Portal Narod.hr objavio je u studenom priču o udžbeniku za četvrti razred gimnazija “Zašto je povijest važna? “, pritom problematizirajući način opisa nekih povijesnih događaja – koji je tendenciozan i pokušaj čiste manipulacije tzv. povijesnim izvorima. S obzirom na to kako se prikazuje razdoblje stvaranja Republike Hrvatske, prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, Domovinski rat… postavlja se pitanje kako je moguće da Ministarstvo znanosti i obrazovanja prihvaća manipulaciju prikaza povijesnih događaja? Prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, samo za Narod.hr odgovara na ovo pitanje i osvrće se na sporne dijelove spomenutog udžbenika.
Izdavač Profil Klett objavio je udžbenik za 4. razred gimnazije iz povijesti koji obuhvaća razdoblje suvremene povijesti (2021. – 1. izdanje i 2022. – 2. izdanje). Autori udžbenika su Miljenko Hajdarović, Vedran Ristić i Nikica Torbica. Udžbenik su recenzirali Sergej Filipović s Filozofskog fakulteta u Osijeku, profesor Vinko Tadić iz osnovne škole te profesorica Valerija Turk-Presečki iz Gimnazije u Daruvaru.
Prvi navedeni autor Hajdarović i recenzentica Turk Presečki bili su aktivni zagovaratelji neuspjele kurikularne reforme za predmet Povijesti. Jedini recenzent iz sustava znanosti je u zvanju višeg asistenta (prema podatcima s web-stranice osječkog Filozofskog fakulteta) i predaje predmete povezane s Metodikom nastave povijesti te Dubrovačkom Republikom i Povijesti Starog Istoka i Egipta.
> Zašto MZO prihvaća pokušaj Hajdarovića i dr. u manipulaciji prikaza povijesnih događaja?
Prof. Nazora zamolili smo da za portal Narod prokomentira ovu situaciju s udžbenikom za 4. razred gimnazije „Zašto je povijest važna?“ – zašto MZO prihvaća pokušaj manipulaciji prikaza povijesnih događaja iz 20. stoljeća u ovom udžbeniku?
Njegov osvrt donosimo u cijelosti.
Ne bih rekao da MZO prihvaća pokušaj manipulacije, jer je riječ o sustavu u kojem se udžbenici prihvaćaju nakon što su prošli više razina stručne provjere. I dobili pozitivno mišljenje. Na to mišljenje ne mogu utjecati ni ministar ni MZO. Međutim, MZO može i treba reagirati ako dobije znanstveno utemeljene primjedbe na dijelove sadržaja pojedinih udžbenika koji ne zadovoljavaju potrebnu znanstvenu razinu. Te pokrenuti proces provjere dobivenih primjedbi, odnosno sadržaja udžbenika. I na temelju dobivenog stručnog mišljenja primjereno reagirati. Dakako, taj proces zahtjeva neko vrijeme, pa se kritika MZO-u može uputiti tek ako se utvrdi da se oglušilo na primjedbe struke.
Može li se smanjiti mogućnost većih pogrešaka u udžbenicima?
Glede sustava prihvaćanja sadržaja udžbenika uvjeren sam da bi se mogućnost većih pogrešaka u udžbenicima smanjila, a znanstvena utemeljenost podataka u njima i razina kvalitete njihovih sadržaja povećala, ako bi svako razdoblje povijesti koje je obrađeno u udžbeniku recenzirala najmanje dva recenzenta – relevantna znanstvenika koji su autoriteti za to razdoblje. Dakako, uz metodičare i nastavnike s iskustvom.
Niti jedan povjesničar ne zna jednako dobro sva razdoblja povijesti. Pa bi, bez obzira na to što sadržaj udžbenika povijesti treba biti jednostavan, s temeljnim podacima i informacijama, trebalo izbjeći situaciju da netko ocjenjuje razdoblje povijesti s kojim se ne bavi u svom istraživačkom radu, te zbog toga i ne može znati svu dubinu problematike niti imati cjelovit uvid u izvore o tom razdoblju.
Zato sam, nakon Vašeg upita, o sadržaju poglavlja iz 20. stoljeća u ovih deset dana o spomenutom udžbeniku razgovarao s pojedinim kolegicama i kolegama, pa ću ovdje navesti neka njihova zapažanja, a ja ću prokomentirati sadržaj poglavlja „Stvaranje RH i Domovinski rat“ (str. 140 – 180) te „Posljedice Domovinskog rata“ (str. 249 – 255).
Osvrt na pojedina poglavlja prije Domovinskog rata
U poglavlju Totalitarne države (str. 21-26) u razdoblju između dva svjetska rata, razrađuju se primjeri totalitarnih država. Iako je u prethodnom poglavlju spomenuto da je Sovjetski Savez totalitarna država iz ovog poglavlja ništa o tome ne možemo doznati. Ako se već spominje da je vojska pomogla boljševicima doći na vlast (str. 21) zašto onda nije spomenuta i organizacijska i materijalna pomoć njemačke vojnoobavještajne službe u tome? Iako je spomenut sustav Gulaga u kojima je završilo 5 milijuna ljudi, oni su okarakterizirani kao „protivnici režima, bogati seljaci, a i Staljinovim suradnicima protiv kojih se okrenuo“. No, nema spomena da je upravo Sovjetski Savez prvi razvio permanentni sustav koncentracijskih logora u mirnodopskom razdoblju, primjenjivao masovne egzekucije i preseljavanje naroda sve do genocidnih oblika zločina (Holodomor).
