“Zlata Đurđević je u dva novinska intervjua branila Perkovića i Mustača. Riječ je o razgovoru za Novi list od 4. listopada 2013., te razgovoru za isti list od 23. travnja 2014. U oba razgovora gospođa brani ubojice, zgrožena je zbog odluke o njihovu izručenju te se poziva na zastaru. Ona je bila dužna, u skladu s osnovnim znanstvenim standardima, obrazložiti zastaru, a ne se pozivati na drugog profesora. Ovo je bila smišljena strategija Perkovićeve obrane u kojoj je ona svjesno sudjelovala.” – istaknula je saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto komentirajući Milanovićevu kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda, čiju je kandidaturu Sabor nedavno odbio.
Njezinu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti.
“PRESTANIMO SE BRANITI I NAPOKON PODIGNIMO OPTUŽNICU
Nakon gradnje berlinskog zida, tadašnji gradonačelnik zapadnog dijela Berlina, Willy Brandt, koji je kasnije bio i kancelar te dobitnik Nobelove nagrade za mir, pred velikim mnoštvom okupljenih građana izjavio je: “nismo se okupili da iznosimo obranu, došli smo iznijeti optužnicu!”
To izjavljuje politički vođa građana Berlina koji su u potpunom okruženju komunističkog bloka, ali Brandt izjavljuje da se pravo i pravda mogu gušiti, ali će kad-tad pobijediti.
Današnja Hrvatska nije u tolikoj vanjskoj opasnosti, ona je pod unutarnjom blokadom. Sa stanjem u Hrvatskoj je nezadovoljna velika većina hrvatskih građana, zadovoljna je vladajuća kasta koja je ujedno i odgovorna za ovo stanje.
Ukratko, stanje je loše, a odgovorne za to stanje se smatra društveno uglednima i stručnima. Potpuni apsurd!
Ako profesor medicine, na primjer kardiokirurg, dolazi na operacije pripit te mu svaki drugi pacijent umre, vrlo brzo bi bio suspendiran te bi njegovi nadređeni analizirali smrtne slučajeve i njegove propuste. Nikakva titula ga ne bi spasila od odgovornosti za propuste, te ga više nitko ne bi oslovljavao s “ugledni profesor.”
Ono što je zdrava logika u svakodnevnom životu ne vrijedi u hrvatskom društvu.
Ključne osobe politike, medija i pravosuđa se oslovljava s “ugledni, cijenjeni”, a rezultate koje ti “uglednici” daju su sljedeći:
– 114. mjesto po neovisnosti pravosuđa od 137 analiziranih država,
– druga najslabija platežna moć u EU, iza nas su samo Bugari ali oni se popravljaju a Hrvatska platežna moć pada. Ovo je izvor Europske komisije i WEF-a.
– Institut iz Lausanne, IMD, Hrvatsku je po konkurentnosti smjestio na 59. mjesto od analizirane 64 države u svijetu
Jesu li ovo realno porazni rezultati? Jesu.
Ima li Hrvatska potencijal za bolju situaciju? Ima.
Tko je odgovoran za ovo stanje? Vladajuće upravljačke strukture koje već desetljećima imaju javne titule “uglednici i stručnjaci.”
Sljedeći slučaj je plastični primjer te manipulacije, laži i izluđivanja nacije.
Prošli tjedan smo u Saboru imali raspravu o jednoj takvoj “uglednici” i velikoj “stručnjakinji”.
Jedan drugi “uglednik”, trenutačni predsjednik Zoran Milanović, predložio je Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda. Prije nego što raščlanimo ovu temu, ali u svjetlu gore opisane realne situacije u kojoj se Hrvatska nalazi, treba navesti dominantne standarde koji u Hrvatskoj vladaju.
Mediji su ti koji, uz pomoć društvenih analitičara, vrlo često s akademskim titulama daju titule “ugledan, pošten, sposoban, međunarodno afirmiran i antifašist”.
