Kada bismo se nekako mogli vratiti dvije-tri generacije unazad i neke od ondašnjih političkih disidenata koji su pod komunizmom sanjali demokraciju dovesti u ovo naše demokratsko doba, ti ljudi bi bili ne samo razočarani, već vjerojatno i zgranuti time na što sliči ta dugo sanjana demokracija. Kada bi vidjeli naše političke rasprave, vjerojatno bi se pitali čemu uopće političke slobode kad je cijeli javni prostor ispunjen obmanama i lažima.
Teatar apsurda
Nitko danas ne ulazi u političku arenu s namjerom da ukaže na neke probleme ovog društva, argumentira svoj stav i založi se za njihovo rješavanje. Nema tu čak ni iskrene namjere da se uvjeri i pridobije ljude za svoj stav ili promakne neku svoju agendu. Sve je tek u službi zabave za svoju odabranu publiku. Političar kaže nešto što se od njega očekuje, a sljedba onda plješće i navija. Politika je svedena na performans i zabavu.
I sama pretenzija da se govori istina iščezla je iz jezika politike. I ne samo iz politike. Obmana je novo božanstvo kojem se klanja naše doba. Lažemo sebe i druge čak i onda kada bi nam govorenje istine bilo od očigledne koristi. Laž je princ našeg novog normalnog, a istina način da budete gurnuti u zapećak, daleko od javnosti. U teatru apsurda prolaze samo apsurdi, koje ne možete izgovoriti ozbiljna lica. Laž je zabavnija.
Nitko zdrave pameti ne može prihvatiti zdravo za gotovo ništa što nam se servira od vlasti ili medija. Danas slušanje vijesti ili čitanje novina ima smisla samo ako prvo pretpostavite da istina nije dio vokabulara kojim se služe mediji. Ako ugledate svoju sliku u novinama sa svojim imenom i prezimenom ispod, bolje provjerite svoju krštenicu, jer postoje dobre šanse da vi ustvari niste osoba za koju ste mislili da jeste.
On line agora
Ako se s medija prebacite na internet i “zapratite” neku žučnu raspravu o nekoj trivijalnoj stvari, opet ćete se susresti s međusobnim obmanjivanjem i lažima. Kao da su svi po “defaultu” naštimani da lažu, i to da lažu što masnije, kao da učestvuju u nekom tajnom natjecanju u kojem glavnu nagradu odnosi onaj koji uspije plasirati što više laži. I nitko pritom nema ni najmanjeg straha od moralne osude društva.
Možemo se pitati je li ovakvo jadno stanje rezultat obmana kojima nas zasipa vladajuća elita ili je ono pak nužan proizvod demokratskog uređenja društva? Ako je vjerovati Herodotu, koji nam prenosi stav Perzijanaca o demokratskim manirima Starih Grka, bit će da je po srijedi ovo drugo. Perzijanci su grčku agoru smatrali običnom pijacom, na kojoj pobjeđuje onaj tko je bolji u umijeću obmane i zna bolje “prodati priču” drugima.
Cirkus
Kao i u svemu, i ovdje se vjerojatno radi o kombinaciji jednoga i drugoga, kao i još koječega, ali je rezultat taj da danas živimo u cirkusu izgrađenom od laži i obmana. Netko će reći da takvo stanje ne može dugo potrajati i da će istina na kraju pobijediti, ali u istom takvom cirkusu danas živi cijeli svijet. Razlog zbog kojeg su danas teorije zavjere sve popularnije jest taj da one imaju više smisla od službeno serviranih istina.
Pa, može li društvo, može li svijet uopće funkcionirati na lažima? Teško je reći. Razumljivo je kada lukave elite manipuliraju zatucanim stanovništvom. Ali je malo teže razumjeti kada vidimo kako obični tupani uspijevaju manipulirati, u biti, inteligentnim ljudima. Kako razumjeti svijet u kojem nam glupani, koji za sebe misle da su pametni, svakodnevno serviraju svoje gluposti i notorne laži?
Je li demokracija u biti vladavina budala nad onima koji su manje budale od njih? A na kraju bi mogli ispasti i veće budale, ako ovo dovoljno dugo potraje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
