Zašto Krunislav Olujić nije pedofil?

Na naslovnici jednog čitanijeg tjednika možemo krajem siječnja 2015. godine pročitati naslov u kojem se viđenog zagrebačkog odvjetnika i bivšeg predsjednika Vrhovnog suda RH Krunislava Olujića proziva pedofilom.

Ostavimo na strani kontekst u kojem se na ovaj način prokazuje tog vrsnog pravnika, te značajnog zagovornika interesa LGBT zajednice: pozabavimo se pitanjem je li prikladno prokazivati ga kao pedofila.

Tko je Krunislav Olujić?

Dakle, Krunislav Olujić je pripadnik prve generacije visokopozicioniranih aktera Tuđmanovog doba koji je – ušavši u HDZ-ovu kadrovsku križaljku sa zvanjem doktora znanosti i docenta na Pravnom fakultetu u Osijeku, te iskustvom suca Općinskog suda u Derventi (BiH) – napredovao 1990.-ih godina u brzom slalomu između visokih pozicija u Državnom odvjetništvu, funkcije saborskog zastupnika, predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost, sve do na najuglednije dužnosti koju pravnik može dostignuti: u svibnju 1995. godine, imenovan je tada 43-godišnjak Olujić za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Nad karijeru Krunislava Olujića teški oblaci se navlače već sredinom 1996. godine: govori se o njegovim seksualnim odnosima s maloljetnicima, o privatnom druženju s profesionalnim kriminalcima i o navodnim intervencijama za korist tih svojih prijatelja, kako bi im se osigurao povoljniji tretman u kaznenim postupcima.

Da stvari za Olujića ne idu dobro, vidjelo se kada je nekoliko članova Državnog sudbenog vijeća – koje disciplinske postupke protiv sudaca mora provoditi uz poštivanje visokih proceduralnih kriterija kakvi su predviđeni za najsloženije kaznene postupke – tijekom postupka davalo intervjue komentirajući kako je Olujić kriv zbog druženja s jednim kriminalcem protiv kojega se trenutačno vodio kazneni postupak zbog optužbe posjedovanje 1,5 kg heroina, i drugog koji je bio optužen za napad na policajca. Ti su intervjui bili dio ozbiljnih proceduralnih propusta zbog kojih je Europski sud za ljudska prava 2009. godine (11 godina nakon okončanja postupka pred Državnim sudbenim vijećem) utvrdio da su povrijeđena Olujićeva prava na pravično suđenje.

Nakon odlaska s Vrhovnog suda u takvim mučnim okolnostima, Krunislav Olujić je nastavio karijeru kao odvjetnik; novinari ga nerijetko pitaju za komentar o raznim pitanjima koja se tiču pravnog sustava.

Zašto Krunislav Olujić nije pedofil?

Da Krunislav Olujić nije pedofil, znamo iz razloga što on nije kazneno progonjen zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom, jednog ozbiljnog zločina za koji je u to doba bila predviđena zatvorska kazna od 3 do 12 godina zatvora – nego je disciplinski progonjen zbog disciplinskog djela nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti. Postojali su ozbiljni dokazi koji su upućivali da je jedan od dvojice spomenutih kriminalaca dovodio Olujića u svezu s maloljetnicima – ti su dokazi tijekom postupka „otpali“ jer se pokazalo da je tajno snimanje telefonskih razgovora provedeno bez potrebne „papirologije“ – i zasigurno bi bio pokrenut kazneni postupak, da su ti maloljetnici bili u smislu tadašnjeg Kaznenog zakona „djeca“.

Ukratko, imali su ti maloljetnici više od 14 godina: stoga seksualni kontakti koji su se K. Olujiću stavljali na teret nisu predstavljali kazneno djelo. Nego (možda) disciplinsko.

Takav vam je zakon, znate.

Zašto Krunislav Olujić nije kriminalac?

Tako, Krunislav Olujić nije pedofil – prema zakonu.

