Nakon napada automatskom puškom na Banske dvore i ranjavanje policajca koji ih osigurava prošlog tjedna, predsjednik Vlade Andrej Plenković prvi je taj događaj odlučio okarakterizirati kao pojavu domaćeg terorizma, tako prejudicirajući službenu istragu i vršeći pritisak na službe koje ju provode. Što je u pozadini ovog pokušaja teškog ubojstva i onda samoubojstva tek treba vidjeti. Kada govorimo o domaćem terorizmu, potrebno ga je definirati. Sam terorizam hrvatska enciklopedija definira kao primjenu oružanog i drugoga nasilja, najčešće protiv nedužnih osoba, radi ostvarenja političkog ili nekoga drugog cilja te ističe kako su njegova obilježja sustavnost u uporabi nasilja, pretežno politička motivacija, promišljen izbor izravnih žrtava te onih neizravnih, kršenje ljudskih prava itd. Za posebnu vrstu terorizma, onaj domaći, postoji mnogo definicija, ali generalno suglasje je da se radi o pojavi u kojoj su počinitelj, žrtva i mjesto događaja svi iste državne pripadnosti. Sukladno tome, pobuna dijela srpskog stanovništva u Domovinskom ratu svakako bi spadala pod definiciju domaćeg, protudržavnog terorizma. Ta pobuna, potpomognuta institucijama Jugoslavije, prije svega vojskom (JNA), obavještajnim aparatom i vanjskopolitičkom infrastrukturom, masovno je činila ratne zločine, neselektivno granatirala gradove i provodila etničko čišćenje. Jedna od osoba koja je u tome sudjelovala je i doktor medicine, psihijatar Vojislav Stanimirović, visoko rangirani političar vladajuće Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS).
> Koliko je članova SDSS-a koji imaju saznanja ili su povezani sa zločinima u Domovinskom ratu?
Veza Stanimirovića i Plenkovića
Vojislav Stanimirović danas je predsjednik Glavne skupštine SDSS-a i član Predsjedništva stranke. Na internetskim stranicama SDSS-a u svojoj službenoj biografiji kao radno iskustvo, između ostalog, navodi i ‘rukovodeće dužnosti u zdravstvenoj ustanovi’. Tu se, pretpostavljamo, misli na vrijeme kada je od okupacijske JNA bio imenovan za ravnatelja Vukovarske bolnice 1992. godine. Od 1997. do 2017. Stanimirović je bio predsjednik, predsjednik Predsjedništva i predsjednik Glavnog odbora SDSS-a. Prema statutu SDSS-a (https://sdss.hr/wp-content/uploads/2019/12/Statut-SDSS-a-prečišćeni-tekst-latinica.pdf), glava V Organi stranke, čl. 29., Glavna skupština, čiji je Stanimirović predsjednik, najviši je organ stranke, a čl. 33. kao jedan u nizu poslova u nadležnosti Glavne skupštine navodi da ona “utvrđuje okvire, osnovne elemente i smjernice politike Stranke u narednom periodu”. Nadalje, Glavna skupština sukladno članku 35. Statuta SDSS-a bira članove Glavnog odbora SDSS-a koji sukladno članku 36. “… utvrđuje politiku stranke i predlaže je Glavnoj skupštini Stranke na usvajanje, daje političke ocjene i utvrđuje političke stavove Stranke i provodi politiku koju je usvojila Glavna skupština Stranke…” kojom predsjeda Stanimirović. Svakom Predsjedniku Vlade RH potrebno je minimalno 76 glasova podrške u Hrvatskom Saboru (koji ima 151 zastupnika) da bi se održao na vlasti i mogao izvršavati pripadajuće ovlasti. Trenutna Plenkovićeva Vlada ima minimalnu većinu od 76 ruku. 3 od tih 76 zastupnika su SDSS-ovci: Dragana Jeckov, Milorad Pupovac i Anja Šimpraga, koji provode one politike koje usvaja Stanimirovićeva Glavna skupština. Dakle, svaka politika koju Andrej Plenković provodi kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske, događa se nakon što ju potvrde, s njom se slože i blagoslove ju zastupnici SDSS-a koji provode u Hrvatskom saboru politiku svoje stranke, a u čijem kreiranju glavnu ulogu igra Glavna skupština na čijem je čelu okupacijski gradonačelnik Vukovara, Vojislav Stanimirović. S obzirom na Plenkovićevu neposrednu suradnju s SDSS-om, a time i sa Stanimirovićem, opravdano je zaključiti kako Premijer ima problem s domaćim teroristima kada oni pucaju na ljude i objekte u kojima on radi i obitava, ali nema problema s domaćim teroristima koji su sudjelovali u akcijama pucanja na ljude i objekte u drugim dijelovima Hrvatske, onda kada mu pomažu da se održi na vlasti. O sudjelovanju Vojislava Stanimirovića u akcijama i činima domaćeg terorizma pročitajte u daljnjem tekstu.
