Prof. dr. sc. Matko Marušić: Srbija i komunisti koji žale za Jugoslavijom u lažiranju povijesti ne posustaju ni danas

Foto: prof. dr. sc. Matko Marušić

Kad se dobro prouče otkrića suvremenih hrvatskih istraživača (Lozo, Vukić, Matković, Leljak, Jurčević, Pilić i brojni drugi) koja se zadnjih deset godina pojavljuju u javnosti, kao i reakcije na njihove nalaze (Kasapović, Goldstein, Klasić, Jakovina i drugi), dolazimo do dva zaključka:

1) Komunisti i Srbija sve su nam lagali u jugoslavenskoj historiografiji, sve; ne 95% ili 99%, nego SVE, 100%. Svu povijest, ekonomiju, sociologiju, jezikoslovlje, sve od početka 20. stoljeća do 1990. Od „Bečkoga književnog dogovora“ 1850., preko pokolja hrvatskih vojnika u Odesi 1916., pljačke Hrvatske i progona Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, „ustanka u Srbu“ 1941., partizanskog „antifašizma“ koji je bio Staljinovo osvajanje vlasti, do pokolja stotina tisuća Hrvata 1945. i poslije, te „divote i demokracije“ života u Titovoj Jugoslaviji. Čitajte i mislite i vidjet ćete: SVE.

2) Srbija i komunisti (koji žale za Jugoslavijom a mrze slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku) u lažima ne posustaju ni danas, kad je već i sasvim površnim pregledom literature jasno da su sve lagali (npr. https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-komentari/m-kasapovic-za-globus-vukiceva-knjiga-o-jasenovcu-toksicni-je-sund-kakve-mu-god-bile-
intencije-napisao-je-proustasko-pseudohistoriografsko-djelo/8180114/).

Oni se novim, znanstveno utemeljenim povijesnim podacima ne suprotstavljaju znanstvenim argumentima nego blaćenjem onih koji iznose argumentirane dokaze o povijesnim lažima.

Blaćenje, međutim, ne pomaže (https://hrvatskonebo.org/arhiva/2016/05/04/blanka-matkovic-istina-ne-poznaje-sram/), jer danas je Hrvatska slobodna država i sve slobode i ljudska prava vrijede i za nas.

Dokazi o laži i lažljivcima prispijevaju u javnost svakodnevno, (primjerice https://narod.hr/kultura/14-listopada-1942-cetnicki-pokret-manipulacija-brojem-zrtava-u-ndh-potjece-od-spc-a-i-cetnika-a-hrvatski-jugofili-tvrde-isto). Neprijateljima postojanja hrvatske države ostala je jedna zadnja šansa: da istraživanja o događajima u 20. stoljeću u Hrvatskoj (Jugoslavijama) proglase „negiranjem Holokausta“, drugim riječima da znanstvena istraživanja i istine koje se pojavljuju (a njih otkrivaju kao povijesne lažove) zabrane, a ono što je objavljeno ignoriranjem i etiketiranjem otjeraju u zaborav.

To pokazuje najnoviji protuhrvatski projekt u Srbiji.

Prema „Narod.hr-u“, početkom listopada, počelo je snimanje filma „Dara iz Jasenovca“, prvog igranog ostvarenja o, kako prenosi RTS, “najbrutalnijim ustaškim zločinima u Jasenovačkom logoru”.

Scenarij za film u koji Srbija ulaže 2,3 milijuna Eura napisala je Nataša Drakulić, a redatelj je Predrag Antonijević (https://narod.hr/kultura/video-srpska-kinematografija-uz-pomoc-drzave-ulaze-2-3-milijuna-eura-u-igrani-film-o-jasenovcu).

“Mi smo našu priču, sada govorim o filmskom jeziku, smjestili u nekih šest mjeseci poslije bitke na Kozari, do smještanja u logor. Ali to je potpuno nevažno. Taj logor je postojao i završen je onog dana kada je završen proboj, a posljedice su ostale nesagledive“, rekla je Nataša Drakulić. RTS nadalje navodi kako je majka jednog od glumaca, rodom sa Kozare – “kao sedmogodišnja djevojčica bila u logoru u Sisku, a zatim u Novoj Gradiški”. Ta rečenica objašnjava i razlog snimanja toga filma: ne će se govoriti o brojevima žrtava jer su uzdrmani i oni od 84.000 (Javna ustanova Spomen područje Jasenovac) i ne će biti dokumentarnih fotografija, npr. slika tvornica koje su radile u Jasenovcu, ne će biti spomena o platnim listama ljudi koji su tamo radili kao logoraši ili kao izvanjski zaposlenici, nema… nema ništa – nego zamišljena priča, uvijena u celofan osjećaja na tužnom sudbinom izmišljene srpske djevojčice. (https://direktno.hr/direkt/film-o-jasenovcu-bez-brojki-i-statistika-srbiju-hvata-panika-otkrit-ce-se-sto-su-sve-izmislili-170142/).

No bit će to strašan međunarodni udar na Hrvate i Hrvatsku jer u inozemstvu, gdje postoji samo srpska literatura, potpuno lažna, to skoro nitko ne će prepoznati kao podmuklu laž.

Svi podatci i priče koji su u Titovoj Jugoslaviji objavljivani o Jasenovcu ni u čemu nisu bili znanstveno utemeljeni nego su bili izmišljeni, a svako je istraživanje bilo zabranjeno, svako propitivanje kažnjavano. Na kraju – druga istina nije postojala. Kad su 1991. srpske trupe ušle u Jasenovac odnijele su arhiv logora u Beograd i ne žele ga vratiti Hrvatskoj, čak ni kao presliku (mikrofilm).