Nije on pedofil niti prema stajalištu psihijatrijske struke, koje pedofilijom (to je za medicinare – medicinska dijagnoza) smatra seksualne odnose s djecom kod koje još nisu razvijene tzv. sekundarna spolna obilježja; tj. s djecom kod kojih još nije počeo pubertet.

Zato je prije više desetljeća i bila postavljena ta granica od 14 godina: naime tada je pubertet počinjao približno u toj dobi. Danas počinje nešto ranije; neki krugovi u raznim zemljama koji se zalažu za tzv. „seksualna prava i slobode“ se zauzimaju da se ta granica stoga smanji na 12 godina. Kod djece koja su počela razvijati „sekundarna seksualna obilježja“ počinitelj može biti i osoba koja ima normalne seksualne sklonosti.

Suprotno takvim idejama tzv. „pobornika seksualnih prava djece“, kod nas je 2011. godine granica podignuta na 15 godina: s djetetom koje je starije od 15 godina može se – prema zakonu koji danas vrijedi u Hrvatskoj – nekažnjeno ulaziti u dobrovoljne seksualne (i homoseksualne) odnose. Pri tome dijete koje ne smije sklopiti primjerice ugovor o kupoprodaji polovnog automobila, smije izjaviti „dobru volju“ za ulazak u seksualne odnose.

Iznimke – tj. situacije kada su seksualni odnosi s djecom koja su navršila 15 godina kažnjivi – su slučajevi ako je „ljubavnik“ osoba koja je maloljetniku/ci predak, skrbnik, učitelj, odgojitelj, dužobrižnik ili mu je ta maloljetna osoba povjerena na čuvanje: tu se pristanak maloljetnika ne smatra dovoljnim za skidanje krivnje s počinitelja. Postoje u kaznenom zakonu i neki drugi detalji – koje osobe zainteresirane za održavanje seksualnih odnosa s maloljetnicima mogu naučiti, i izbjeći da naprave nešto što bi bilo kažnjivo.

Da takvih „zainteresiranih“ ima poprilično, saznajemo iz kampanje „Jedno od pet“ (engl. „One in Five“, može se naći na službenim mrežnim stranicama Vijeća Europe), približno 20% djece u Europi biva žrtvama nekog oblika seksualnog nasilja prije uzrasta od 16 godina. Slučajevi najtežeg oblika nasilja – silovanja – su nešto rjeđi: oko 0,9% svih djevojčica i oko 0,6% svih dječaka biva silovano.

To su procjene: prikupljanje podataka o tim ekstremno neugodnim događajima gdje je povrijeđen nečiji najintimniji integritet je suočeno s poteškoćama; podaci iz različitih studija se prilično razlikuju. Ova „jedan od pet“ procjena je ipak plod temeljitog stručnog promišljanja, pa bismo je trebali uzeti za ozbiljno.

Što s onima koji su navršili 16 godina?

U svakom slučaju, riječ je o brojci seksualno zlostavljanih za one – mlađe od 16 godina. Zar se Vijeće Europe ne brine za one starije?

Valjda se brine, samo ne na isti način. U svakom slučaju, za sada ne na način kao državne vlasti u Kaliforniji i Floridi, gdje seksualne aktivnosti s djecom mlađom od 18 godina predstavljaju kazneno djelo – tj. takvo za koje počinitelj ide u zatvor.

Bi li bilo vrijeme da i mi u Hrvatskoj razmislimo o takvim pravnim rješenjima?

Pa da onda oni „ljubitelji maloljetnika“ koji paze da se ne izlože kaznenom progonu (takvih nema malo, bolje socijalizirane osobe u pravilu izbjegavaju situacije povodom kojih bi mogle imati problema s policijom i završiti u zatvoru) – mogu iz zakona naučiti da bi (u principu: tuđu) djecu trebalo pustiti na miru. Imala ona 14, ili 15, ili 16, ili 17 godina.