Pokolj u Tovarniku i kaznena prijava protiv Stanimirovićeve supruge
Vojislav Stanimirović rođen je 19.8.1953. u mjestu Tovarnik, koje se nalazi blizu granice sa Srbijom. Na studij medicine uputio se u Beograd. Rodno selo Vojislava Stanimirovića bilo je žrtva okupacije i stravičnog zločina – u samo jednom danu poklano je 68 civila i ratnih zarobljenika od strane JNA i domaćih i srbijanskih četnika. Nesrpsko stanovništvo koje nije bilo ubijeno, točnije oko 95% od 2500 tisuće Hrvata protjerano je te je uništeno više od 70% objekata. Radi tih užasnih zločina Društvo Antuna Gustava Matoša iz Tovarnika podnijelo je 2011. (https://www.vecernji.hr/vijesti/ljeposava-stanimirovic-1991-prikrivala-srpske-zlocine-307620) Županijskom državnom odvjetništvu u Vukovaru kaznenu prijavu protiv doktorice medicine Ljeposave Stanimirović iz Vukovara (supruga Vojislava Stanimirovića) i doktora Dragana Martinovića iz Šida u Vojvodini. Predsjednik Društva AGM Željko Anić to je obrazložio ovako: “Odlučili smo se za kaznenu prijavu protiv te dvije osobe jer se uskoro navršava 20 godina od srbijanske okupacije Tovarnika za vrijeme koje su pripadnici tzv. JNA i ravnogorskog četničkog pokreta počinili masovni ratni zločin nad civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima, među kojima je bilo i članova Matice hrvatske, za što do danas nitko nije odgovarao. Nadamo se, s obzirom na vrstu i težinu kaznenog djela, da će Hrvatska liječnička komora razmotriti mogućnost oduzimanja licencije doktorici Stanimirović.” Društvo AG Matoš je u kaznenoj prijavi naglasilo kako su doktorica Stanimirović i doktor Martinović prikrivali ratni zločin navodeći kako je osmero ubijenih stradalo od eksplozije iako su likvidirani hladnim i/ili vatrenim oružjem. Jedan od osmero ubijenih bio je i onovremeni tovarnički župnik velečasni Ivan Burik o kojem je Jakov Sedlar režirao dokumentarni film. Svoja saznanja je društvo temeljilo na dokumentaciji nastaloj nakon ekshumacije i obdukcije zvjerski pobijenih. Supruga Vojislava Stanimirovića na optužbe je odgovorila, pritom ne demantirajući da je radila kao liječnik i mrtvozornik u okupiranom Tovarniku, ovako: “Sve što sam imala reći rekla sama na sudu kad sam svjedočila pa neka oni odluče. Udruge ne razumiju pojam “vrste rane” i upuštaju se u nešto u što se ne razumiju. Radili smo pošteno koliko se moglo u to vrijeme, prema Hipokratu i Ženevskoj konvenciji.” Poznavajući nepoštivanje Ženevskih konvencija i Hipokratove zakletve od strane JNA i četnika ovu izjavu gospođe Stanimirović možemo jedino protumačiti kao ruganje žrtvama.
