Prof. Miliša: Imamo li mi u Hrvatskoj pravosuđe ili krivosuđe i sporosuđe?

Imamo li mi danas pravosuđe ili krivosuđe ili sporosuđe? I pravosuđu i krivosuđu i sporosuđu kumuje politika. Zašto (do daljnjega) neću pisati kolumne?, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Mentalni sklop iz socijalizma ni do danas se nije promijenio (ni na primjeru) kod traženju “rupa u zakonima”. Još sam 1996. godine napisao tekst o tome kako sudstvo neizravno potiče kriminal. Jakša Barbić je svojevremeno objasnio zašto nema primjerenih sankcija: „U Hrvatskoj je sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je samo u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno”. Time dajemo krila svima koji izigravaju propise i zakone jer, kada nema adekvatnih sankcija, onda sve može biti dopustivo.

Desetljećima nam se ponavljaju površne i nepotpuno obrazložene ocjene o sudskoj kaznenoj politici koja se od javnosti percipira kao nekonzistentna, sramotna, neadekvatna ili (pre)blaga. Vezano uz pojedine blage i spore i neizvršene sudske presude građani često sumnjaju (vjerujem sasvim opravdano) u umiješanost politike. Naša tzv. “sudska kaznena politika”, barem što se tiče medijski eksponiranih slučajeva, u praksi nerijetko znači dugotrajnost sudskih procesa i često niske presude. Uistinu, imamo li mi u Hrvatskoj pravosuđe ili krivosuđe i sporosuđe? I pravosuđu i krivosuđu i sporosuđu kumuje politika.

Zločin bez kazne – osobno iskustvo

Gorki okus nepravde, zločin bez kazne, i sam sam doživio, kad je moj sin koji je tada studirao u Zagrebu napadnut. “Božjom providnošću vaš je sin ostao živ”, rekao mi tada kirurg, nakon što je moj sin, bez ikakva povoda, proboden nožem u Zagrebu. Krvnik je zbog nedostatka dokaza oslobođen krivnje. DNK analizom utvrđeno je da na nožu (od 22 cm) nema krvi moga sina, a kamera u Vukovarskoj ulici koja je zabilježila taj napad nije nikada došla do policije, jer je policija tek poslije tri mjeseca zatražila snimku! Tada je već bila izbrisana.

Kasnije, kada sam se odazvao pozivu predsjednice Saborskog odbora za obitelj, mladež i šport na tematsku sjednicu “Efikasnost pravosuđa u slučajevima kaznenih djela koja su počinili maloljetnici”, bio je prisutan i Ivo Josipović (tada predsjednik jednog Saborskog odbora). Naš ugledni pravni stručnjak, profesor prava na katedri za kazneno procesno pravo, za vrijeme trajanja sastanka nije dizao glavu sa svog laptopa. Nije podigao glavu s računala ni kada sam opisivao slučaj svog sina i govorio o neučinkovitosti na relacijama ministarstva, pravosuđa i policije! Toliko o njegovoj zainteresiranosti da ne bude dio problema, nego dio rješenja.

Dvojbene odredbe Zakona zaštite od nasilja

Upravo se raspravlja o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona koji je od strane politike medijima predstavljan kao veliki iskorak u zaštiti djece – žrtava seksualnog zlostavljanja tako da za ta djela više neće biti zastare. Pažljivim iščitavanjem, međutim, vidi se da je politika u tom članku napisala da neće biti zastare za „teže“ slučajeve seksualnog zlostavljanja djece, te je ostavljen dosta širok prostor za interpretaciju odnosno dokazivanje da je zlostavljanje bilo „teže“, što će u praksi sucima otežati rad. U nekim će slučajevima ta kvalifikacija ovisiti o mišljenju vještaka koji trebaju utvrditi da je uslijed tog zlostavljanja bio značajnije ometen razvoj djeteta!? Vještačenja se mogu pobijati, mogu biti različita, nejasna itd.

