Dobra večer voljena nacijo! Tim i sličnim epitetima D. Gobac, pjevač grupe Psihomodo pop, znao je pozdravljati publiku na početku koncerta, pa si mislim zašto ne bih i ja vas. No, ova je večer sve samo ne dobra. Mislim, nije posebno lošija od drugih koje su također grozne, no ne temeljem nekog posebnog razloga. Večeri su takve. Kako je napisao L. Wittgensteinu Napomenama o filozofiji psihologije: „Alternacija straha i nade, ujutro sam uvijek pun nade i zatim“ (…) „tjeskoba posuđuje slike straha. Imam osjećaj neizbježne propasti.“ (Bemerkungen über die Philosophie der Psychologie, [1946.-1949.] 1980.) U tom smislu ova je večer pogodna za temu – politička smrt. No, što je politička smrt? Krenimo analitički.
O smrti kratko. A. Camus vjerojatno je najpoznatiji po prvoj rečenici svoje „filozofska novele“ Stranac koja glasi: „Aujourd’hui, maman est morte.“ (L’Étranger, 1942.) To je ključ ostatka teksta. „Danas“ bi trebala biti prva riječ kao i u izvorniku. Zatim bi trebao slijediti zarez, koji je istini za pravo vrlo važan, jer je „danas“ nečime prekinuto ili razlomljeno. Zatim dolazimo do prevažne riječi koju možemo prevesti s „mama“ jer nedvojbeno manifestira i sklad i nesklad između „majka“ (što je previše formalno i hladno) i „mamica“ (što je pak previše osobno i prisno) kao i „maman“ u francuskom. Konačno, teško je prevesti „est morte“ na hrvatski za razliku od npr. engleskog u kojem je lako izabrati „is dead“ umjesto „died“ ili „has died“. Naime, možemo birati između „je mrtva“ i „je umrla“ i iako ima razloga za drugu mogućnost možda je prva bolja, ako ništa drugo barem zato što se ne želi reći da je mama umirala pa je danas umrla, nego da bila je živa sve do danas, a danas se raspuknulo time što je odjednom mrtva. Dakle, prijevod: „Danas, mama je mrtva.“ Toliko o smrti.
O politici također kratko jer o njoj znamo sve kao i o nogometu i o još barem 20-ak tema. Pod riječju „politika“ ne podrazumijevam niti legalitet, ni legitimitet političkog, nego identitet političara. M. Weber svoje predavanje Politika kao poziv završava rečenicom: „Samo onaj tko je siguran da neće pokleknuti kad je svijet s njegovog motrišta previše glup ili previše prizeman za ono što mu nudi ima poziv za bavljenje politikom. Samo onaj tko nasuprot svemu tome može reći Usprkos svemu! ima poziv za bavljenje politikom.“ (Politik als Beruf, 1919.) Političari kao i svi ostali imaju identitet, nešto što prepoznajemo kad ih identificiramo kao u primjerice „Hrvoje je političar, a ne poštar.“ No, ako političari imaju identitet, onda postoji nešto što se može nazvati mjerilom za biti političarom u formalnom obliku primjerice „S je političar ako i samo ako…“ i zatim se navedu uvjeti od kojih bi svaki za sebe bio nužan, a svi zajedno u konjunkciji bi bili i dostatni za biti političarom kao primjerice „kandidira se na izborima“, „član je političke stranke“, „član je tog-i-tog tijela“, itd. Koji god bili uvjeti koje svatko od nas ima, to su ipak uvjeti koji su nam praktično dostatni za razlikovanje političara od ne-političara. No, ti isti uvjeti iskazuju ne samo određena svojstva političara, dakle to da jesu a ne da nisu i koja su, tj. ova, a ne ona, nego i kolika su kao primjerice „vrlo je nepošten“, „krajnje je neuspješan“, i sl. Toliko o politici.
Uvjeren sam da sad možemo spojiti smrt i politiku i pitati se – je li danas u RH politika mrtva? Nastavimo sad sintetički. Navedeno pitanje možemo preoblikovati u sljedeće – što suvremeni hrvatski političar treba učiniti da politički umre? To možemo pitati mnoge, možda i same političare i odgovori bi bili zanimljivi, ali dvojim bi li nadišli polu-simpatičnu dosjetku ili smicalicu? Pitanje treba postaviti naciji, svima nama i svatko od nas treba ga postaviti sam sebi.