Pakt Ribbentrop-Molotov – izostavljena riječ “prijateljstvo”
Kod obrade Drugog svjetskog rata u svijetu, Pakt Ribbentrop-Molotov (str. 46) o podjeli interesnih sfera između komunističkog Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke je nuzgredno objašnjen kroz prikaz jedne karikature. U prvom redu navedeno je, za nadati se da je to samo slučajno, nepotpun naziv pakta jer on glasi Pakt o nenapadanju i prijateljstvu pri čemu su autori izostavili riječ „prijateljstvo“. Riječ prijateljstvo u naslovu Pakta nije bilo mrtvo slovo na papiru jer su Njemačka i Sovjetski Savez prekrajali granice istočne Europe i to u Rumunjskoj, Poljskoj, baltičkim zemljama i Finskoj.
Pakt je potpisan 23. kolovoza 1939. upravo uoči napada na Poljsku i svima je bilo jasno da se skorašnja podjela Poljske između Sovjetskog Saveza i Njemačke nije dogodila slučajno. Pa je stoga podatak da se o tome doznalo u javnosti tek na Nürnberškim suđenjima irelevantan. No datum sklapanja Pakta u tekstu nije naveden. Iako je danas prilično relevantan. Jer je Europski parlament odlučio da upravo taj dan bude posvećen Europskom danu sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
> Gradonačelnik Varaždina ustraje na nepravdi: I dalje ne dozvoljava da na spomen ploči redovnici piše da su ju ubile komunističke vlasti
U poglavlju „Uspostava komunističke vlasti“ (str. 116-120), stanje uoči izbora za Ustavotvornu skupštinu 1945., kada su komunisti provodili masovne egzekucije političkih neprijatelja ili potencijalnih neprijatelja, deportacije „neprijateljskih“ skupina građana (Nijemaca i Talijana), politički teror, konfiskaciju i zatvaranja, autori opisuju kao „tendenciju opstruiranja nekomunističkih političkih opcija“ (!). Uz takav eufemizam, autori nisu imali problema utvrditi i da je Narodna fronta „uživala široku potporu javnosti“. Odakle to autori znaju? Prema kojim relevantnim istraživanja? Osim ako ne misle na govor Josipa Broza Tita. I osporavanu knjigu Ive Goldsteina? Uz to, bez ikakvog komentara navedeno je da je „Maček već u lipnju 1945. g. emigrirao u SAD“. Možda zbog klime?
Zašto nisu relevantne granice Banovine Hrvatske?
Kod uspostave granica republika bivše države (SFRJ), autori su naveli da je Hrvatska dobila Ilok. A Srbija istočni Srijem. A da je od Mađarska dobila Baranju i Međimurje. A od Italije Zadar, Istru, Rijeku i otoke. Mora se primijetiti zanimljivo načelo. Da se u pitanju Baranje i Međimurja kao i priobalja zna od koga je Hrvatska dobila te dijelove. No, od koga je Hrvatska dobila Ilok? Čiji je Ilok bio prije rata? Ako su se autori pozivali na prijeratne granice, što je korektan pristup, zašto onda nisu uzeli prijeratne granice iz Kraljevine Jugoslavije, tj. granice Banovine Hrvatske? Taj je politički entitet nastao u dogovoru predstavnika srpske i hrvatske političke elite. A uz podršku zapadnih saveznika. Stoga je potrebno ponoviti pitanje: zašto onda nisu relevantne granice Banovine Hrvatske?
U poglavlju „Hrvatsko proljeće“ na str. 134. pogrešno piše da je Novosadski dogovor sklopljen 1955., iako se to dogodilo 1954. godine.
Na str. 136 u objašnjenju slike piše da je „Savka Dabčević Kučar u Zagrebu 7. svibnja 1971. g. održala govor pred 200.000 građanki i građana“. Uporaba termina građanki i građana u ovakvom kontekstu dovodi učenika u zabludu da se taj termin tada koristio. Iako je gotovo sigurno da bi njegova uporaba u tom razdoblju dovela do zatvorske kazne.
Vladimir Bakarić- hrvatski lider?!
Jednako tako, gotovo nevjerojatan je i opis Vladimira Bakarića na str. 135. Prvo se spominje da je sudjelovao u “obračunu s hrvatskim proljećarima“. A odmah potom ističe da je „jedan od najzaslužnijih za postizanje veće samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji tijekom narednih godina”. Imao je važnu ulogu u donošenju Ustava 1974. g.. A time i u stvaranju suvremene hrvatske države. DOSLJEDNO SE SUPROTSTAVLJAO JAČANJU CENTRALIZMA I U VIŠE JE NAVRATA OSUĐIVAO UNITARIZAM I NACIONALIZAM KAO DVIJE RAZORNE SNAGE ZA MEĐUNACIONALNU STABILNOST U JUGOSLAVIJI“ (velika slova nisu u knjizi, ovdje odražavaju zaprepaštenost napisanim).