Druga novost odnosi se na djelo osvetničke pornografije, koja je također predstavljena kao unaprjeđenje u zaštiti žrtava. Kako je gostujući u emisiji Studio 4 upozorila umirovljena sutkinja Visokog prekršajnog suda Branka Žigante Mašić ta novost će pred sucima, kao i kod silovanja, glavna bitka biti oko utvrđivanja „pristanka“: „Kazneno djelo se sada kod nas propisuje u smislu da ako je osoba i pristala na snimanje, ali su snimke potom objavljene bez njenog pristanka, onda je to kazneno djelo. Ali, ako je osoba pristala, nije bilo temelja za pokretanje postupka. Sada će biti važno utvrditi je li pristala, ili što se smatra pristankom…“

Ako se već željelo urediti osvetničku pornografiju, zašto politika nije u tom članku jasnije odredila pristanak, npr. kao potpisanu izjavu osobe. Ovako će se optuženi osvetnički pornograf moći braniti da mu je kad ju je pitao može li njenu fotografiju postaviti na Facebook ona kimnula glavom. Ona će reći da nije. Sutkinja Mašić bila je razočarana zaštitom žrtava obiteljskog nasilja. Evo što je još izjavila: „Sad će biti 22 godine kako je naša država stala na stajalištu da obiteljsko nasilje više nije privatna stvar, a iste ove stvari govorim već 22 godine. I imam osjećaj da smo se unazadili. Nemamo građanske odgovornosti, a pogotovo nemamo institucionalne odgovornosti, znači odgovornosti kod onih koji provode zakone, a i kod nekih koji pišu zakone… Kazne su premale. Ne koriste se sve zakonske mogućnosti koje mi imamo propisane.“

Pouke iz izvješća Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova

U izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić za 2020. godinu upozorava da „pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod 10% ukupne brojke svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama… “. Pravobraniteljica je izvijestila kako su brojke ubijenih žena 2020. u komparaciji s 2018. u porastu 50% u oba ključna parametra: ukupno ubijenih žena i u brojkama žena ubijenih od strane bivših ili sadašnjih intimnih partnera. Kada broj ubojstava žena iz 2020. komparira s praćenim razdobljem od 2016., „uočava se kako je već petu godinu za redom zadržan visok postotak od preko 50% žena ubijenih od strana muškaraca s kojima su bile u intimnim vezama… Pravobraniteljica je utvrdila kako nadležna tijela i pravosuđe, pa čak i najbliža obiteljska okolina, vrlo rijetko ove signale shvaćaju kao alarme za učinkovitu zaštitu žrtve, brz progon i strogo kažnjavanje počinitelja…

Sramotno niske presude i jedan primjer primjerene kazne

Prema statističkim podacima Ministarstva unutarnjih poslova za prošlu godinu, evidentirano je ukupno 168 kaznenih djela silovanja, a gledajući izrečene kazne u znatno dužem vremenskom periodu za (isto) kazneno djelo silovanja sudovi su u nešto više od 76% presuda izrekli kaznu u rasponu od šest mjeseci do dvije godine zatvora, iako se radi o najtežim djelima za koje su zakonom predviđene vrlo visoko zapriječene kazne.

Pravobraniteljica je u gore navedenom Izvješću navela nekoliko slučajeva, svaki od njih me potresao, ali ovdje ću prepričati jedan koji mi se čini ilustrativnim za temu neprimjerenih kazni. Ženu je ubio bivši suprug s kojim je dijelila zajedničko domaćinstvo. Utvrđeno je da je bivši suprug do trenutka ubojstva svoje bivše supruge bio prijavljivan za počinjenje čak 22 kaznena, dok je zbog nasilničkog ponašanja prema više članova svoje obitelji, policija protiv njega postupala 5 puta. Nadležno općinsko državno odvjetništvo u jednom je slučaju odbacilo kaznenu prijavu policije zbog prijetnji ubojstvom zakljujučujući tada da iz okolnosti slučaja proizlazi da se radi o beznačajnom djelu. Povodom druge intervencije policije zbog kaznenog djela, počinitelj je terećen, a određene su mu bile i mjere opreza, zabrane približavanja bivšoj supruzi kao i mjera opreza udaljenja iz doma. Međutim, nadležno općinsko državno odvjetništvo ukinulo je navedene mjere opreza prije donošenja presude pravdajući da je to tražila bivša supruga, sada pokojna, i to pola godine prije nego što će ju ubiti. U konačnici, bivši suprug je za sva navedena djela nasilničkog ponašanja u obitelji osuđen na kaznu jedne godine zatvora uvjetno. Nedugo nakon takve osude, ubio je bivšu suprugu i pokušao samoubojstvo.