Opsada Vukovara i vrijeme okupacije
Na početku devedesetih, kada započinje pobuna dijela hrvatskih Srba uz potporu Beograda, Vojislav Stanimirović sudjeluje u potpomaganju protudržavnog terorizma u Vukovaru koji se odvijao kao dio srpske pobune diljem zemlje kao pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije. Neki od zapovjednika JNA, a time i Stanimirovića, u opsadi Vukovara i akciji podrške domaćem terorizmu bili su i haški optuženici, a onda i osuđenici, Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin. Vukovarska bolnica, postala je meta granatiranja srpskih snaga već 15. kolovoza 1991. godine, dok su zrakoplovi Stanimirovićeve JNA krenuli s bombardiranjem bolnice 24.8. iste godine. U danima pred sam pad grada Vukovara u ruke JNA i domaćih terorista na bolnicu kroz koju je prošlo tisuće ranjenika dnevno je padalo u prosjeku 700 granata. Nakon osvajanja grada Vukovara, iz bolnice je odvedeno i na Ovčari mučeno i ubijeno više od 200 ranjenika i civila. Sam Vojislav Stanimirović je zauzimanje konkretno vukovarske bolnice doživio kao poseban trofej i u tom je činu vidio i simboličnu važnost te je 1993. godine u novinama okupacijskih vlasti ‘Vojska Krajine’, broj 7-8, na str. 43., napisao tekst pod naslovom ‘Bolnica u pravom ruhu’. Prva rečenica tog teksta glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…”. Nakon što je informacija o tekstu dospjela u javnost, Stanimirović se nevješto izvlačio tvrdnjom kako je taj dio teksta nadopisan od strane urednika. Čak i ako je ovo neuvjerljivo obrazloženje točno, drugi podaci iz Stanimirovićeve biografije i njegovog vojnog i političkog puta ostaju neosporeni. JNA je Stanimirovića postavila za direktora vukovarske bolnice 1. lipnja 1992, manje od sedam mjeseci nakon okupacije Vukovara i zauzimanja bolnice i masovnih pokolja koji su uslijedili. U okupacijsku politiku se Vojislav Stanimirović uključio 1993. godine, prihvaćajući djelovanje JNA i četnika kao nešto što je bilo u skladu i s njegovim političkim uvjerenjima te je obnašao niz važnih funkcija u političkom sustavu na čijem je čelu de facto u konačnici bio Slobodan Milošević, između ostalog, funkcije gradonačelnika Vukovara i ministra-koordinatora u Vladi takozvane Republike Srpske Krajine. Dakle, Vojislav Stanimirović bio je na liniji četničke politike koju je 90-ih godina provodio Slobodan Milošević te ne samo da ju je podržavao kao građanin, nego je u njenom provođenju aktivno sudjelovao kao profesionalac.
Odvođenje ranjenika iz vukovarske bolnice
Još jedna udruga, ona dr. Ante Starčević iz Tovarnika, iznijela je optužbe (http://www.politikaplus.com/novost/67208/udruga-dr.-ante-starcevic-tovarnik-stanimirovic-je-nazocio-odvodenju-ranjenika-iz-vukovarske-bolnice-) na račun Stanimirovićevog sudjelovanja u pokolju na Ovčari. Naime, stotine prebivatelja vukovarske bolnice odvedeni su na Ovčaru gdje će kasnije biti mučeni i ubijeni – dakle, sve je započelo zauzimanjem bolnice. Iz Udruge su se pozvali na svjedočanstvo bolničarke, redovnice sestara Sv. Križa, sestre Ide Ane Zdravčević te istaknuli: “Dana 20. studenog 1991. dr. Vojislav Stanimirović, koji je u to vrijeme bio rezervni oficir JNA na dužnosti „šef sanitetske službe i glavni za zdravstvenu zaštitu za područje zapadnog Srema“, nazočio je odvođenju ranjenika iz vukovarske bolnice.” Sam Stanimirović je 2010. godine, u kontekstu posjeta tadašnjeg predsjednika Borisa Tadića Vukovaru dao intervju beogradskoj Politici (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vojislav-stanimirovic-nije-istina-da-su-srbi-poceli-rat-u-vukovaru-1891203) u kojem je po pitanju odvođenja civila i ratnih zarobljenika iz Vukovarske bolnice na Ovčaru rekao: “Hrvatska strana stalno potencira da su iz bolnice na Ovčaru odvedeni hrvatski ranjenici, bolesnici i bolničko osoblje. S druge strane, imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage koje su se preobukle u bolesnike”.
> (VIDEO) Podsjetimo se: Što se dogodilo na Ovčari i tko je odgovarao za počinjene zločine?
> Ruga li se Srbija Hrvatskoj kada skriva otuđenu dokumentaciju i podatke o sudbini nestalih?
Odlikovao ga Radovan Karadžić
Stanimirovićeva uloga u JNA i četničkim aktivnostima bila je zabilježena i od strane osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića te je 1995. u Banjoj Luci Stanimirović primio Orden za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju. Dakle, Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske, odlikovao je Vojislava Stanimirovića za sudjelovanje u projektu osvajanja Hrvatske i stvaranja Velike Srbije, a koji je bilo praćen nizom ratnih zločina.
