Ovih smo dana svjedoci velikog štrajka nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske pozvali su svoje članstvo u štrajk, a štrajku se pridružio i Sindikat Preporod. Nakon prvoga dana štrajka, 10. listopada 2019. kada je štrajkala cijela hrvatska prosvjeta (ne samo članovi sindikata nego i mnoštvo učitelja i nastavnika koji nisu članovi sindikata ali su podržali štrajk) krenuo je tzv. cirkularni štrajk (svaki dan štrajka po nekoliko hrvatskih županija) i prvi ciklus cirkularnog štrajka završava u petak, 18. listopada.
Zašto štrajkaju sindikati? Što im je to jučer sa saborske govornice premijer ponudio i zašto sindikati ne prihvaćaju ponuđeno nego za ponedjeljak, 21. listopada 2019. najavljuju štrajk prosvjetara u cijeloj Republici Hrvatskoj?
Krenimo redom, 2012. godine vlada premijera Milanovića ukinula je dodatak na plaću učiteljima i nastavnicima od 3, 5, 7 i 9 posto, a potom ih godinu kasnije degradirala i glede koeficijenata u odnosu na istu stručnu spremu ostalih javnih službi. Nitko se u Vladi, a ponajmanje tadašnji resorni (notorni) ministar Željko Jovanovića protiv toga nije pobunio. Podsjetimo, ministru Jovanoviću važnije je bilo nasilno nametati lijevo-liberalni spolni odgoj i neviđenom represijom terorizirati roditelje i učitelje. Godine 2015. zabilježen je minimalni gospodarski rast (ipak je bila predizborna godina, samo da podsjetimo), pa su se krajem godine stvorili uvjeti da vlada vrati prosvjetarima ono što im je 2012. uzela. Ali, pogađate, to se nije dogodilo. Tek 2017. godine sindikati su se uspjeli izboriti da im se vrati oteto i to u ratama od po 2%. To se danas prikazuje kao povećanje iako je to zapravo samo vraćanje jednostrano otetog.
Prosvjetni sindikati prije ovog velikog štrajka neuspješno su pregovarali o povećanju koeficijenata svih zaposlenika u prosvjeti, tražili su povećanje koeficijenata složenosti posla za 6,11% kako bi se zaposleni u školstvu izjednačili ili barem približili ostalim zaposlenicima u javnoj službi. O povećanju osnovice nije se razgovaralo, to u ovom trenutku nije bio predmet pregovora, sindikati su tražili od Vlade ispravljanje nepravednih koeficijenata. Nisu se uspjeli dogovoriti i krenuo je štrajk. Resorna ministrica stala je na stranu sindikata, koalicijski partner HNS prijetio je izlaskom iz koalicije.
Premijer je 16. listopada, za saborskom govornicom, podnoseći izvješće o radu Vlade, najavio povećanje OSNOVICE za plaće SVIH zaposlenika u javnim službama za 6,12% navodeći da je to udovoljenje zahtjevima prosvjetnih sindikata dajući obećanje da će se o koeficijentima raspravljati, da će se uskladiti, podsjećajući nas na staro pravilo: ako ne možeš riješiti problem, osnuj povjerenstvo. On čak ni povjerenstvo nije osnovao, nego ga planira osnovati. U trenutku dok je cijeli sustav obrazovanja u štrajku obećanje o osnivanju povjerenstva nije dovoljno čak ni kao vatrogasna mjera. Pregovori o povećanju osnovice javnih službi za 2020. godinu tek su počeli, održan je tek prvi sastanak. Premijer, na potpuno neuobičajen način, za saborskom govornicom, predlaže povećanje osnovice svim zaposlenicima u javnim i državnim službama i to za vrlo sličan postotak , 6,12% (prosvjetni su sindikati tražili povećanje KOEFICIJENATA za 6,11%) zbunjujući tako javnost, te stvara još veći jaz i još veće zaostajanje u plaći za zaposlene u prosvjeti.