Kritičko propitivanje nije dopušteno, te se one koji se drznu istraživati te “uglednike” u startu proglašava “nacionalistima, nedemokratama, antieuropejcima desničarima” i sličnim kvalifikacijama. U oba slučaja se ne iznose dokazi. Sjetimo se samo sustavnog „medisjkog pranja mozga“ kojem smo svakodnevno izloženi.
Sanader je bio veliki “europejac” koji je ispravljao Tuđmanov “nacionalizam” i navodnu korupciju. Isto tako su Mesića, Račana, Pusić, Bebića, Šeksa te ostalu dubioznu plejadu političara prezentirali kao spasitelje, a u stvarnosti su to bile prosječne i nadasve bezidejne, ali izrazito koristoljubive osobe.
Ali nisu samo političari propagandistički zaštićeni, to su na primjer i pravnici.
Tako su glavni pravni “stručnjaci” Čedo Prodanović, Jadranka Slokovoć ili Anto Nobilo. Svo troje su bivši komunistički tužitelji, znači kršitelji ljudskih prava. U Poljskoj, Češkoj ili Rumunjskoj bi to bilo nemoguće; oni nemaju te komunističke “genijalce”, ali zato imaju gospodarski rast te im ljudi ne bježe iz države.
Isto tako su zaštićeni takozvani gospodarstvenici, kao na primjer Ivica Todorić (njega su sklonili, ali mu novce i privilegije nitko ne dira, te je na slobodi), Branko Roglić, Ante Vlahović, Emil Tedeschi ili Nino Pavić. O njima se oduvijek moglo samo u superlativu pisati.
Dok se u Hrvatskoj piše o temama iz 2. Svjetskog rata i navodnom sveprisutnom ustašluku, ne razgovara se o: privatizaciji Croatia osiguranja, aferi Borg, aferi Bankomat, aferi Spice, vjetroparku Krš-Pađene, aferi Uljanik, aferi Brodotrogir-Končar…
Ne priča se zašto su takve liste čekanja u zdravstvu, zašto se građane pljačka pri registraciji vozila, zašto se krše zakoni i pogoduje lihvarskim agencijama, zašto Hrvati imaju najnepravedniji ovršni zakon u EU, …
Rezultat rada ove elite jest: raspad gospodarstva, urušavanje pravosuđa te nepravda kao normalno stanje.
Vratimo se Zlati Đurđević. Svi u Hrvatskom saboru, osim mene i kolege Vrkljana, ponavljali su mantru o “stručnosti i ugledu” gospođe Đurđević.
Ne samo SDP-ovci, već i oporbeni zastupnici. Tako na primjer kolega Bartulica govori o neospornoj stručnosti gospođe Đurđević. Bartulica, koliko znam, nije pravnik, kao i što novinari nisu pravnici, pa se postavlja pitanje na temelju kojega znanja i vlastitih referenci dodjeljuju titulu “stručan ili uglednik”?
Ali, pogledajmo činjenice koje su u potpunosti suprotne od “ugledan i stručan”. U međunarodnim krugovima je gospođa Đurđević odbačena, njezin pristup pravu prolazi samo u nelustriranoj Hrvatskoj.
Gospođa Đurđević je bila kandidatkinja Hrvatske za Međunarodni sud pravde, i tamo je glatko odbijena. Za zaključiti je da njezina stručnost nije bila zadovoljavajuća.
Drugi slučaj je savjetovanje u Ženevi Zlate Đurđević u slučaju INA-Mol; rezultat je gubitak spora. Gdje je tu stručnost?
Potrebno je očitovanje o sljedećim činjenicama, i to bez demagoških floskula:
– Transparentnost: Zlata Đurđević navodi u svom životopisu, kojeg sam dobila kao zastupnica, da je savjetnica Vlade RH u arbitraži INA-MOL te da je izrađivala vještačenja, i usmeno svjedočila u korist Hrvatske pred arbitražnim sudom. Nakon javno postavljenog pitanja o iznosu honorara kojeg je za svoj angažman od Vlada primila, Zlata Đurđević u otvorenom pismu odjednom tvrdi da je bila dio tima odvjetničkog ureda Luke Mišetića, a ne Vlade. Ovo se zove iznošenje neistine u službenom dokumentu, jer životopis jest službeni dokument kojega je poslala Saboru; znači obmanjivala je Sabor.