Bakarić je inače okarakteriziran kao „hrvatski lider“. Potpuno promašena slika. Usput budi rečeno, uporaba posvojnog pridjeva „hrvatski“ bila je dosljedno izbjegavana u SRH. A koristio bi se termin u genitivu „lider Saveza komunista Hrvatske“. O tome postoji više članaka (Smiljana Rendić, Davor Marijan). I posebno poglavlje o „izlasku Hrvatske iz genitiva“ u knjizi akademika Nikše Stančića Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću (Zagreb, 2002.).
> Milka Planinc može, Stepinac i Kuharić – ne? Zagreb nema niti jedne ulice posvećene svojim slavnim nadbiskupima
Milka Planinc – prava ”poslastica” ovog udžbenika
Na str. 148 autori su stavili sliku Milke Planinc. A nju su nazvali „željezna lady“. Što je prava „poslastica“ ovoga udžbenika. Posebice kad se u obzir uzme da se ta slika „ukazuje“ odmah ispod naslova „STVARANJE REPUBLIKE HRVATSKE“ (s obzirom na sugestivnost slikovnih priloga, nastavnici će se pošteno oznojiti da bi djeci na satu objasnili njezine zasluge za stvaranje suvremene hrvatske države…).
Postavlja se pitanje zašto je uopće spomenuta Milka Planinc? Kao što su i autori naveli, sudjelovala je u slamanju Hrvatskog proljeća. Istovremeno je bila je smatrana dijelom dogmatskog krila jugoslavenske politike. Kao „premijerka“ bila je neuspješna u provođenju gospodarske politike. U objašnjenju slike govori se da je bila „jedina premijerka socijalističke države u povijesti“. A od učenica i učenika traži se da razmisle koja bi političarka mogla biti uzor Milki Planinc.
No, što bi podatak da je bila „jedina premijerka“ trebao poručiti učenicima? Možda da su socijalističke države bile zaostale glede odnosa prema ženama? Jer su premijerke postojale u zemljama koje (percipiramo) kao izrazito patrijarhalne? I gospodarski nerazvijene. Pa je tako Sirimanavo Bandaranaike (1960.) bila premijerka u Šri Lanci. Indira Ghandi (1966.) u Indiji. IliElisabeth Domitien (1975.) u Srednjoafričkoj Republici. Osim toga, termin „premijerka“ u sustavu kojim dominira partijska hijerarhija, a izvršne vlasti su samo produžetak tog sustava, u najmanju je ruku, prilično neadekvatan. Ako su autori mislili da bi Margaret Thatcher trebala biti uzor Milki Planinc, to je kao da se uspoređuju različita zviježđa.
> Prof. Vukelić: Obilježavanjem u Srbu distancira se od europskih smjernica za suočavanje s totalitarnom komunističkom baštinom
Gdje je komunistički sustav?!
U poglavlju „Društveni život pod totalitarnim i autoritativnim režimima“ (str. 186-193) nema ni riječi o najstrašnijim i masovnim zločinima komunističkog režima u SSSR-u. U udžbeniku su podrobno opisani sustavi ubijanja od strane fašističkih sila i nacističke Njemačke, ali zato nema ni približnog opisa zločina komunističkog sustava.
Stepinac nije rehabilitiran?
I to nije sve! Rečenica na str. 223 nadilazi sve do sada navedene nedostatke udžbenika. U njoj doslovno piše: „Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranoga postupka, no to ne znači da je rehabilitiran.“ Izjavom da Stepinac nije rehabilitiran, autori valjda poručuju učenicima da je Stepinac i dalje, u najmanju ruku, suspektan kao zločinac. Uloga Alojzija Stepinca i danas izaziva kod nekih malobrojnih krugova u Hrvatskoj kontroverze.
Međutim, čak i oni povjesničari koji mu nisu nimalo skloni (H. Klasić i I. Goldstein) te tvrde da on nije svetac i procjenjuju da je mogao učiniti više za zaštitu ugroženih skupina u NDH, znaju da Stepinac nije zločinac. Stoga je tragično da spomenuta rečenica nije niti na tim pozicijama, nego otvara mogućnost prema vrednovanju Stepinca kao zločinca. S obzirom na to da je Alojzije Stepinac proglašen blaženikom Katoličke Crkve, očito je da autori nisu vodili računa o vjerskim osjećajima učenika. Zar je vrijeđanje Katoličke Crkve kroz odnos prema Alojziju Stepincu i dan danas poželjno u školama?