Znali su da tamo leži istina (a gdje će nego u pismohrani!) koju svijet ne smije saznati. Budući da je povijesnim lažljivcima znanost preopasna za svake a napose za vrlo velike laži – ide se u „umjetnost“. Film u kojemu se može montirati bilokoja priča. Film rade sa savjetnikom Židovom da se hrvatske zločine poveže s Holokaustom i tako ih se produbi i spriječi istraživanja kao „negiranje Holokausta“. Na osnovi lažirane povijesti rade lažiranu tragičnu priču. Da, postoji laž nad lažima: srpski film o Jasenovcu „Dara iz Jasenovca“.

“Električar iz Jasenovca“

Da bolje ilustriram koliko je duboka laž s filmom „Dara iz Jasenovca“ (svi citati u navodnicima koji slijede preuzeti su iz članka https://direktno.hr/zivot/kultura/film-dara-iz-jasenovca-bit-ce-umjetnicko-stvaralastvo-bez-statistike-i-brojeva-snimanje-pocinje-u-rujnu-158980/), zamislite da Hrvatska, jednako kao Srbija „Daru iz Jasenovca“, snimi o film „Električar iz Jasenovca“, posvećen Emeriku Blumu.

“Film neće biti dokumentarni, već umjetničko stvaralaštvo koje prenosi iskustvo iz Jasenovca”. Redatelj filma je hrvatski umjetnik Lordan Zafranović, koji ima savjetnika (Barry M. Lituchy, New York), a taj je objasnio da “razlog zbog kojeg radim na filmu jest da natjeram publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu“; želi da film „.priča priču, bez statistike i brojeva, da prikaže život jedne do tri osobe s kojima se možete identificirati i kroz čije likove možete razumjeti što se dogodilo u Jasenovcu.

Važno je da ne napravimo fikciju od onoga što se tamo događalo – od proizvodnje kotlova i lanaca, školovanja djece koja su s roditeljima prispjela u logor i plaćanja logoraša za njihov rad u logorskim tvornicama i oslobađanja u prigodama državnih blagdana”. I onda u tom filmu mladi logoraš Emerik Blum održava električno svjetlo u logoru, usput se školuje i prijateljuje s logorašom kompozitorom koji priprema logoraški koncert komponirajući djela koja će izvesti logoraši. Mladi Emerik, međutim, voli nogomet pa potajno gleda logoraški nogometni turnir a jedna visoka lopta prekine električni kabel i on shvati da je važnija struja nego nogomet i svim se silama baci na posao pripreme rasvjete koncerta… Starac kompozitor ga poučava da je postavljanje svjetala za pozornicu jednako pitanje nadahnuća kao najljepša glazba.

Na koncertu logoraši sjede pomiješani s ustašama, imaju ušato U na kapama (koje prije početka koncerta skinu), koncert prođe fantastično, najstroži ustaša plače, pa grli mladoga Emerika i staroga kompozitora, ali na kompozitoru se vidi da jedva stoji na nogama; on sutra umre (imao je tifus ali, zanijet komponiranjem, nije otišao na redovni pregled u logorsku ambulantu); mladi Emerik plače, strogi ustaša nijemo gleda njegov lijes a onda se prekrsti i pozdravi „Za dom spremni“, okrene na peti i ode u boj (mrka kapa, upravo netko iz šume puca po logorašima na Gradini).

Otjera napadače trčeći prema njima bez pucanja (doduše, baca ručne bombe), no zadnje ga zrno pogodi (u prsa) i on umire; mladi Emerik očajan trči da vidi kako je, ustaša ga miluje po kosi i smiješi se, pa umre (prije toga zatvara oči), a Emerik nijemo plače. Film završava otpuštanjem Emerika iz logora (cum lauda) i naznakama kako on nakon rata kao odrastao čovjek u Sarajevu stvara socijalistički gigant „Energoinvest“ i organizira Zimsku olimpijadu; pa i on umire, od starosti, a na samrti se smiješi kao onaj strogi ustaša njemu prije toliko godina. Film bi financirala hrvatska država s 2,3 milijuna Eura, ali tek nakon upornog inzistiranja hrvatske filmske zajednice (koja bi i sama pridonijela financiranju filma) i brojnih nevladinih udruga na čelu s GONG-om. No odlučan bi bio pritisak HNS-a na Vladu da novac koji je namijenila bogatim poduzetnicima usmjeri u taj kulturni projekt, jer kultura nema cijene, a priča o Jasenovcu ne smije biti zaboravljena. Iako je “Jasenovac jedan od najmanje izučavanih logora smrti” film o mladom logorašu Emeriku će biti umjetnički i „natjerati publiku da razumije prirodu onoga što se dogodilo u Jasenovcu.“

Kako bismo se osjećali da Hrvatska napravi takav film?

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Osjećali bismo se odvratno, mučno, postiđeni što živimo u državi koja radi takve stvari. To je nezamislivo! Iako je u Jasenovcu doista mladi elektroinženjer Emerik Blum održavao struju i poslije napravio „Energoinvest“ i organizirao Zimsku olimpijadu, iako jesu održavani koncerti i predstave za koje je jedan nadareni logoraš komponirao glazbu, iako strogi ustaše u jurišu nisu pucali nego samo bacali ručne bombe, iako su nekim logorašima isplaćivane plaće i iako su mnogi otpušteni iz logora u više prigoda koje su za NDH bile važne. A mi bismo ipak povraćali od muke i grčili se od stida da Hrvatska napravi takav film pa da joj donese i najveću političku korist na svijetu.

Jasenovac je previše važno mjesto, previše sveto da bi o njemu itko lagao. I najmanje laž o tom mjestu strašna je uvreda svima onima koji su tamo patili i stradali.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr