jako paze, boje se. I onda idu u liniju manjeg zamjeranja. Nemaju snagu osim onih koji kooperiraju s tim kao riječko sveučilište; ono jedino stoji baš na tim pozicijama.

Ovi se drugi snalaze, ali da se ne zamjere previše. Oni nemaju hrabrosti reći koji su nedostatci tog zakona. I podvući crtu: s obzirom na te nedostatke tekst nacrta zakona je neupotrebljiv i treba ga odbaciti. Netko drugi mora izvući zaključak na temelju ovoga što smo zamjerili.”

O prepakiravanju nacrta zakona iz 2011.

“Molio bih ako može kamera prikazati da gledatelji vide ovu vijest pa ćemo preko nje najlakše objasniti ovu stvar. Svatko tko vidi ovu vijest pomislio bi da je to vijest od prije dva dana, jer ona glasi da je Senat Sveučilišta u Zagrebu odbio prijedlog zakona ministra Fuchsa.

Međutim, kad se čita ta vijest onda ona glasi ovako: „Članovi Senata Zagrebačkog sveučilišta na sjednici održanoj u utorak odbili su novi paket zakona o znanosti i visokom obrazovanju i time uputili jasnu poruku resornom ministru Radovanu Fuchsu.“ Međutim, ta je vijest od 10. svibnja 2011.

To je dakle vrijeme kada je profesor Fuchs bio ministar u vladi Jadranke Kosor i već je tada imao ideju napraviti ovo što sada radi i to je tada radio u formi triju zakona. Dakle, to je bio tzv. paket Fuchsovih zakona, koji se sastoji od Zakona o sveučilištu, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o znanosti.

Taj paket zakona je imao iste, potpuno isto polazište, iste osnove, iste namjere, iste motive kao i ovo sada. Ovo je samo prepakiravanje u formu zakona, ali to se dalo reflektirati na druge zakone na kojima se već radi. Prema tome to se dogodilo. Treba nešto objasniti iz tog vremena.

To je bilo vrijeme u kojem je akademska zajednica to plebiscitarno odbila. Egzaktni su podatci iz tog vremena da je to bilo ne samo unutar akademske zajednice, nego i unutar društva, razne nevladine udruge.

Egzaktni su podatci iz tog vremena da je 35 fakulteta javno reklo ne, a otprilike ima još toliko fakulteta; oni se nisu izjašnjavali, to je bilo plaćanje da ne pjevaju. Niti jedan fakultet u cijeloj državi nije podržao njegove zakone ni koja druga značajnija institucija. Jedina institucija koja je podržala te zakone bio je Nezavisni sindikat znanosti Vilima Ribića.”

O ministrovoj metodologiji

“Da, to je prepakiravanje. Zanimljiva je metodologija jer Fuchs uvijek ima istu metodologiju, ima isti krug ljudi. Nije problem da netko ima takve ideje i da tako radi, nego je problem države, društva i svih nas. Kako je moguće da se nekome otvori prostor da baš tako radi? Dakle, ako u Hrvatskoj svaki građanin može postati ministar, znatan dio građana je to iskoristio, ali zašto bi netko postao drugi put ministar?

A zašto bi taj kada je postao drugi put ministar radio isto ono što je već jednom plebiscitarno odbijeno? Ne samo od akademske zajednice, nego od najširih slojeva društva. Čak i od politike i to na način da su suprotnosti koje postoje u politici, razne stranačke razlike, sve bile objedinjene protiv njega.

Pročitat ću gdje je na kraju zapeo taj zakon. Naime, Sveučilište je to odbilo. Filozofski fakultet je organizirao štrajk koji je bio tada jako prisutan u javnosti, imao je veliki odjek. Tada je bila Vlada Jadranke Kosor.

Na Vladi su prihvatili i pustili u proceduru unatoč ukupnom protivljenju širokih slojeva društva. Što se onda događa? Oni su to pustili u Sabor, međutim, unutar samog političkog sustava to je opstruirano. Vlada je to već 21. lipnja 2011. uputila. Onda je taj postupak opstruiran na saborskom odboru.

Evo da vidite koja je bila širina otpora tomu, samo jedna vijest koja se tada dogodila: „Poniženi Fuchs – zakoni nisu prošli ni saborski odbor“. U vijesti se kaže da je zanimljivo koji su se sve politički neprijatelji negativno očitovali o novom paketu zakona. Od Vesne Pusić do Andrije Hebranga.

Cijeli politički spektar se tomu protivio. I sad pitanje glasi: ako je netko tako široko u političkoj sferi, u sveučilišnoj sferi, sferi društva, odbijen, i na neki način osramoćen, zašto je on dobio novu priliku?”

O političkoj korupciji

“To je veliki skandal s kojim ulazimo u problem koji nadilazi i ovaj zakon i pokušaj guranja tog zakona i kompleks visokog obrazovanja i znanosti i ide dublje u našu socijalnu i političku patologiju.

Ja bih tu upotrijebio teorijski pojam koji je kolega Mirko Bilandžić, stručnjak za sigurnosna pitanja, dao za novu kategoriju koja mi se čini da jako dobro oslikava ovo stanje, baš školski primjer za ilustraciju toga: pojam sustavne unutrašnje političke korupcije.