> Napadi na katolike u 2021.: ‘Kriv’ za širenje Covida-19, hajka na biskupa Košića zbog istinitih riječi, Stepinac redovito meta…
U udžbeniku iz povijesti bave se jednostrano LGBTIQ zajednicama i pobačajem
Uza sve navedeno, u udžbeniku je i tekst Ivana Supeka (str. 259) o tome zašto bi se morali boriti mladi, u kojem se ističe problem nacionalizma i utrke u naoružanju. Pored sveg respekta prema Supeku, postavlja se pitanje zašto se ideološki tekst koji se bavi budućnošću, nalazi u udžbeniku za povijest?
Zar takav tekst ne bi trebao biti unutar nastave Politike i gospodarstva, Etike ili Filozofije? Autori su veliku pažnju posvetili i pravu na pobačaj, ženskim pravima, LGBGTIQ zajednicama, ali gotovo da nema govora o problemima koji uništavaju europski kontinent kakav smo poznavali.
Nema ničega o demografskom slomu europskih naroda i ogromnim imigracijama na područjima Zapadne Europe. Danas, doslovno pred našim očima, ruši se sustav sigurnosti u mnogim europskim gradovima i državama (primjer Švedske). Zašto se to događa. I koji je bio povijesni tijek tog propadanja, nećemo doznati u ovom udžbeniku.
Ne navodi se da je “pobuna” Srba protiv legalne hrvatske vlasti bila oružana
Kad se već u udžbeniku (str. 148) spominje pokušaj Ante Markovića da gospodarskim reformama „riješi nacionalne i političke probleme koji su tresli (tadašnju) državu“, trebalo je spomenuti i da gospodarske i druge reforme nisu bile moguće prvenstveno zbog tadašnje srbijanske politike. Primjerice, „gusarski“ upad Srbije u jugoslavenski monetarni sustav, koji pokazuje bahatost tadašnje srbijanske politike. Ali i nemoć državne vlasti (Saveznog izvršnog vijeća) u uspostavi stabilne financijske i gospodarske politike, ne spominje se. Jednako tako, ne spominje se da je „pobuna dijela građana srpske nacionalnosti tijekom kolovoza 1990. protiv legalne hrvatske vlasti“ koja se naziva „balvan revolucija“ (str. 153) bila oružana.
> 17. kolovoza 1990. Balvan revolucija – Srbi započeli agresiju na Hrvatsku s partizanskim i četničkim znakovljem
Zanimljiva je konstatacija (str. 154) da je „JNA nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj ispraznila skladišta Teritorijalne obrane“. Jer, eufemizam „isprazniti“ u ovom slučaju zamagljuje činjenicu da se radi o otuđivanju naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane. Odnosno o planskom razoružanju Hrvatske. Kako bi se odlično naoružana JNA nametnula kao glavni (najjači) čimbenik u rješavanju jugoslavenske krize. Koje nije isključivalo ni uporabu oružane sile (što je srbijanski predsjednik Milošević najavio već u lipnju 1989. u govoru na Gazimestanu, na Kosovu). Tvrdnja da „povjesničari taj postupak JNA tumače njihovom zamisli da će nova hrvatska vlast to oružje iskoristi za stvaranje svoje vojske“, manje je važna od činjenice da je oduzimanjem naoružanja hrvatske Teritorijalne obrane JNA reagirala na rezultat višestranačkih izbora i pokazala da neće prihvatiti novu, demokratski izabranu, hrvatsku vlast. O tome u svojim memoarima piše admiral Mamula.
Ne navodi se da se rat nije mogao izbjeći zbog isključive velikosrpske politike
Na str. 160 spominje se „Deklaracija o uspostavi (u izvorniku je: „o proglašenju“) suverene i samostalne Republike Hrvatske“ koju je 25. lipnja 1991. donio Hrvatski sabor. No ne spominje se još važnija „Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“. Uz to, kad se već spominje da su zaoštravanju situacije pridonijeli i potezi dijela hrvatskih političara (str. 163), što nije netočno, trebalo je jasno navesti i da se zbog isključive velikosrpske politike rat nije mogao izbjeći. Također, kad se već spominje da se u obranu Hrvatske uključio i dio časnika i pripadnika JNA (str. 162 i 168), trebalo je spomenuti da su i Hrvati, ali i stranci iz drugih vojski, npr. iz Legije stranaca, ostavili značajan trag u ustrojavanju i djelovanju Oružanih snaga RH u Domovinskom ratu.
> Nazor o optužnicama iz Beograda: Odgovornost za stradavanje civila je isključivo na zapovjednicima tzv. RSK
Netočnosti vezene za Plan Z4
Konstatacija da su „hrvatske vlasti načelno prihvatile Plan Z4 kao polazište za pregovore, a rukovodstvo pobunjenih Srba nije niti željelo prihvatiti tekst plana“ (str. 175), bila bi preciznija da je istaknuto kako taj plan „rukovodstvo pobunjenih Srba“ nije željelo ni pogledati. Onosno ni „uzeti ga u ruke“. Što izravnije govori o isključivosti politike vodstva pobunjenih Srba. No, veći je nedostatak to što je u prethodnoj rečenici netočno navedeno da je Planom Z4 „predloženo davanje visoke autonomije SAO Krajini te njezino reintegriranje u sastav Republike Hrvatske“.
