Kao posljedica strategije destabilizacije Hrvatske je krizi autoriteta pa je poražavajuća činjenica da se manje stručnjaka se želi baviti zaštitom djece i mladih od zlostavljanja, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Kriza autoriteta i državnih institucija pogoduju procesima destabiliziranja Hrvatske, a njeni aktivisti/protagonisti imaju kao jedan od glavnih strateških ciljeva blokadu rada javnih ustanova, od sustava socijalne skrbi, zdravstva i školskog sustava, pravosuđa… na dalje kroz cijeli kapilarni sustav funkcioniranja države. U aktualnom vremenu nam se pred očima događa različiti oblici diktature, nezabilježeni u povijesti ljudskoga roda. Jedan od njenih segmenata je dirigirani kaos i kriza autoriteta. Nikada kao danas nije opasnija anarhistička parola: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da je odbacimo s porukom: „Ondje gdje umire autoritet, nema slobode!“ Tragedija hrvatske zbilje sadržana je u ironičnoj rečenici TORCIDAŠA na Banovini: ‘Jel’ ti vjeruješ da nama, bagri, ekipa vjeruje više nego državi?’
U sveopćoj krizi autoriteta sve manje stručnjaka se želi baviti djecom i mladima, prevencijom rizičnih ponašanja, zaštitom djece i mladih od zlostavljanja (a najčešći zlostavljači su roditelji). Oni stručnjaci koji imaju građanske hrabrosti preuzeti profesionalnu odgovornost zaštite djece i mladih, prijavljivanja roditelja zlostavljača budu i sami zlostavljani od tih istih roditelja zlostavljača ne samo kroz direktne prijetnje, nego i putem medija, društvenih mreža, pozivima na javni linč stručnjaka, članova njihovih obitelji…
Nedavni događaj koji su svi mediji popratili o zaposlenoj psihologinji u jednom Centru za socijalnu skrb koja se ranije bavila prostitucijom je drugi primjer da se iznimno važan sustav socijale na jednom primjeru učini ranjivim i da svatko može biti dio tog sustava. Višestruko je poguban trend kada a svaki autoritet relativizira, proglašava natražnjačkim, autoritarnim ili (po sebi) represivnim.
Boris Jokić je na T-portalu 18. rujna ove godine pisao o dalekosežnim posljedicama kada prosvjednici nasilno ulaze u osnovnu školu u Krapinskim Toplicama samo radi jednog učenika koji nije htio staviti masku: ” Postoji 1000 stvari zbog kojih bi roditelji i učenici trebali prosvjedovati … Ipak, u demokratskom društvu treba braniti prostor propitivanja autoriteta … ‘Ako ovo završimo, padaju i drugi!’ međusobno su se bodrili oni koji su iz drugih dijelova Hrvatske došli dati podršku roditelju i učeniku… Trenutak u kojem, prvi put u povijesti Hrvatske, prosvjednici nasilno ulaze u školu je društveno izrazito opasan… Ovim je činom škola, i to osnovna, pretvorena u mjesto aktivne političke borbe u kojoj bi uskoro riječi i viku mogli zamijeniti udarci i razbijanje, poučeni svjetskim iskustvima – i pucnjevi. Promišljeno ili ne, za početak pada svih domina izabrano je baš obrazovanje – osjetljivo područje koje vlast sustavno zanemaruje i zapušta. Sigurnost učenika i odgojno-obrazovnih radnika vlast, ali i cijela zajednica, mora pod svaku cijenu braniti. Ona je preduvjet učenja, druženja, otvorenih razgovora i propitivanja autoriteta. Škole trebaju biti i mjesta u kojima se otvaraju polemička društvena pitanja poput onog o nošenju maski, ali nikada, baš nikada, ne smiju postati mjesta u kojima se zabijaju noževi, vrijeđa, provaljuje i zlostavlja drugu djecu.”