Pročitat ću njezinu definiciju. Mislim da je važna te bi je, kada prođe korona, trebalo mjesec dana stavljati na ekrane svih vijesti. A ona glasi ovako: „Sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom. Dominantan oblik društvenih odnosa, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo urušavanjem, uništavanjem ili pljačkom hrvatske države, hrvatskog društva, nego su nepotizmi, klijentelizmi, prljavi partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta.“

Ovo sjajno oslikava naše opće urušavanje u državi i u društvu, ali gledajte ako se ovo događa u dijelu gdje imamo najobrazovaniji dio nacije, onda možete misliti kako to se može lako provoditi u onom dijelu gdje ljudi nisu toliko upućeni, gdje teže mogu percipirati tendencije koje se zbivaju…

Imamo Nacionalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje. Ono je u zakonu definirano kao najviše tijelo u državi koji se brine o ta dva sustava koji su bitni za ukupni državni i društveni život. To tijelo je imenovalo svoje povjerenstvo koje će napraviti neku platformu.

Ovdje je ambicija ogromna. Ambicija je ukupna reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja. To tijelo, koje je po svojoj zakonskoj definiciji zaduženo za taj cijeli sustav ima i kompetencije, metode i mogućnost da okupi kompetentne ljude da to naprave. I to je doista napravljeno. Negdje početkom prošle godine imenovano je to povjerenstvo.

Na čelu prvenstva bio je prof. Ivo Družić, koji je bio predsjednik Nacionalnog vijeća u prethodnom mandatu, koji je iznimno kompetentan i može obuhvatiti svu širinu problematike. U to povjerenstvo bilo je imenovano 26 ljudi sa svih sveučilišta, sa znanstvenih instituta, raznih drugih segmenata ovih sustava. Oni su napravili elaboriran, vrlo dobar zakonski tekst i obrazložen tekst. Taj dokument ima ukupno 182 stranice i to otprilike ovako izgleda.

To može čak i kamera pokazati da se vidi što stoji na drugoj strani, jer u drugom zaključku Senata Sveučilišta u Zagrebu stoji da je Senat Sveučilišta u Zagrebu prihvatio ovaj dokument kao podlogu za raspravu o sveobuhvatnoj reformi sustava znanosti i visokog obrazovanja. Sad se vidi zašto mi kao društvo i država propadamo jer se ukida princip kompetencije na račun principa sustavne unutrašnje političke korupcije. Ovdje imamo sve elemente toga. Nacionalno vijeće ovaj dokument koji je ispravljen ignorira. Ono je dobilo zadaću od ministra da to treba ignorirati kako bi onaj polufabrikat mogao…

Ali sad se postavlja pitanje zašto Nacionalno vijeće neće stati iza ovoga i tu dolazimo u malo dublji dio analize i upravo nam za to treba teorijski okvir koji je dao prof. Bilandžić o sustavnoj unutrašnjoj političkoj korupciji.

Dakle, ministar Fuchs je uspio, zahvaljujući uglavnom suradnji s predsjednicom Saborskog odbora za znanost, kulturu i obrazovanje, kada je došlo do promjene polovice članova Nacionalnog vijeća, uspio je ugurati tzv. svoje ljude, recimo to pod navodnicima, međutim, on je u tome guranju svojih vlastitih ljudi malo pretjerao…

Prije nego je došlo do izmjene polovice članova Nacionalnog vijeća bio je drukčiji sastav, nije imao lovačku komponentu u sebi i ono je tada imenovalo ovo vijeće upravo ozbiljno i odgovorno se pripremajući na nadolazeću reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja. To je ogromna i zahtjevna zadaća i oni su tome odgovorno pristupili.

Međutim, u međuvremenu je došlo do izmjene i ušla je lovačka komponenta u Nacionalno vijeće. I oni sad kažu da to njih ne obvezuje, da se to njih ne tiče i da su to napravili oni prije. Svatko živ zna da neka institucija ima kontinuitet i da drukčiji sastav tijela ne može…
Oni su opet išli metodologijom „nepjevanja“. Nisu to odbacili, nego oni neće to razmatrati, jer to se kao njih ne tiče”.

O uvođenju “Bolonje”

“Uvođenje „Bolonje“ je bilo isto tako vrlo loše rađeno, po političkom diktatu. Možda je nešto zajedničko ovoj situaciji – politički diktat i neuvažavanje rasprave. Ja se sjećam da se „Bolonja“ nije uvodila, „Bolonja“ se nametala. Bio je ultimativni argument, ja sam tada bio aktivan u Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta i onda je tadašnji dekan bio… ja sam ih zvao „vjernici Bolonje“, jer nema razloga. Bunio sam se tada jer sam rekao da priznajem jedino princip razloga, a ne princip vjere u nešto.

Njihova je mantra bila da Europska unija tako hoće, da se to mora tako i nikad se nije došlo do razloga. Nikad se nije dopuštala razložna diskusija, uvijek se ponavljao argument da tako hoće Europska unija. Isti argument se javlja sad ovdje. Ipak ima metodološke sličnosti iako je sadržajno bila druga situacija i s obzirom da je nešto nametano bez široke rasprave. A kroz široku raspravu se uvijek dođe do dobrih rješenja. Ako blokirate raspravu, ili ako je zabranjujete, to je najgori oblik cenzure.

Oni zabranjuju da se o tome razgovara samo zato da bi onaj polufabrikat mogao proći. To je protiv svih principa i konkurencije i dijaloga i dolaženja… Kako se dolazi do dobrih rješenja? Isključivo kroz raspravu među kompetentnim ljudima.

Ovdje imate grupu nekompetentnih koji se ograđuju oblogom sustavne političke korupcije da njihova roba može proći, jer ne smije se pokazati da pored toga ima nešto puno bolje”, ocijenio je prof. Čović.