Naime, „visoka autonomija“ nije predviđena za cijelo privremeno okupirano područje Hrvatske koje se tada nalazilo u samoproglašenoj i nelegalnoj RSK (a ne SAO Krajini kako piše u udžbeniku), nego samo za područje 11 općina u RH u kojima su prema popisu stanovništva iz 1991. Srbi bili većinski narod. U sadržaju Plana Z4 to se područje naziva „Srpska krajina“ ili samo „Krajina“.
> Nazor: Oluja je krajnji rezultat velikosrpske politike u Hrvatskoj (1)
Nije istaknut datum 5. kolovoza 1995. kao datum oslobođenja Knina
U dijelu udžbenika u kojem se spominje oslobodilačka operacija Oluja (str. 175) nije posebno istaknut 5. kolovoza 1995. kao datum oslobađanja Knina, niti je objašnjen značaj toga događaja, koji ima posebnu simboliku, a uz to je i državni blagdan. Taj je datum izdvojen tek u kronološkoj lenti (str. 154), s potpisom („slom vojne pobune u RH“) ograničenim samo na vojnu dimenziju toga događaja, premda oslobađanje Knina ima širi, politički kontekst i označava konačan poraz velikosrpskog projekta u Hrvatskoj, obnovljenog krajem 1980-ih.
> Nazor: Oluja je krajnji rezultat velikosrpske politike u Hrvatskoj (2)
Netočnosti o “reintegraciji Cavtata”
Konstatacija da je Cavtat „reintegriran mirnim putem 1992.“ (zemljovid na str. 176) zanemaruje činjenicu da su Hrvatska vojska i policija poduzele vojnu akciju i desant na Cavtat kako bi onemogućile da to područje, nakon dogovora o povlačenja JNA, zauzmu srpske snage iz Hercegovine. Dakle, sporazumom je Cavtat „de iure“ zaista trebao biti „reintegriran mirnim putem“, međutim „de facto“ to je ostvareno vojnim putem da bi se spriječio očekivani pokušaj ulaska srpskih snaga iz Hercegovine, pa bi se to trebalo napomenuti, barem iz poštovanja prema onima koji su riskirali svoj život da se Cavtat vrati u ustavno-pravni poredak RH.
Uza sve navedeno, posebno je tragično i iritirajuće to što se iznad cijelog sadržaja poglavlja „Domovinski rat“, od 153. do 180. strane, pa tako i iznad stranica sa sadržajem o „Bljesku“, „Oluji“, mirnoj reintegraciji i drugim događajima iz razdoblja kad je Republika Hrvatska već samostalna država, nalazi naziv „HRVATSKA U DRUGOJ JUGOSLAVIJI“, što je i u suprotnosti sa sadržajem i uputama kurikula koje su obvezujući za autore.
Niz netočnosti – krivi datumi, imena…
Na str. 155 srpska tvorevina proglašena u prosincu 1990. u Hrvatskoj pogrešno je nazvana „Samostalna (a treba Srpska) autonomna oblast Krajina“. Nije točna ni tvrdnja u udžbeniku (str. 156) da se „organizaciji Zbora narodne garde (ZNG) pristupilo u svibnju 1991. g.“, jer je ustrojavanje započelo već u travnju 1991. godine. Također, netočno se navodi (str. 159) da je ubijeni srpski napadač, koji je sudjelovao u zasjedi i napadu na hrvatsku policiju u Nacionalnom parku Plitvička jezera 31. ožujka 1991., bio srpski milicajac, a na istoj strani, uz događaje iz lipnja i kolovoza 1991. naveden je naziv „RSK“, iako je ona proglašena tek u prosincu 1991. godine.
Skup majki ispred zgrade Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu nije održan u srpnju (str. 163), nego u kolovozu 1991.. A prikaz deblokade Dubrovnika i oslobađanja juga Hrvatske ne može se ograničiti samo na operaciju Tigar i oslobađanje zaleđa Dubrovnika, kako se navodi u udžbeniku (str. 168 i zemljovid na str. 176), bez spomena naziva ostalih operacija na tom području.
Uz podatak da su „Srbija i Crna Gora 27. travnja 1992. proglasile zajedničku državu Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ)“ (str. 173), pogrešno je navedeno da je JNA tada (a zapravo u svibnju) „službeno preimenovana u Jugoslavensku armiju“ (njen službeni naziv postaje Vojska Jugoslavije). A na str. 175 pogrešan je naziv „tzv. Srpska Republika Krajina“ (treba: Republika Srpska Krajina). U zemljovidu na str. 176 pogrešno je navedeno da je oslobodilačka operacija Oluja provedena u rujnu (taj je podatak ispravljen u digitalnom udžbeniku).