Nedavno je jedan vozač je jurio 250 km/h, bježao policijskom presretaču, ugrozio život svog djeteta koje je bilo u vozilu te izazvao prometnu nezgodu u kojoj su dijete i on ozlijeđeni. Isti bahati vozač, koji je ugrozio život drugih i vlastitog djeteta, dobio je nakon svih tih prekršaja novčanu kaznu od 15 tisuća kuna te zabranu korištenja međunarodne vozačke dozvole u trajanju od tri mjeseca.

Ako je čovjek najveća vrijednost našeg društva, kako je moguće da vlasnica ilegalnog doma za stare i nemoćne u kojem je izgorjelo šestero nemoćnih staraca proteklog tjedna nepravomoćno osuđena na 4 godine i 6 mjeseci zatvora. Zar jedan život preminulog njenom krivnjom vrijedi manje od godinu dana?

Što se tiče prometnih nesreća sa smrtnim ishodom, dovoljno je prisjetiti se već slučajeva Horvatinčić i Kamenički. Neću ovdje ponavljati detalje koji vjerujem da su svima jako dobro poznati, nego ću citirati riječi kojima je sutkinja započela čitanje nepravomoćne presuda o 4 i pol godine zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je 2018. godine jureći Ilicom 195 km na sat Kamenički usmrtio dvije osobe: „Kazna nije odmazda!“

Paradoksalno je ali činjenica da je teško pronaći primjer primjerene kazne. Zato ovdje, navodim samo jedan slučaj i to ne iz Hrvatske!

Prije nekoliko dana došla je do nas vijest iz Italije kako je hrvatski državljanin osuđen na doživotni zatvor uz devet mjeseci samice zbog ubojstva dvogodišnjeg sinčića koji je neumorno plakao cijelu noć pa ga je tukao i mučio dok mu je čikovima palio kožu tijela sve do stopala. Smatram da je to stroga, ali pravedna kazna koja ispunjava svrhu cijelog penalnog sustava: Kao prvo, taj čovjek neće moći ponoviti ovo kazneno djelo. Drugo, upozorenje drugima da ne ponavljaju slična zlodjela. I treće, talijansko pravosuđe poslalo je nedvosmislenu poruku da se nasilje nad djecom smatra najtežim i nedopustivim nasiljem koje se neće tolerirati.

Princip „ruka za ruku, zub za zub“ kao i mučenje zatvorenika je odavno napušten, još otkako je talijanski filozof i utemeljitelj suvremene penologije Cesare Beccario u svom kapitalnom djelu „O zločinima i kaznama“ iz 1764. godine ustvrdio da svrha kazne mora biti preventivna u smislu odvraćanja počinitelja od kaznenog djela i utjecaja na građane da se suzdrže u činjenju kaznenih djela. Ali napisao je on i da više od visine kazne na počinitelja preventivno djeluje izvjesnost kazne. Naravno, mi smo u Hrvatskoj daleko od ove poruke!

Zašto (do daljnjega) neću pisati kolumne?

Do kada i koliko trebamo apelirati na sve anomalije koje nam se događaju. Do kada biti strpljiv i čekati da se pokrenemo? To su neka pitanja na koja nemam(o) odgovor, a koja frustriraju i zbog toga sam odlučio apstinirati od pisanja kolumni na duži period, jer koliko god upozoravam(o) na anomalije u društvu, imam(o) osjećaj da se ništa ne mijenja! Možda stvari treba pustiti do apsurda!

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.