Scena prva
31. svibnja 2014. godine, stadion Gradski vrt; prijateljska nogometna utakmica Hrvatska – Mali. Jedna u nizu pripremnih pred Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Iako se radi o prijateljskoj utakmici, osječki stadion je pun, atmosfera odlična, ali i dostojanstvena zbog postradalih u poplavama u hrvatskoj Posavini, kojima je išao sav prihod s utakmice.
S obzirom na ocjene koje za hrvatske navijače stižu iz UEFA-e, a koje im neprestano šalje organizacija FARE, navijačka atmosfera na ovoj utakmici trebala je biti divljačka i s najgorim mogućim povicima upućenima protivničkim igračima. Zašto? Zato što UEFA i FARE Hrvate proglašavaju rasistima, a igrači Malija su svi odreda tamnoputi. Prema tome, dečki iz ove afričke države trebali su biti suočeni s najgorim rasističkim uvredama. Umjesto toga, himna, svaki igrač Malija i svaki njihov potez bili su popraćeni pljeskom tribina.
Otkad smo sad rasisti?
Hrvatska će, svi to već znaju, svoju sljedeću, po mnogima najvažniju utakmicu ovog kvalifikacijskog ciklusa odigrati pred praznim tribinama. To je rigorozna kazna UEFA-e zbog kumulativnog ponašanja dijela gledatelja na tribinama (namjerno ne pišem navijača) koji su izvikivali povike za koje je UEFA procijenila da su rasistički.
Ovdje nije namjera tražiti žrtveno janje i neke cinkere koji su Hrvatsku ocinkali FARE-u i UEFA-i (iako je neizbježno dohvatiti se i te tematike), nego promotriti kako je došlo do toga da se reprezentacija ovako rigorozno kazni zbog povika nekolicine navijača. Zbog povika ZDS donedavna smo bili nacionalisti, pa onda fašisti, pa onda rasisti. Kako to?
Očigledno zato što određenim krugovima u Hrvatskoj smeta kohezija koja je nastala oko nogometne reprezentacije. Ona je već dugo vremena posljednji kohezivni element koji može okupiti i izvući na ulice nekoliko stotina tisuća ljudi. Brojnost, koreografija i pozitivna atmosfera koja se širi oko hrvatskih navijača više godina je prepoznatljiva na velikim natjecanjima. Gradovi obojeni u “kockice” (Austrija 2008. i Poljska 2012.), Lijepa naša koja odjekuje stadionom (Berlin 2006), brojnost i zajednički nazivnik – nedostatak najmanjeg incidenta.
S druge strane, Hrvati su na domaćim utakmicama prikazivani prvo kao fašisti, a sada i kao rasisti, zahvaljujući jednim dijelom i hrvatskom ogranku europske organizacije FARE i isturenim pojedincima kao što su Zoran Stevanović i Goran Grosman. Zoran Stevanović u fokus javnosti je došao nakon utakmice sa Srbijom 2013., ali manje je poznato da je za svoje projekte tražio ogroman novac i prije, od premijerke Jadranke Kosor. Kad ga je ona odbila, navodno se odlučio na “akcije” ovakvog tipa, a svesrdnu podršku (i novac) dobio je od ministra Željka Jovanovića.
Opskurno djelovanje FARE-a u Hrvatskoj
Djelovanje Udruge korak ispred u fokus javnosti od tada do danas dolazilo je uglavnom u ovom kontekstu. Zoran Stevanović uglavnom se spominjao kao onaj koji je krovnom FARE-u i UEFA-i prenosio što sve viču hrvatski navijači, a određeni uzvici detektirani su prvo kao nacionalistički, pa kao fašistički i naposljetku kao rasistički. Nitko normalan ne želi rasizam na stadionu i nitko normalan ne želi zlo svojoj reprezentaciji, ali način na koji djeluje Stevanović (iako, da nema njega, bio bi netko drugi) je toliko opskuran da je upravo nevjerojatno kako takva procedura može biti kriterij koji se svodi na princip “kadija te tuži, kadija te sudi”. Ako idemo logikom apsurda (a on je ovdje prisutan), onda mirne duše možemo zahtijevati da se i stadionski povik “kikiriki, koštice, zanimacija” proglasi rasističkim. Očito je dovoljno određeni uzvik prevesti i uvjeriti tamo neke birokrate kako se radi o rasizmu. Potpuno izvan konteksta, baš kao što je Hajduk jednom bio upozoren zbog transparenta koji veliča Mussolinija jer je pisalo “Torcida Duće”.