HNS-ova ministrica Divjak više nije ljuta, prihvatila je ovaj premijerov manevar, s blagom opaskom da se o koeficijentima treba još razgovarati. U trenutku kad su sindikati u štrajku, nuditi im neke buduće dogovore i osnivanje povjerenstva puno je prekasno i to neće nikoga zadovoljiti. HNS ovo smatra vlastitim uspjehom, koalicija ide dalje. Ovim igranjem s decimalama povećava se pritisak na sindikate, izaziva se bijes javnosti. Mediji (po naputku) izvještavaju kako nastavnici i učitelji i dalje štrajkaju iako je udovoljeno njihovim zahtjevima. A nije! I to svakome tko zna čitati mora biti jasno. Naglasimo samo kako čitati znamo upravo zato jer nas je neki učitelj tome naučio. Zbornice se osjećaju još više prevareno i poniženo jer povećanjem osnovice svima, a ostavljajući iste koeficijente zaostajanje prosvjetnih plaća sve se više povećava.
Kao izraz nezadovoljstva svakodnevno se pojavljuju prosvjedne note iz hrvatskih zbornica, evo jedne iz slavonskog sela, upućene premijeru:
„Nije nam jasno kamo sve to vodi, znamo da kap smo u proračunskoj vodi,
četiri ili šest, povećanje sitno, samo nas poštuj, sve manje je bitno!“
Prosvjetni sindikati imaju puno svojih mana: sve ove godine u kojima se poprilično nametljivo, bez dovoljno priprave, nameće reforma kurikula kao najveća reforma školstva ikad, pri kojoj se nastavnicima sve više povećava opseg poslova, složenost poslova, prosvjetni sindikati uglavnom šute. Pravilnik o normi (za srednje škole) nije se mijenjao od 2010. a od tada se puno toga u školama promijenilo. E-matica, e-dnevnik, e-škole, tableti, sve više računala, online stručna usavršavanja, školske web stranice na kojima se gotovo svakodnevno, vrlo često i više puta dnevno moraju objavljuju sadržaji – sve te poslove pravilnik o normi za srednjoškolske nastavnike uopće ne prepoznaje, a sve to netko obavlja. Škole se snalaze na različite načine. Pri tome, sindikalni povjerenici u školama imaju po 3 sata u normi neposrednog odgojno-obrazovnog rada. Oni su zbrinuti i sigurni, ne mogu biti tehnološki višak, ne može im se ništa dogoditi, ne dijele sudbinu ostalih zaposlenika u školi. Kad se štrajka, štrajka se samo za povećanje plaće, svima jednako. Promijenjen je Pravilnik o napredovanju nastavnika, stručnih suradnika i ravnatelja u kojem je napredovanje nastavnika otežano i pogoduje nastavnicima koji sudjeluju u Eksperimentalnom programu te nastavnicima koje je Ministarstvo imenovalo u svoje stručne skupine. Nismo primijetili da su se sindikati oglasili o tome. Promijenjen je Pravilnik o načinu praćenja i ocjenjivanja, nismo čuli sindikalni glas. Sve su to razlozi za nezadovoljstvo nastavnika vlastitim sindikatima. Državna matura uvedena 2010. koja je puno dobra donijela hrvatskom školstvu, također je promijenila opseg poslova nastavnika u srednjim školama, a nigdje to nije valorizirano. Gimnazijski nastavnik koji vodi cijelu generaciju maturanata na obvezni predmet državne mature nema istu odgovornost i isti opseg poslova kao nastavnik čiji predmet bira nekoliko ili niti jedan učenik u cijeloj generaciji. Ništa sa strane sindikata nismo čuli o tome. Reforma kurikula koja je, dok se još zvala Cjelovita kurikularna reforma, predviđala izbornost u gimnazijama, jednostavno je od takvih ciljeva odustala. Nismo primijetili da su se sindikati oglasili o tome.
U trenutku u kojem je cijeli prosvjetni sustav u štrajku, u kojem se opravdano traži povećanje koeficijenata treba pred oči javnosti staviti i druge nagomilane probleme u školskom sustavu. Oči javnosti okrenute su prema prosvjeti. Svi koji su u sustavu znaju koji ih sve problemi muče. Prosvjetni sindikati trebali bi osluškivati glas svog članstva i glas bivših članova koji su izišli iz sindikata upravo zbog nezadovoljstva njihovim radom. 6,11% povećanje koeficijenata je malo, a posebno kad je to, unutar sustava, loše raspoređeno. Ma koliko sindikati šutjeli o tome!