– Načelo transparentnosti je obvezuje da objavi iznos svih honorara u zadnjih 10 godina koje je primila od proračunskih institucija (Vlade, ministarstava, Ustavnog i Vrhovnog suda). Osoba koja se kandidira za tako važnu dužnost je dužna objaviti sve relevantne podatke o sebi. Zašto to nije učinila?
– Slučaj Perković: Zlata Đurđević je u dva novinska intervjua branila Perkovića i Mustača. Riječ je o razgovoru za Novi list od 4. listopada 2013., te razgovoru za isti list od 23. travnja 2014. U oba razgovora gospođa brani ubojice, zgrožena je zbog odluke o njihovu izručenju te se poziva na zastaru. Ona je bila dužna, u skladu s osnovnim znanstvenim standardima, obrazložiti zastaru, a ne se pozivati na drugog profesora. Ovo je bila smišljena strategija Perkovićeve obrane u kojoj je ona svjesno sudjelovala. Pozivam je neka pročita što je izjavila u ova dva intervjua i prestane obmanjivati javnost.
Zlata Đurđević dokazivo iznosi neistine te se u potpunosti kompromitirala, što su potvrdili i međunarodni krugovi koji su je više puta odbili kao kandidatkinju, baš kao i njezine pravne radove.
Dovoljna je sama činjenica da je radila za odvjetnika Nobila; to je dokaz da sudjeluje u netransparentnim procesima dubioznih struktura. Osoba koja drži do svog digniteta, ne može raditi za kontroverznog bivšeg komunističkog dužnosnika, koji je dan danas sklon nasilju.
Mentalni sklop vladajućih struktura ilustrira i sljedeći slučaj koji se veže za Milanovića kada je bio predsjednik Vlade. U vrijeme njegove vladavine donesen je zakon o predstečajnim nagodbama. Ukratko, tim zakonom se na potpuno netransparentan način opraštalo tvrtkama milijunske porezne dugove, dok su istovremeno uvedena, primjerice, rigorozna pravila za ugostiteljstvo.
Događali su se slučajevi da se za višak u blagajni od 10 kuna zatvarao obiteljski hotel u špici sezone. A vladajući su istovremeno pljačkali proračun.
Jedan od primjera je slučaj Spačva, u kojemu je zemljište u Vinkovcima Ministarstvo financija kupilo za 33 milijuna kuna, a porezna ga je procijenila na 6 milijuna. U normalnom svijetu se za ovakve stvari završava u zatvoru, ali u Hrvatskoj je USKOK rekao da je sve po zakonu.
Iz te afere pamtimo i izjavu vještaka koji je procjenjivao zemljište; on je rekao: “Ne želim govoriti kako sam konkretno došao do toga. Mogu vam reći samo načelno: procjena vrijednosti nije objektivna znanost, to je subjektivno viđenje stručnjaka”.
Upravo je ova izjava središte problema. Vladajuće kaste krše zakone, bogate se i još se pri tome samoproglašavaju stručnjacima.
Obrazložiti kriminal sa „subjektivnim viđenjem stručnjaka“ jest apsurd koji je u Hrvatskoj sveprisutan.
Činjenica je da ih međunarodni krugovi ne smatraju stručnjacima a njihovi rezultati su kao kod pijanog kardiokiruga, PORAZNI.
Zato ću kao i Williy Brandt 1961. godine reći: tražimo europske standarde u Hrvatskoj. Ne smije nitko biti iznad zakona, načelo transparentnosti vrijedi za sve, i da – nitko ne smije biti tretiran kao zlatno tele.
Ugled se stječe poštenim radom i rezultatima koje netko postigne. Oni su mjerljivi i dopušteno ih je propitkivati, ne samo dopušteno već i poželjno.
Demagogije današnje vladajuće kaste više nikoga ne zanimaju. Vrijeme je za politiku čistih računa, vrijeme je za vladavinu prava, vrijeme je za pravednu Hrvatsku!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