Prof. Nazor: O ratu u BiH i Hrvatima u BiH
Događaji u BiH u udžbeniku su zastupljeni iznimno oskudno i loše, gotovo su sažeti u jednu rečenicu (str. 173): „Građani Bosne i Hercegovine u ožujku 1992. g. na referendumu su se odlučili za samostalnu državu. Srbi u BiH dotad su već proglasili svoju državu Republiku Srpsku, a Hrvati Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (kasnije Hrvatska Republika Herceg-Bosna).“ Ogroman je propust ne navesti koji su građani bili za samostalnu BiH (Muslimani i Hrvati jesu, a Srbi nisu). Jer i to govori o politikama vodstva spomenutih naroda prema BiH. Nema ni važne informacije da je RH odmah priznala samostalnu BiH. A da Srbija to nije učinila tijekom rata. Što također govori o politikama RH i Srbije prema BiH.
Također, ne objašnjava se ni kontekst proglašenja Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike HB). Koji je znatno različit. Nažalost, u udžbeniku se ne navodi ni da su područja RH i BiH jedinstveno ratište. Što su autori bili obvezni istaknuti. Jer je ta je činjenica iznimno važna za razumijevanje događaja. I potrebe angažiranja hrvatskih snaga u Domovinskom ratu na području obje navedene države. Nije naveden ni podatak da su Hrvati u Bosni i Hercegovini autohton i konstitutivan narod. Što bi svakako pridonio boljem razumijevanju događaja u BiH. Kao i hrvatske politike prema BiH tijekom Domovinskog rata.
Prof. Nazor o problemima vezanim za metodiku nastave povijesti
Glede metodike nastave povijesti struka upozorava da je najproblematičniji dio udžbenika neprimjereno korištenje povijesnih izvora, odnosno nepridržavanje znanstveno-stručnih kriterija pri odabiru sekundarnih izvora, koje ne bi trebalo nekritički ubacivati u udžbenik. Smatra se da u udžbeniku nije jasno razgraničeno što je povijesni izvor, a što historiografija ili publicistički tekst. Pa se kao izvor navode i neadekvatni, nejasni i trećerazredni tekstovi s tendencioznim i upitnim interpretacijama. Postupak vrednovanja u odabiru izvora ima svoja pravila kojih se autori udžbenika nisu pridržavali, posebice u kontekstualizaciji i metodičkoj obradi izvora, što je posebno vidljivo u obradi tema iz novije nacionalne povijesti.
> Stanić: Današnje doba potrebno je Stepinčeve naučiteljske riječi o živom Kristu
Upitna znanstvena točnost podataka u udžbeniku
Jednako tako, u udžbeniku ne bi smjela biti upitna znanstvena točnost podataka. Ali ni uravnotežen pristup odabiru izvora i slikovnih priloga. Neuravnoteženo i necjelovito korištenje izvora u poglavljima o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća u spomenutom udžbeniku posebno je primjetno u odabiru slikovnih priloga i pisanih izvora o blaženom kardinalu Stepincu. Tako se, s obzirom na prikazanu fotografiju Stepinca s Pavelićem i ispod nje pisanoga izvora (str. 66), može postaviti pitanje zašto se, radi uravnoteženog prikaza, nije prikazala i slika Stepinca iz 1945. godine kako sjedi uz Bakarića prigodom uspostave nove vlasti? Te zašto nije naveden i neki drugi Stepinčev govor, koji bi cjelovitije prikazao i kontekstualizirao njegovo djelovanje?
Primjerice, propovijed koju je, zalažući se za jednakost svih ljudi bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, nadbiskup Alojzije Stepinac održao u zagrebačkoj katedrali na blagdan Krista kralja (25. listopada 1942.): „Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Crkva katolička digla je svoju riječ u obranu hrvatskih prava, čak i okrunjenim glavama. Ali ona bi se iznevjerila u svojoj zadaći kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju koji se žale na nepravde bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadaju. Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji drugi način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti!”
> Tuđman u Kninu godinu dana nakon Oluje: ‘Nitko osim nas nije vjerovao da ćemo uspjeti’
Manipulacije Tuđmanovim govorom iz 1990. godine
Primjer manipulacije izvorima iz novije hrvatske povijesti u udžbeniku je i navođenje citata iz Tuđmanova govora na Prvom općem saboru HDZ-a, održanom u veljači 1990. u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu (str. 152, izvor 74), u kojem se spominje NDH. Naime, od učenica i učenika pritom se traži da odgovore na pitanja o nastanku NDH i odnosu ustaškog režima prema manjinama. Te da iz citiranoga sadržaja „izdvoje elemente govora zbog kojih su se manjine mogle osjetiti ugrožene“. Time se sugerira da je spomenuti Tuđmanov govor mogao biti razlogom zbog kojeg se dio srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj osjetio ugroženim i odlučio na ustanak, jer, eto, obnavlja se NDH …
Upravo spomenutim Tuđmanovim govorom, odnosno dijelom toga govora, manipuliraju oni koji Tuđmana pokušavaju prikazati u negativnom svjetlu. A, zapravo, i ovaj primjer potvrđuje nužnost cjelovitog prikaza izvora, jer da su autori pročitali cijeli izvor, a ne samo iz konteksta izdvojeni dio koji se tendenciozno i zlonamjerno nameće u medijima, znali bi da manjine zbog toga govora nisu imale razloga osjećati se ugroženo. Uostalom, zaključci o nekom događaju ili govoru ne donose se „izdvajanjem elemenata“ nekog izvora, nego na temelju cjelovitog sadržaja. Naravno, kao izvor o stvaranju RH mogao je poslužiti i novi („Božićni“) Ustav, u kojem se govori o nedjeljivosti i cjelovitosti teritorija, slobodi, jednakosti, poštivanju općih ljudskih prava, no autori ga u tom kontekstu ne spominju.