Svjedočanstvo Slavice Popović, udovice ubijenog hrvatskog branitelja Marijana Popovića
Već smo ranije na portalu (https://narod.hr/hrvatska/antun-ivankovic-zasto-se-zataskavaju-ratni-zlocini-vojislava-stanimirovica-njegove-supruge-ljeposave) pisali o još jednom svjedočanstvu o upletenosti Stanimirovića u ratne zločine, a koje je iznio jedan od osnivača ranije spomenute Udruge dr. Ante Starčević, Antun Ivanković, koji je, između ostalog, ispričao priču Slavice Popović iz Tovarnika, supruge hrvatskog branitelja Marijana Popovića. Ona je na sudu posvjedočila kako je za vrijeme okupacije u njihovu kuću, gdje je skrivala ranjenog supruga, došao dr. Vojislav Stanimirović i doslovce joj rekao: „Slavice, gdje ti je Marijan? Mi ga već tri dana tražimo, on je ratni zarobljenik, ja ga moram predati i poslat ću po njega.“ Nakon toga u kuću su došla trojica naoružanih milicajaca i u njezinoj nazočnosti odvela supruga. “Poslije smo doznali da je Marijan ubijen 7. listopada i zakopan na njivi prema Šidu. Danima nakon što je Marijan odveden, dr. Ljeposava Stanimirović mi je lagala kako je moj suprug u Sremskoj Mitrovici i da se oporavlja, a u to vrijeme on je već bio ubijen”.
> Zločin bez kazne: Za barbarska ubojstva u Tovarniku još nitko nije odgovarao
> Stanimirović je sudjelovao u zločinu u Lovasu
Stanimirović tvrdi da su Hrvati započeli rat u Vukovaru
Još jedna od izjava (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/vojislav-stanimirovic-nije-istina-da-su-srbi-poceli-rat-u-vukovaru-1891203) po kojima je Stanimirović, Plenkovićev partner u vladanju Hrvatskom, ostao upamćen je ona iz ranije spomenutog intervjua u beogradskoj Politici kojom se referirao na aktivnosti prilikom susreta predsjednika Tadića i Josipovića: “To je veoma značajno kad se razgovara o tome kako je počeo rat u Vukovaru, jer je do sada uvijek govoreno da su Srbi počeli taj rat, što nije točno.”
Stanimirović optužio dr. Bosanac da je odgovorna za pokolj na Ovčari
U intervjuu koji je Stanimirović dao Saši Kosanoviću, u Novostima (https://arhiva.portalnovosti.com/2010/11/rekao-sam-ono-sto-su-culi-i-predsednici/) financiranim novcem hrvatskih poreznih obveznika o čijem smo širenju mržnje i huškanju pisali (https://narod.hr/hrvatska/novosti-sire-mrznju-prema-hrvatima-a-hrvatsko-novinarsko-drustvo-ih-brani-pozivajuci-se-zastitu-novinara), Stanimirović je bio upitan o svojoj izjavi da u vukovarskoj bolnici nije bilo civila, nego u ranjenike prerušenih vojnika. Ovaj domaći terorist, a danas suradnik premijera Plenkovića, odgovorio je: “Nekima su skidali gipseve i videli da nemaju povrede. Meni je jedan prijatelj Hrvat rekao: “Vidiš, da sam poslušao Vesnu Bosanac, sada bismo i ja i moj sin bili na Ovčari.” Oni su i njima nudili gips, ali su se oni odlučili na proboj preko Bogdanovaca, Nuštra… Ja sam u “Politici”, između ostalog, rekao sledeće: “Imamo informacije da su u bolnici bile oružane snage, koje su se preobukle u bolesnike. I sada ovi protokoli koji su predati mogu da rasvetle neke nestanke i šta je tu istina, koliko je bilo stvarnih bolesnika, a koliko vojnika. Jer, oni koji nisu u tim protokolima, zapravo su bili preobučeni vojnici.”
Andrej Plenković je stravični događaj u kojem je jedan policajac teško ranjen, a dvadesetdvogodišnji napadač je sebi oduzeo život odlučio iskoristiti za napad na parlamentarnu oporbu i medije koje ne kontrolira. U želji da izvuče političku korist iz tragedije koja se dogodila, dao je političku dimenziju događaju, sotonizirajući u javnosti cijelu, braniteljsku, obitelj napadača. Pritom je, kao i više puta do sada, razotkrio nakaradnu narav svoje političke vladavine čiji je stup domaći terorist, predsjednik Glavne skupštine SDSS-a, stranke bez koje nema većinu, Vojislav Stanimirović.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