Političari često govore polovične istine, govore neistine, daju obećanja koja nikako ne mogu održati, vrijeđaju, psuju, omalovažavaju, i trguju voljom suverena. Sve to spada u politički folklor i u najboljem slučaju je oznaka pitoreskne političke kulture ili nekulture. Naivno bi bilo vjerovati da takvi čini uzrokuju smrt političara. Možda samo lakšu prehladu, ponekad i upalu pluća, ali ništa strašno.
No, političari također bezočno lažu, čine prekršaje, pa čak i kaznena djela, postupaju protuustavno, često su optuženi, osuđeni i trpe razne kazne (novčane, uvjetne, zatvorske i druge). Čak i nakon takvih čina, nakon što su raskrinkani kao lažljivci, kao počinitelji prekršaja i kaznenih djela, oni kao duhovi pohotno kruže nad vlastitim zgarištima i umjesto da preminu kao Feniksi se ustaju iz vlastitog pepela i kao nekakvi živi mrtvaci se bez imalo srama vraćaju u politiku pretvarajući Hrvatsku u Zombiju. Štoviše, pronalaze svoj mali djelić biračkog tijela pod okriljem hrvatskog boga političke gluposti i žive vječno
Dakle, ne treba pitati hrvatske političare, jer njihova se politička smrt u velikoj većini slučajeva poklapa s biološkom. Pitam tebe – voljena nacijo – što to treba učiniti ili točnije počiniti hrvatski političar kako biste ga politički ubili, pokopali i organizirali mu karmine? Što treba učiniti kako bi u vašim očima prestao zadovoljavati weberovske uvjete za „biti političarom“? Što treba učiniti kako biste odlučili da mu dok god ste živi nikad više ne date svoj glas na izborima? Ima li tako nečeg? Čini se da ne. Tuzemni političari odraz su nas samih. A kakva smo nacija, takvi su nam i političari. Dakle, koliko je meni poznato, uz priznanje rijetkim i časnim iznimkama, ne postoje uvjeti za političku smrt političara u RH, a oni ne postoje jer ne postoje uvjeti za biti političarom, a ovi pak ne postoje jer nacija u stvari dopušta političarima da čine što hoće i kako hoće. I tako imamo mrtvu naciju! I tako imamo političke besmrtnike!
Ipak, to nije najgore u cijeloj stvari, tj. živjeti u dualističkom prividu da smo mi politički dobra nacija, ali su nam političari zli, pripadnici zatvorenih političkih elita i klanova koji se polu- i potpuno- dogovorno smjenjuju na vlasti. Iako na prvi pogled pročišćavajuće, ipak bi najgore bilo razotkriti taj privid, razotkriti samoj naciji nju samu, nama samima nas same. Ukazati sami sebi samima sobom na same sebe kao malograđane, političke kukavice i licemjere koji nisu u stanju smanjiti količinu preseravanja koju svakodnevno tako kreativno proizvode („bullshit“ je naime legitiman filozofski pojam otkad je o njemu u knjižici Kenjaža (On Bullshit, 2005.) lijepo raspravljao amerićanski filozof i etičar Harry G. Frankfurt. I što bismo tad sami sa sobom? Tako ogoljeni? Šuplji? Prazni? Dosadni i Bogu i vragu! U toj „pustinji stvarnosti“ (Matrix)? Kome treba takva pustinja? Bez idola? Bez obmana? Bez privida? Bez iluzija? Tko se može nositi s tim? Tko se može nositi sa samim sobom? Hrvati očito ne!
Za kraj bih u svjetlu nedavnog koncerta Psihomodo popa u Domu sportova u sklopu turneje kojom slave 30 godina kontinuiranog postojanja i nastupanja podsjetio na njihov koncert na istom mjestu 1990. godine. https://www.youtube.com/watch?v=WHgTrRFTbC0. Laku noć, voljena nacijo!