> Puštanje Simatovića iz zatvora kao slučaj Šešelj? Davor Marijan i Ante Nazor za Narod.hr o novom šoku s Haškog suda
Izostanak multiperspektivnog tumačenja Haškog suda
Na str. 254 korektno je citiran dio moga teksta o Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu. No, s obzirom na to da i među strukom postoje ozbiljne kritike na rad toga suda, bilo bi korisno da je u udžbeniku i informacija o tome da je zbog presuda toga suda u predmetima koji se odnose na srpske zločine u Srebrenici i Vukovaru dio javnosti posumnjao u njegovu objektivnost (a koja se također nalazi u mojem tekstu). Tim više jer se u istom udžbeniku već navode razni sekundarni izvori u kojima se, primjerice, ocjenjuje razina demokracije u Republici Hrvatskoj na način da se inzistira na drugačijem, odnosno različitom („multiperspektivnom“) tumačenju pojedinih događaja. Ovdje se od toga odustalo.
Objavljen netočan podatak da su pripadnici HV-a “ubili 410 civila i zapalili više od 22.000 kuća”
Na istoj strani (254) kao izvor (br. 134) naveden je i „izvještaj o VRA Oluja“ Eugena Jakovčića – „predstavnika Documente – Centra za suočavanje s prošlošću“ iz 2019., nažalost bez kritičkog osvrta na pojedine podatke, koji nisu prihvaćeni kao točni na Haškom sudu, te se stoga ne nalaze ni u konačnim presudama (primjerice da su pripadnici hrvatskih snaga ubili „najmanje 410 civila tijekom i nakon Oluje“ te „zapalili više od 22.000 kuća“).
To što nema kritičkog osvrta na spomenute podatke ozbiljan je nedostatak, jer u sadržaju udžbenika ne bi smjeli biti podatci koji zaostaju za suvremenim dostignućima i spoznajama historiografije. Ponavljanje tih podataka, objavljenih u knjizi Hrvatskog Helsinškog Odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001.), klasičan je primjer nekritičkog prihvaćanja podataka iz izvora. U spomenutoj knjizi HHO-a (str. 80) navedeno je da se podatak o „više od 22.000 spaljenih kuća u tijeku i nakon Oluje“ temelji na izvješću brigadnoga generala Alaina Foranda, bivšega zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru „Jug“. No, već i površan pregled priopćenja za tisak o odlasku Alaina Foranda s dužnosti zapovjednika UN-a u „sektoru Jug“ 12. listopada 1995., pokazuje da taj broj nije točan, te da se odnosi na promatrane, a ne na spaljene kuće.
Nekritičko korištenje, tj. preuzimanje izvora u udžbeniku očituje se i u izostanku reakcije na očiglednu pogrešku u nazivu grada u izvoru br. 76 (str. 155). Naime, autori su trebali objasniti koji je to „grad Trpolje pokraj Šibenika“.
> Hitrec o ‘minimalističkoj’ proslavi Oluje: Tri su osloboditelja ostala u šatoru i pjevali utroje
Nekritičko korištenje, tj. preuzimanje izvora u udžbeniku očituje se i u izostanku reakcije na očiglednu pogrešku u nazivu grada u izvoru br. 76 (str. 155). Naime, autori su trebali objasniti koji je to „grad Trpolje pokraj Šibenika“.
Prof. Nazor o načelu uravnoteženosti u prikazu osjetljivih tema
Evidencija podataka o ubijenoj djeci najosjetljivija je i najbolnija tema u istraživanju povijesti ratova, pa tako i u istraživanju posljedica Domovinskog rata. Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta. Za svako društvo smrt djeteta je tragedija. A ubojstvo djece posebno je odvratan zločin. Neovisno o tome je li se dogodilo u miru ili je posljedica ratnih djelovanja. Zbog iznimne osjetljivosti javnosti na stradanje djece i emocija koje ono izaziva ta je tema iznimno pogodna i za manipulaciju. Stoga je poštivanje načela uravnoteženosti u publiciranju takvih tema posebno važno.