Djelovanje ove ekipe s pravom se može nazvati opskurnim jer za što god ih vi optužite, oni se hladno mogu praviti grbavi i reći kako si hrvatska javnost umišlja, kako to nitko nije napravio, kako taj i taj nije cinkao, nego su na utakmici bili nekakvi neovisni i neutralni promatrači. Također, oni imaju monopol i propisuju što je dopušteno, a što nije, što je nacionalizam, što je fašizam, a što je rasizam. Sve ostaje obavijeno velom tajne, a javnost biva proglašena paranoičnom. I rasističkom, naravno.
Drugim riječima, budući da se UEFA i FIFA prvenstveno bore protiv rasizma, trebalo je, kako bi se opravdalo vlastito postojanje i ukazalo na Hrvate kao problematične, sporne uzvike dignuti na razinu rasizma. Kako su određeni pokušaji difamacije u Brazilu od strane spomenute ekipe završili neslavno, trebalo vratiti na stare obrasce ponašanja kao vjerodostojan partner. Tijekom SP-a nisu, naime, prihvaćene primjedbe da je transparent s obilježjima HOS-a fašistički, da je poklič „U boj, u boj“ fašistički, kao i još neke besmislene optužbe. Sve to je rezultiralo oduzimanjem statusa koji je Zoran Stevanović dotad imao u organizaciji FSE (Football Suport in Europe), koja se u ime UEFA bavi okupljanjem nacionalnih navijačkih klubova i prevencijom neprihvatljivog navijačkog ponašanja.
Scena druga
Međutim, Stevanović i njegovi mentori nisu se s time mogli pomiriti pa su tražili način kako se vratiti u ulogu onoga što im je bila i glavna zadaća. A to se mnogo lakše postiže ako vas UEFA proglasi, primjerice, službenim za nešto. Tako je krajem listopada 2014. godine u Beogradu na stadionu Voždovca odigrana utakmica između, pazite sada, službenih navijačkih skupina Srbije i Hrvatske, o čemu je izvijestio beogradski Blic. Iz vijesti i fotografija je vidljiva noćna utakmica (reflektore netko mora i platiti), prijateljska atmosfera, predstavnici srpskih navijača u srpskim dresovima, a predstavnici hrvatskih navijača u neutralnim majicama (teoretičar zavjere u meni se javlja i sugerira kako ih barem jedna ekipa nije htjela vidjeti, a možda i obje). No ono što je zanimljivo jest način na koji je predstavljen Zoran Stevanović – Blic navodi kako je radionice i prezentacije na cjelodnevnom druženju održao Stevanović kao predstavnik FARE-a za Balkan. Je li i u kojem kontekstu Balkan zemljopisni pojam, ako UEFA nije tako podijeljena, nije jasno. Još je manje jasno kako je on predstavnik asocijacije koja mu je par mjeseci prije otkazala suradnju. A najmanje je jasno kako se on i njegova ekipa mogu predstavljati kao službeni navijači hrvatske reprezentacije ako je to Klub navijača “Uvijek vjerni”, osnovan 2008. kao dio projekta UEFA-e i HNS-a. Stevanović se očito zaobilaznim putem (preko Srbije) htio vratiti u vode u kojima dobro pliva, a to mu je ovih dana očigledno i uspjelo, koliko god on to negirao. Možda on osobno i konkretno i nije bio uključen, ali način djelovanja je više nego jasan, za razliku od argumenata kojima se pokušava obraniti u javnosti.
