Neću reći nakon 1995., ali svakako nakon sporazuma o mirnoj reintegraciji, koji je usred Zagreba potpisao srbijanski predstavnik Milutinović, Hrvatska je u permanentnoj diplomatskoj defenzivi kad se radi o odnosima s Beogradom.
Tuđman je daljnje dvije godine iskoristio za punu reintegraciju Podunavlja, nakon toga njegova je bolest uznapredovala, Srbija se tih godina bavila sama sobom i NATO-ovim bombardiranjima, ali čim su se riješili Miloševića, digli su se na noge i malo-pomalo vratili se staroj velikosrpskoj politici.
Ratne reparacije
Danas, petnaestak godina kasnije, svjedočimo temeljitoj političkoj i diplomatskoj ofenzivi velikosrpske politike koja je međunarodno posve legalizirana i abolirana, a Hrvatska stoji tamo gdje ju je Tuđman ostavio prije dvadeset godina.
Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je u ime Beograda potpisao srbijanski predsjednik Vlade Milutinović, do te je razine bio kapitulacija srbijanske politike da se u tom dokumentu, doduše diskretno, ali razgovjetno, spominje i mogućnost ratnih reparacija.
Upravo je fantastično da od tada do danas nikad nitko nije afirmirao taj detalj sporazuma i da smo danas došli do toga da strepimo od svakog beogradskog poteza.
To znači ništa ne naučiti iz povijesti, to znači minimalizirati srbijanske četničke ambicije i gurati tu tezu u teoriju zavjere, to znači ne razumjeti niti što su nacionalni interesi, niti kako se oni brane. Niti s kime na istočnim granicama zapravo imamo posla.
A imamo i imat ćemo trajno posla sa srpskom državom, u čijim je vanjskopolitičkim planovima zapisana ambicija povratka “krajinskih zemalja” i tretman svake hrvatske države kao neprijateljske.
To se može iščitati u svim njihovim provokacijama, to se može iščitati u drugom memorandumu SANU, to se može iščitati u svim pratećim knjigama i librima svake vrste koji se tiču velike Srbije.
Primjerice, Srbi su u antologiju svoje književnosti uvrstili Gundulića i Marina Držića, a da ovdje, osim par prosvjednih novinskih tekstova, zapravo prave reakcije nije ni bilo.
Mislim na reakciju države, državnih institucija, kulturnih institucija i svih onih koji su direktno pozvani odgovoriti na to svojatanje. I dok mi šutimo, oni na svim međunarodnim susretima afirmirajući srpsku književnost tvrde da su to njihovi pisci.
Ali kako će ozbiljne reakcije i biti kad je Milanović ustvrdio na tu temu da će uvijek biti budala koje će tvrditi ovo i ono i da mu ne pada na pamet osvrtati se na takve budalaštine.
I to je odgovor premijera jedne države? I to je odgovor ministrice vanjskih poslova jedne države? I tako se štite nacionalni interesi jedne države i tako se prepoznaje opasnost?
Pritisak na ‘Oluju’
Srbija danas otvoreno provocira doslovno na svim poljima društvene i političke igre, ona koristi, ali baš svaku prigodu za velikosrpski angažman i zapravo je tragično gledati kako s druge strane ne postoji nikakav organizirani otpor.
Prije svake “Oluje” toliko sveobuhvatno vrše pritisak na Hrvatsku, lobiraju i daju zadatak svojoj diplomaciji da se “Oluja”, ako već ne zabrani, onda barem ignorira, da je očito da veću energiju oni troše na difamaciju “Oluje” negoli Hrvatska na afirmaciju iste te “Oluje”. Paralelno s tim, permanentno traže tobože sućut za svoje ratne žrtve u Hrvatskoj, a faktički traže aboliciju istih tih snaga za agresiju.
Ni tu nema odgovora Zagreba. Dok su prava srpske manjine u Hrvatskoj na europski uzornoj razini, dok Srbi u Hrvatskoj imaju upravo nevjerojatna tri Ustavom zagarantirana mjesta u parlamentu i dok je u njihov povratak ovdje uloženo milijarde i milijarde kuna, povratak Hrvata u Vojvodini praktički ne postoji i Srbija u taj posao, dakako, nije uložila niti kune.
Pogledajte kakav cirkus rade s udžbenicima za hrvatsku djecu, pogledajte ponižavanja glede radiopostaje za Hrvate u tim krajevima. I u takvoj stvarnosti Zagreb uglavnom šuti, a Beograd redovito bruji o katastrofalnom položaju Srba u Hrvatskoj. Srbi, dakle, u Hrvatskoj, uzmemo li u obzir njihova garantirana mjesta u parlamentu, imaju manjinska prava kakva ćete u Europi vrlo rijetko pronaći.
Naime, ta prava im upravo garantiraju da de facto odlučuju o svakoj hrvatskoj Vladi, što Pupovca već institucionalno pretvara u Pribičevića. Bez nas, bez našeg utjecaja, a onda i bez koncesija našim interesima nema niti će biti hrvatske vlasti, to je himna koja se s pravom pjeva u establišmentu srpske zajednice u Hrvatskoj. Jer, čim uđu u Vladu, oni se po logici vlasti kapilarno šire po svim hrvatskim institucijama, od Programskog vijeća HRT-a do svih ministarstava.
Nije kriv Pupovac
Pogledajte taj položaj i položaj Hrvata u Srbiji! Žurim reći da tu nema nikakve Pupovčeve krivnje, na tu se temu moramo okrenuti prema Ivi Sanaderu, koji je ustoličio tu praksu. Pogledajte kako je Hrvatska riješila položaj muslimana, odnosno Bošnjaka u Hrvatskoj.
Po riječima njihovih predstavnika, taj je položaj na najvišoj razini koju u bilo kojem dijelu Europe imaju, i to je tradicija, uzme li se da je Hrvatska oduvijek imala sluha i razumijevanja za muslimane i njihovu vjeroispovijest.
I dok je takav položaj muslimana u Hrvatskoj, pogledajte kakav je položaj Hrvata u Federaciji BIH, premda su konstitutivni narod u BiH!
Pogledajte ustavna rješenja u Sloveniji i vidjet ćete da nema traga priznanju hrvatske nacionalne manjine. Ali slovenska manjina je jedna od 22 manjine koje priznaje hrvatski Ustav. Unatoč takvoj darežljivosti, imamo niz neriješenih pitanja s tim susjedom, a u kapitalnom trenutku naših međunarodnih nastojanja zabili su nam nož u leđa.
Ispada, dakle, da sa svim matičnim državama čije manjine kod nas uživaju prvorazredna prava, Hrvati (čak i kad su konstitutivni narod kao Hrvati u BiH!) u tim državama imaju upravo jeziv status. No, vratimo se aktualnoj srpskoj ofenzivi.
Dakle, u književnosti su krenuli s agresijom i otimačinom, kao i u politici, jer ne zaboravimo da dandanas drže puste hektare katastarske hrvatske zemlje na vukovarskim adama u svojim rukama. Pogledajmo kako svaku sportsku utakmicu pretvaraju u prvorazredno političko pitanje.
Pogledajmo kako se upliću u priču u ćirilici u Vukovaru dok hrvatskoj djeci ne žele dati obećane udžbenike na hrvatskom jeziku. O njihovim lažima vezanim uz srpsku agresiju i ne treba trošiti riječi, ali je fantastično da se Hrvatska nije uspjela izboriti barem za to da se dvije table postave na srbijanskom tlu, gdje su imali logore za Hrvate i gdje je više od 30 tisuća hrvatskih ljudi prošlo kroz taj pakao.
Dakle, ne da nismo dobili financijsku naknadu za taj sadizam, ne samo da nismo diplomatsku afirmirali ovu istinu, nego niti dvije table nismo izborili da se koče na kakvoj fasadi kao znamen jednog beščašća i sadizma.
I umjesto da o tome raspravljamo, mi raspravljamo o tome kako bismo ih zamolili da nam ne uhićuju branitelje na granici! Uza sav taj horor, sada vidimo da se u ofenzivu skladno uključila i Srpska pravoslavna crkva, koja je stari nositelj velikosrpskih tendencija. Niti tu nismo pokazali nikakvog državotvornog refleksa.
Primjerice, kad je dokumentirano da je čelni predstavnik SPC-a u Hrvatskoj pjevao četničke pjesme po Americi, branili su ga ni manje ni više negoli ugledni kolumnisti koji prate Crkvu i ovdašnji crkveni život!
Ustaške pjesmice
Zamislite kako bi mediji po Srbiji divljali da postoji snimka predstavnika Katoličke crkve u Srbiji kako pjeva ustaške pjesme! No, osim što ne reagiramo na “folklornoj” razini, sada je posve razvidno da uopće nismo razabrali što se krije iza pomno organiziranog napada glede proglašenja Stepinca svetim. Ispostavilo se da je srbijanska strana vatikansku blagonaklonost iskoristila za novi udar na Hrvatsku.
Jer, od kada je ta tema na stolu, sinkronizirano raste kampanja o ustaštvu. To poniženje koje nam je priredio Vatikan, odnosno po svemu sudeći talijanski lobi u Kuriji, Kaptol je prešutio misleći da će vrijeme napraviti svoje. Srbi su vidjeli da ni tu neće biti osobitog otpora i sada su pred krunom svojih nastojanja. Naime, ekumenski i carigradski patrijarh Bartolomej dolazi u posjet ni manje ni više negoli Jasenovcu!
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