No, unatoč činjenici da su za veći dio ubijenih civila i djece u Domovinskom ratu odgovorni pripadnici srpskih snaga, u poglavlju „Posljedice rata“ poimenično se navodi samo obitelj i samo fotografija obitelji za čije stradanje su odgovorni pripadnici hrvatskih snaga (str. 253). Autor toga poglavlja potpuno je zanemario činjenicu da su na gotovo isti način, izvan borbenog djelovanja, praktično na kućnom pragu, pripadnici srpskih snaga ubili najmanje dvadesetero djece, zajedno s njihovim roditeljima:
– obitelj Šajnović (dječaka Renata rođ. – 1984. ubili su zajedno s roditeljima Stankom i Marijom 2. listopada 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana);
– članove obitelji Nikšić (djecu Ivicu – rođ. 1974. i Vericu rođ. – 1978. ubili su zajedno s ostalim mještanima 13. listopada 1991. u Širokoj Kuli);
– članove obitelji Šmit (dječaka Zorana – rođ. 1981. ubili su zajedno s djedom Ivanom i bakom Zdravkom Šmit 15. listopada 1991. u Pakračkim Vinogradima);
– obitelj Kozbašić (djecu Tamaru – rođ. 1978. i Alena – rođ. 1982. ubili su zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom, 4./5. studenoga 1991. u Petrinji);
– članove obitelji Kovačić (dječaka Josipa – rođ. 1980. ubili su zajedno s majkom Ankom 8. studenoga 1991. u Čakovcima);
> Pogledajte mural kojeg su izradila djeca branitelja Domovinskog rata u Pakracu: ‘Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom’
– obitelj Jurić (djecu Daria – rođ 1987. i Tomislava – rođ. 1989. ubili su zajedno s majkom Verom i još 12 mještana 15. studenoga 1991. u selu Kostrići, a nekoliko dana nakon toga ubili su i njihova oca Zlatka);
– članove obitelji Fabac (djecu Željku – rođ. 1977. i Nikolinu – rođ. 1981. ubili su 11. prosinca 1991. u selu Gornje Jame kod Gline);
– obitelj Čengić (djecu Gorana – rođ. 1987. i Slobodana – rođ. 1981. ubili su zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom 18. siječnja 1992. u Erveniku);
– članove obitelji Štefančić (djevojčicu Martinu – rođ. 1987. ubili su zajedno s njezinom bakom Bernardicom 21. ožujka 1992. u Vukovaru);
– obitelj Pakšec (djecu Damira – rođ. 1980. i Daria – 1976. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom 9. travnja 1992. u Vukovaru);
– obitelj Grgić (djecu Anamariju – rođ. 1988. i Ivana – rođ. 1979. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom 19. ožujka 1993. u rubnom dijelu Novske) …
O tim obiteljima ni slike ni tona! Ni u medijima, ni u udžbeniku …
Jednako tako ni o članovima obitelji Matijević (Franjo – rođ. 1975. i roditelji Jozo i Ana ubijeni su 19. travnja 1992. kod Iloka) i obitelji Baković (Ante – rođ. 1984. i Marija – rođ. 1982. te otac Momir ubijeni su 23. listopada 1992. na cesti Vrana – Pakoštane), koje su pripadnici srpskih snaga ubili izvan naselja u kojima su živjeli.
Istine radi, kad već nabrajam ubijene obitelji, treba spomenuti i da su osim ubijene Aleksandre Zec (rođ. 1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije (ubijeni 7. prosinca 1991. u Zagrebu), pripadnici hrvatskih snaga iz neposredne blizine, na kućnom pragu, ubili još petero djece i članova njihovih obitelji: Milenu (rođ. 1976.) i Marka (rođ. 1979.) Olujića, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom (ubijeni 17./18. veljače 1992. u Cerni); Dejana (rođ. 1978.) i Nenada (rođ. 1982.) Radosavljevića, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom (ubijeni 25. veljače 1992. u Daruvaru); te Danijelu Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom (ubijeni 5. listopada 1991. u kući na crti bojišnice u Turnju kod Karlovca).
Sve osobe koje sam spomenuo zaslužuju pijetet.
Zaključak
Prema tome, iako su i kolege napomenule da ovo nije sveobuhvatna analiza, jasno je da i ovakva razina uvida ukazuje na brojne faktografske pogreške u analiziranom dijelu udžbenika, što je ozbiljan nedostatak. Također, primijećeno je odstupanje od Kurikula na konceptualnoj i sadržajnoj razini (udžbenik ne obuhvaća sve sadržaje predviđene Kurikulom povijesti za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ishoda, pa tako ni neke teme iz nacionalne povijesti nisu dovoljno prikazane ili nisu uopće prikazane), a iz perspektive metodike nastave povijesti posebno problematični su odabir i obrada povijesnih izvora.
Uz navedeno, uočene su i jezične pogreške u udžbeniku, posebice u njegovom prvom izdanju (pogrešno napisana imena pojedinih osoba i naselja). Naravno, to se može dogoditi svakome od nas, gotovo da i nema knjige ili rada u kojem nema pravopisnih pogrešaka, no u analiziranom dijelu udžbenika ipak ih je previše.
Na temelju navedenoga osvrta može se zaključiti da sadržaj tema koje su ovdje prokomentirane nije na potrebnoj znanstvenoj razini, te da je udžbenik u dijelu u kojem se obrađuje novija povijest toliko ideologiziran da bi trebalo još podosta vremena i mjesta za navesti i detaljnije objasniti sve primijećene propuste. Vjerujem da će ovaj osvrt potaknuti nadležna tijela u MZO-u da, u skladu s postojećom procedurom, provjere točnost i opravdanost ovdje navedenih zapažanja i primjedbi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa