Njemačka riječ za prljavštinu ili otpadak je Dreck. No mi koji rabimo dosta germanizama riječ drek koristimo u značenju izmet, točnije šatrovački češće njesra, a rjeđe ekdre. Ovo spominjem nakon što je neki gospodin Ante Tomić zaliven drekom i nakon što je neka gospođa Sanja Sarnavka primila pismo kojim je pošiljatelj nakon obavljanja velike nužde obrisao stražnjicu.
U očekivanju nastavka ritmičnog korištenja dreka u tuzemnom pitoresknom javnom životu kao sredstva komunikacije i osebujne ana-l-ogije naših najdubljih i najprisnijih vrijednosti i vrednota poučno je zamijetiti da je sama tema kakice nepresušna i da su o njoj napisani prelijepi eseji, knjižice i brda znanstvene literature.
Recimo da je drekec ne samo nepresušna nego i nadasve podatna i krepka tema, varirajući od krajnosti fluidnih seksualnih perverzija (pa i gorih pojava, vidi npr. film The Human Centipede, T. Six, 2009.) do krajnosti monumentalno-monolitno čvrstih medicinskih analiza stolice. Negdje na pola puta, smještene su zabavne pojave kao primjerice potpuno suluda skupina ljudi uključenih u natjecanje ocjenjivanja tuđih izmeta (Rate My Poo). Koliko čujem po kuloarima svojevremeno je apsolutni prvak bio netko tko je uspio obaviti veliku nuždu na način da je u WC školjki oblikovao neprekinut krug pa je razumljiva titula što mu je dana The Ringmaster, što bi se podosta slobodno moglo prevesti kao Gospodar Prstena.
Nasuprot temi dreka, okrenuo bih se temi Drecka, tj. prljavštine ili otpatka ili kako mi tu velimo – zmazanoće. Tko su pošiljatelji tih poruka spomenutom gospodinu i spomenutoj gospođi? Kako se čini to su, u najmanju ruku, njihovi politički neistomišljenici. Zatim, zašto se odlučili za posudu s drekom i za pismo s drekom, tj. baš za te komunikacijske kanale? To mi smrdi na korjenitost neslaganja koje su željeli iskazati, a možebitno i na uzrok istog kojeg možda slute u kakvoj istoimenoj karakternoj crti spomenutih samoproglašenih žrtava gnjusnih napada. Kao da su im željeli poručiti ne samo da su smeće, nego štoviše da su ružni, prljavi, zli, nečisti i krajnje odbojni.
To me vodi pojavi prljavštine i prljavog rublja, kako bismo mi ovdje rekli šmucigveša, na tuzemnoj političkoj sceni, tj. iskazivanja ideološkog neslaganja, netrpeljivosti, nesnošljivosti, animoziteta, mržnje, pa i agresije. Ako pokušamo načiniti barem vremenski, da ne velim povijesni, zatim prostorni, da ne velim zemljopisni odmak, točnije onaj iz zapadno balkanskog u europski, a da o kritičkom odmaku i ne govorim, mogli bismo buljeći pomalo odsutno u neku zamišljenu fotografiju svih vladajućih od 1995. do 2014. godine odjednom umjesto niza govorećih glava ugledati uzorak. Uzorak prljavštine.
Toliko je onih koji zasjednu na nove čiste političke stolce samo zato da bi na koncu jedva ustali iz vlastitih stolica da ih od smrada nagomilane političke perverzije više ne možemo razlikovati od onih koji viču u pustinji. Kako to? Zašto? Čemu? Možda smo prešli kritičnu masu. Možda je političke prljavštine previše i ona guši politički kanalizacijski sustav (ne samo političke; tu je i pravosudna, poslovna, kulturna i druge nastranosti i prljavštine)? Možda politika poput pothranjenog tijela polako počinje izjedati sama sebe? Možda se sustav sam u sebi guši samim sobom? Možda se WC školjka politike u stvari zaštopala i nema nazad? Štoviše, samo čekamo da kao u filmu Dogma iz jedne velike WC školjke počne izlaziti Golgotan, biće sazdano od ljudskih fekalija (Dogma, K. Smith, 1999.). Potrebno je dozvati majstora. No, nema majstora. Nema čak niti bistrog frajera s osvježivačem kao u spomenutom filmu. Prepušteni smo sami sebi.
Da situacija bude dramatičnija opisano stanje nije status quo jer stvari idu nagore. Smijenile su se od 1995. godine prvo desna, a zatim i lijeva politička opcija. Ništa se nije dogodilo. Zatim je ponovno na vlast dospjela desna opcija i pokazala se izuzetno kriminalnom od vrha na niže. Sad je ponovno lijeva opcija na vlasti i ona se pokazuje kriminalnom od vrha na niže. Ponovno se ništa nije dogodilo. No, situacija nije ista. Pokušali su jedni. Pokušali su zatim i drugi. Razočarali su nas prvo jedni. Zatim i drugi. Što je naivni optimizam bio veći i razočaranje je bilo tim veće. S obzirom da je nacija razočarana drugi put za redom, možda je i razočaranje dvostruko veće.
Trećih nema, a ako ih i ima, za sad su, kao uostalom i do sad, uglavnom irelevantni. Ali, ne vrtimo se u začaranom krugu iz kojeg ne možemo izaći. To je loša ana-l-ogija. Bolja slika bila bi ona spirale koja se urušava i kojom nezaustavljivo klizimo poput vode koja ispire školjku nakon nužde. Ili ona kruga koji se širi i zahvaća sve veća područja poput vode koja ne može isprati školjku nego podiže fekalije prema rubu i izaziva panično i grozničavo mišljenje suludog izbora između nastavljanja puštanja vode u nadi da će pritisak vode nadvladati pritisak fekalija i prestanka puštanja vode u strahu da se sve skupa ne prelije podom netom preuređenog toaleta. Poput Gustava, u starijoj publici poznatom istoimenom animiranom filmu, koji želeći pobojati nedostatak na gumbu košulje završi tako da cijeli grad poboja u crno, jer svaki put kad nešto poboja zaprlja i malo okolne površine, pa zatim poboja i nju i tako dalje.
U stvari, bojajući nedostatke, kao nusprodukt proizvodi sve više prljavštine, tj. više štete nego koristi. Ili kako to lijepo kaže Travis Bickle: “Someday a real rain will come and wash all this scum off the streets.” (Taxi Driver, M. Scorsese, 1976.) À propos, engleska riječ scum znači istovremeno i prljavština, površinski sloj smeća, ali i smeće od čovjeka, najniži životni oblik, potpuno bezvrijedan, jedno veliko ništa, you are scum of the earth, no posebno je impresivna jer se njome ne psuje i sasvim je legitimna riječ u svakodnevnoj uljuđenoj komunikaciji i baš zbog toga je uvredljivija od standardnih psovki. Riječ scum odabrao sam jer se pojavljuje u engleskom, ali i u nizozemskom kao schūm koja je pak njemačkog podrijetla.
U smislu multimedijskih dodataka prilažem prigodnu skladbu Touch me I’m sick iz 1988. godine grunge benda Modhoney iz Seatlea koja je objavljena kao singl na čijim se koricama nalazi fotografija WC školjke. https://www.youtube.com/watch?v=_nGsT_qFMBs.
Proljetna varaždinska kiša, fotografija: Željka Pongračić.
*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com