Osobno se ne mogu oteti dojmu (a neka me čitatelji proglase teoretičarem zavjere) da su se problemi oko navijača više nego ikad prije počeli potencirati nakon utakmice Hrvatska – Srbija. Podsjetimo, 22. ožujka 2013. godine u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo Hrvatska je pobijedila Srbiju 2-0, ali ono što se zaboravlja bila je napetost tih dana zbog navijačke atmosfere. Danima se potenciralo da će Hrvatska biti izbačena iz natjecanja zbog mogućih fašističkih povika. Kako je sve odrađeno tako da su i igrači Srbije pohvalili atmosferu, očito je određenim krugovima propao plan difamacije Hrvata koji jedva dočekaju priliku da pokažu svoju fašistoidnost i genocidnost. Međutim i tada je Hrvatska kažnjena s 300.000 kn zbog 7 (slovima: sedam) pjesama koje potiču na međunacionalnu mržnju i vode do diskriminacijskih djela na Balkanu. Jesu li ta djela i počinjena, time se FARE, organizacija koja je ovo prijavila, očito ne bavi. Njezino je da poprati, prevede i uzme novac. A ako se radilo o pjesmi “Lijepa li si”, očito je je prevoditelj bio Savo Štrbac.
Damoklov mač izbacivanja zbog psihologije mase
Daljnji tijek događaja bio je poznat. Svaka sljedeća utakmica bila je pod oštrom prismotrom organizacije koja se bori protiv rasizma na tribinama (podsjetimo, u FARE-u i UEFA-i su sad uvjereni da smo rasisti), a uslijedio je Šimunić, par sati prije toga bestidan zahtjev za sklanjanjem transparenta “Zapamtite Vukovar”, pa Svjetsko prvenstvo (neuspješne optužbe), pa San Siro, pa Maksimir i Norveška. Naravno, Talijanima koji imaju velik utjecaj u krovnoj europskoj nogometnoj organizaciji sve ovo ide na ruku jer su u odnosu na Hrvate u tradicionalno nepovoljnijem položaju. “Propusti” u Milanu i navodni masovni uzvici dobro im dođu. Ako ste povjesničar, a usput i cinik, onda vam je jasno kakvim su se metodama naši susjedi znali služiti, i to ne samo u nogometu. Opet iz mene progovara teoretičar zavjere koji primjećuje da je Platinijeva žena Talijanka i da je veći dio karijere odradio u talijanskom klubu kojem nisu bile strane ni zakulisne ni nelegalne radnje. No, pustimo to, i vratimo se svojim problemima. Pisac ovih redaka nada se da će i na praznom Poljudu Kovačevi momci Talijane pregaziti kao plitak potok. No ono što slijedi moglo bi biti još gore.
Ako je za vjerovati Ivanu Ćurkoviću, prijatelju Michela Platinija, koji za Jutarnji list izjavljuje kako se UEFA ni ne trudi biti objektivna u prosudbama, pa Slovence ili Makedonce neće kazniti jer su nenogometne nacije, a Nijemce i Francuze jer su veliki i jaki, što onda ostaje Hrvatima? Apsolutno ništa, osim strepiti da se neće naći netko tko će namjerno poviknuti određeni povik koji je netko iz Hrvatske (ili susjednih zemalja) nekome u FARE-u preveo da se radi o rasističkom poviku. To znači da će Hrvatima uvijek iznad glave visjeti Damoklov mač koji psihologiju mase proglašava autentičnim izričajem. Drugim riječima, ako 500 navijača, što je 2% od ukupnog broja gledatelja vikne “Za dom spremni”, tada cijela nacija može biti označena kao rasistička. A onda slijedi izbacivanje iz nogometnih natjecanja na nekoliko godina.
Nebriga institucija oko odgajanja naroda
I sve to zbog očite nebrige institucija. Ovim problemom mora se pozabaviti država kojoj mora postati jasno da ne mogu kolo voditi ni huligani ni ekipa okupljena u kojekakve opskurne udruge koje nisu ništa drugo doli remetilački faktor koji si je prisvojio monopol na tumačenje ljudskih prava i domoljublja. Hrvatski nogomet ne smije biti žrtvom nekolicine huligana, ali ne smije biti ni žrtvom šačice bezličnih apatrida koji zbog toga što ne znaju tko su, prijepodne mrze sebe, a poslijepodne cijeli svijet, pa svoju krizu identiteta i kompleks manje vrijednosti rješavaju kroz dobro plaćene projekte koji imaju za cilj ukazivati na manje bitne probleme u društvu, pa i u športu, a usput okrenuti i nešto novca (ponekad i prljavog).