Mlade smo učinili „prognanicima života“ i sad nam i uzvraćaju udarac. U Beču je prije 10-ak mjeseci objavljeno kako su im sve klinike za mentalno već popunjene do zadnjeg mjesta, i to ponajviše mladima od 12-15 godina, toliko da će morati graditi nove kapacitete…
Mladi su postali “bumerang generacija”, koja nam vraća za svu nebrigu i zanemarivanje njihovih potreba u desetljećima ratnih godina, privatizacijske pljačke i krize državnih institucija i autoriteta, te aktualno i naposljetku u pandemiji. Tako Eric Klinenberg, sociolog iz New Yorka tvrdi da pandemija koronavirusa „označava kraj naše romanse hiperindividualizma te da se može dogoditi da se okrenemo autoritarnosti!“. Ovome doprinosi činjenica odnosno da premalo istinskih autoriteta baziranih na stručnosti i znanstvenom poštenju… Neki epidemiolozi su se toliko izblamirali, tako da na margine interesa javnosti dolaze mišljenja pravih stručnjaka!
Građani, a osobiti mladi sve manje vjeruju autoritetima, misle da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje. Bumerang generacija poručuje: „Izigrali ste nas. Ne vjerujemo više nikome“! Kriza autoriteta pogoduje kritičarima svega postojećega, raznim destruktivcima, po kojima su svi korumpirani, kradu, svi su uhljebi…. U takvoj situaciji hejterima i zlostavljačima nije teško za sobom povući nezadovoljne građane. To nažalost dovodi do destabiliziranja naše mlade demokracije, ali i napada na ugled i profesiju etabliranih znanstvenika i stručnjaka. Tako ćemo često naići na napise da je npr. većina liječnika, policajaca, sudaca, socijalnih radnika, sveučilišnih profesora… korumpirana.
Mladima smo dali ili ostavili jedini prostor ulicu i tzv. društvene mreže kao zabavu- difamiranje “protivnika”, (auto)destrukciju… Manipulatori uzimaju anarhističku paradigmu društva bez hijerarhije, pravila, ograničenja, bez poštivanja autoriteta. Okrenuti su širenju pedocentrične doktrine u odgoju.
Nekad se podrazumijevao autoritet stručnjaka iz različitih područja. Bez istinskih autoriteta nema demokracije. Ugrozu autoriteta promatram i u činjenici da su kod nas svi stručnjaci za sve. To su “sveznadari” i kritičari svega postojećega. Ponašaju se kao da su psiholozi, pravnici, pedagozi, ekonomisti, socijalni radnici, epidemiolozi… i to sve u jednoj osobi. S druge strane, osobito je opasno kada političari kritiziraju ili marginaliziraju stručnjake, znanstvenike ili eksperte, na koje bismo svi trebali biti ponosni. Kao prilog ovim tendencijama podsjećam da sam pisao o Jeleni Veljači, neafirmiranoj glumici i spisateljici te jednoj od osnivačica građanske inicijative “Spasi me”, a koju su primili i premijer i resorni ministar, koja se ponaša da je dio sustava socijalne skrbi i koja je pozivala na linč socijalne radnike.
Ovdje mi se čini važnim napomenuti da oni koji se stigmatiziraju kao antivakseri i poklonicima teorija zavjere neopravdano se etiketiraju da su protiv znanosti i epidemiologa. Među njima ima jako puno građana ljudi koji imaju nepovjerenje prema Državi, razuman strah od cijepljenja jer su se našli u kakofoniji različitih informacija od (is)tih stručnjaka.
Opasnosti proizlaze i iz danas rehabilitirajućih promišljanja poznatih anarhista i njegovih načela: “Strast za razaranjem kreativna je strast” i Proudhona: “Naše načelo jest: ateizam u religiji. Anarhija u politici. Bez vlasništva u ekonomskoj sferi.” Dostojevski upozorava: “Ako Boga nema, sve je dopušteno”. Oni sustavno potiru sve autoritete, od roditelja i vlasti do škole i Crkve. Anarhisti su prepoznatljivi po kritici svega postojećega. Oni su protiv države, rada, braka, protiv političara na vlasti i oporbe. Pitanje je tko (im) ostaje, osim vlastitog samoljublja. Protive se svakoj hijerarhiji i autoritetu pa su sudionici ili kreatori strategije dirigiranog kaosa.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
