Status silovanih, zlostavljanih žena, tijekom rata ili u zatočeništvu, konačno je riješen u Hrvatskoj – nakon 25 godina čekanja. Država im je priznala status žrtava rata.
Ministarstvo hrvatskih branitelja dosad je zaprimilo 181 zahtjev za odobravanje statusa žrtava ratnog zločina seksualnog zlostavljanja temeljem zakona koji je donesen prošle godine. Od toga je 132 zahtjeva riješeno.
Verica Martinović iz Vukovara žrtva je seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Istaknula je da joj se život mnogostruko promijenio nakon što je ostvarila pravo na obeštećenje i mjesečnu naknadu.
Nakon rata se 2001. godine vratila u Vukovar gdje je počela raditi. Ostvarila je prošle godine pravo na prijevremenu mirovinu. Uz radnu mirovinu, nakon 39 godina, i jako mala primanja, ostvarivanje prava na obeštećenje i mjesečnu naknadu omogućilo joj je, kako tvrdi, lijep i skroman život.
“Od osnutka hrvatske države pa do svibnja 2015. godine, mi za državu nismo uopće postojali. Uz gospođu Mariju Slišković i dosta tešku borbu za Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu – mi smo ostvarili prava”, pojasnila je dodavši kako je ona ostvarila pravo na obeštećenje i mjesečnu naknadu.
“Više ne moram razmišljati kako ću plaćati režije i sve ostalo što je bitno za život – svi mi koji smo dobili i obeštećenje i mjesečnu naknadu smo nasmijana lica jer smo prije živjeli puno težim životom”, pojasnila je Martinović dodavši kako su neke žrtve ostvarile samo obeštećenje tj. ostvarile su invalidninu na temelju braniteljske populacije, te ih se tretira kao da imaju tu invalidninu.
“Na temelju toga nisu im dali mjesečnu naknadu”, rekla nam je Martinović istaknuvši kako se izglasavanjem Zakona višestruko promijenio njezin život.
“Osobno moram priznati da mi je život mnogo kvalitetniji, puno sam sretnija i zadovoljnija. Bila je velika borba – jako teška i bilo je podmetanja”, pojasnila je dodavši kako je podnijela tužbu protiv počinitelja silovanja još 2012. godine.
“Izjave smo davali još u progonstvu 1997. i 1998 godine, no sve je to stajalo. Kad smo krenuli u našu borbu s gđom. Marijom Slišković, otišli smo zajedno, u grupi, u DORH i davali izjave. Hrvatska nema nikakav dogovor sa Srbijom o isporučivanju zločinaca, tako da to sve stoji”, rekla je dodavši kako ne zna ništa o počinitelju: “Oni su van zakona. O počinitelju zločina iz mog slučaja ne znam ništa jer je on nepoznat”.
Svoje potresno svjedočanstvo gđa. Verica Martinović iznijela je u dokumentarnom filmu Sunčica.
Dokumentarni film Sunčica prikazuje temu prešućivanih zločina zlostavljanja i silovanja na okupiranom području te njihovo dugogodišnje zataškivanje. Redatelj i producent filma je Nikola Knez, Hrvat koji ima vlastitu filmsku produkciju u Sjedinjenim Američkim Državama.
Zločin je to koji se dogodio kao dio ratne strategije agresije Srbije i JNA na Hrvatsku.
Sunčica, dokumentarni film o ženama nad kojima je izvršen ratni zločin
“Doživjela sam to što sam doživjela i nikome to ne bih poželjela”, naglasila je dodavši kako joj snagu za dalje daje pozitivan stav prema životu.
“Što me muči ostavim po strani, ne vraćam se na to i volim život, volim smijeh. Išla sam na terapije kroz tri godine – ja sam mnogo više od moje traume. Kroz terapije smo mnogo naučili – kako živjeti s time – i to mi je vratilo osmijeh na lice. Prvo sebe moraš promijeniti da bi promijenio druge. Puno mi je to pomoglo. Daje mi motivaciju za život”, poručila je.
Na upit što je po njezinom mišljenju potrebno učiniti da pravda bude zadovoljena, ističe kako je prvo i osnovno potrebno da ih se ne dijeli po grupacijama jer svaka osoba je doživjela što je doživjela.
“Dokazali smo to sa svojim iskazima, evo i sa Zakonom, ali potrebno je i da nas naša hrvatska država prihvati – da smo mi isto osobe vrijedne života. Što se tiče počinitelja, zasad nisu kažnjeni ni oni koji su ubijali, iskreno, nada uvijek postoji, i ona zadnja umire – nadam se da će se nešto dogoditi u našoj hrvatskoj državi da se kazne zločinci koji su učinili ubojstva i torture, tako i za sva zlodjela koja su učinjena nama”, zaključila je.
Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu stupio je na snagu u lipnju prošle godine, a zbog njega žrtve silovanja kao ratnog zločina, žene i muškarci hrvatski državljani, imaju pravo na jednokratnu novčanu naknadu od 100 ili 150 tisuća kuna te trajnu mjesečnu naknadu za pretrpljeno stradanje i patnju od 2500 kuna, ali i pravo na dopunsku zdravstvenu zaštitu, medicinsku rehabilitaciju i psihološku pomoć.
Zaprimljen 181 zahtjev za priznavanje statusa žrtve ratnog zločina seksualnog zlostavljanja
U organizaciji Zaklade za žrtve ratnog zločina silovanja u Domovinskom ratu 8. studenoga 2016., održana je Konferencija o Zakonu za žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu – iskustvo Hrvatske pri čemu su donijeti zaključci koje donosimo u nastavku:
1. Vezano za postupak utvrđivanja statusa žrtve seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu, ukazujemo na nužnost senzibilnijeg pristupa države prema žrtvama, koja se treba voditi osnovnim načelom Ujedinjenih naroda – načelom povjerenja prema žrtvi. Država prema svakoj žrtvi treba pristupiti individualno, u skladu s traumom koju je žrtva pretrpjela i psihičkim stanjem u kojem se žrtva nalazi, nastojeći postupak utvrđivanja statusa učiniti što manje nelagodnim za istu.
2. Vezano za ostvarivanje materijalnih prava koja pripadaju žrtvama seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu. Naglašavamo propuste zakonodavca u vidu kumulativnog promatranja i uračunavanja materijalnih prava koje su žrtvama pripale na temelju drugih osnova, zbog čega je velikom broju žrtava uskraćeno ostavrivanje prava po Zakonu. U tom smislu, ukazujemo na nužnost izmjena dosadašnjeg Zakona kako bi se osigurala žrtvi mogućnost da ostvari sva prava propisana ovim Zakonom, bez obzira na eventualna prava koja je ostvarila u drugim postupcima i po drugim propisima u Republici Hrvatskoj, po osnovi proživljenog seksualnog nasilja.
3. Upozoravamo i na problematiku žrtava seksualnog nasilja hrvatske nacionalnosti, u slučajevima kada je nasilje počinjeno na teritoriju BIH, a žrtve danas imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Iste ostaju diskriminirane u bilo kakvoj mogućnosti ostvarenja prava po osnovi seksualnog nasilja, jer nemaju prebivalište u BIH, pa upućujemo apel predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova da započnu pregovore s nadležnim tijelima u susjednoj državi, kako bi prvenstveno zaštitili pripadnike svog naroda i otklonile ovakvu nepravdu s kojom se žrtve ratnog zločina susreću.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