I da, da napomenem za kraj – za mene je “Za dom spremni” – ustaški pozdrav. Može se o njemu govoriti kao o starom hrvatskom pozdravu, ali on je “zaražen” ustaštvom i kao takav nepotreban u današnjem kontekstu. I “Sieg Heil” je stari njemački pozdrav pa za njega nema opravdanja. Sasvim druga stvar je bila njime pozdravljati u Domovinskom ratu. Rat je naličje ljudskog stanja, zahtijeva druge odnose i drugačije emocije. Danas, 20 godina nakon rata, u bitno drugačijem kontekstu, pored svog bogatstva hrvatske tisućljetne kulture, smatrati kako nam identitet ovisi baš o tom pozdravu kojeg je zloupotrijebio ustaški režim jednostavno nema smisla. Imamo puno smislenijih i ljepših pozdrava i uzvika.
Da je masa relevantna, Ćiro bi danas imao dečka
Ono čime se nijedna vlast nije htjela pozabaviti je zakonska regulativa spomenutih simbola i pozdrava. Nitko se nije imao petlje odvažiti i zakonom zabraniti sve totalitarne simbole. Jer da ste zabranili uzvik “Za dom spremni”, morali biste zabraniti i komunističke pozdrave i čitav komunistički kolorit na kojeg se nekima još uvijek razgali srce. Zadaća odgajanja naroda je dugotrajna i teška i ne može se provoditi na stadionima. S druge strane, smatrati da su stadionski povici lakmus papir društvenog vrijednosnog sustava je besmisleno. Stadioni su moderne arene koje služe kao ispušni ventil za mase. Ovakvo vikanje je više prkos vladajućima, nego stvarno raspoloženje ljudi. Jer da jest, vrijeđalo bi se i igrače Malija. Psihologija mase pokazuje što ljude tišti, ali nije relevantan faktor odlučivanja dok se stvari ne otmu kontroli (a kod nas se nisu otele). Da nije tako, onda bi zbog stadionskih povika devedesetih godina Ćiro Blažević bio prva osoba koja bi sklopila registrirano homoseksualno partnerstvo.
“Moralni” reket NGO sektora
Za kraj ostaje nekoliko pitanja na koje moraju odgovoriti oni koji će sljedeći puta spremno otkucati svaki povik nekog nabrijanog teenagera:
Kako to, da se do 2000. godine na stadionima nije vikalo “Za dom spremni”, a ratne rane bile su kudikamo svježe? Kako to da “rasistički” povici nisu zabilježeni u utakmicama protiv Izraela, koji su nam bili česti protivnici u kvalifikacijama? Kako to da hrvatski navijači, koje se proglašava rasistima, toleriraju tamnopute Sammira i Eduarda, a godinama su se klanjali Milanu Rapajiću i Dadi Prši, hrvatskim reprezentativcima srpske nacionalnosti?
Ne smatram da ćemo ikad dobiti odgovore. Ali smatram da je nogometna organizacija, barem u Hrvatskoj, želeći iskorijeniti rasizam i huliganizam, postala žrtvom pravog pravcatog “moralnog” reketa na kojeg mora pristati cijelo društvo jer država nije na vrijeme odradila zadaću uređenja tog istoga društva. Država, umjesto da masu nahrani, a pojedince počne kontrolirati, radi obratno: pokušava kontroliati masu, a velikim sumama novca hrani pojedince koji poslije reketare cijelo društvo. Zvali se oni Documenta, GOLJP, FARE ili ne znam kako. Svaki je zadužen za svoje područje. I dobro im ide.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 koji su izvikivali povike za koje je UEFA procijenila da su rasistički.){kind=link}