Konceptualna kirurgija: zašto ne treba ukidati kazneno djelo sramoćenja

Kazneno djelo sramoćenja iz 148. članka Kaznenog zakona glasi: „(1) Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom…“ (…) „(2) Tko djelo iz stavka 1. počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se novčanom kaznom…“ (…) „(3) Neće se kazniti za sramoćenje okrivljenik koji dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost. (4) Nije dopušteno dokazivanje iz stavka 3. počinitelju koji činjeničnu tvrdnju nije iznosio ili pronosio u javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga, a postupao je pretežito sa ciljem da naškodi časti ili ugledu drugoga, osobito ako se tvrdnje odnose na osobni ili obiteljski život. (…)“

No, članak je nelogičan iz niza razloga. Referira se na čast i ugled koji su javni, a ne privatni, pa implicira distinkciju privatno-javno. Nadalje tvrdi odnos činjenice i časti/ugleda na način da činjenica o npr. Dragutinu, a koju iznese npr. Stjepan, u odnosu je prema časti/ugledu Dragutina na način da, kako se implicira, može Dragutinu ići na dobrobit ili na štetu, a ako mu ide na štetu na način da šteti časti i ugledu, onda je to čin sramoćenja. Spominje se i namjera koja je teži stupanj krivnje od nehaja, a razlikujemo dvije vrste namjere, izravnu i neizravnu. Počinitelj postupa s izravnom namjerom  kad je svjestan svog djela i hoće njegovo počinjenje, a s neizravnom namjerom kad je svjestan da može počiniti djelo pa na to pristaje.

Krenimo redom

Činjenica da je počinjen sramotan čin od strane Dragutina kao temelj tvrdnje. Činjenična tvrdnja je ona čija se istinitost i istovjetnost, kao i pozitivnost ili negativnost, mogu utvrditi na isti način za sve ljude i pojmove u svakom vremenu i svakom prostoru pod normalnim okolnostima. No, moguće je da netko iznese u javnosti činjeničnu tvrdnju o nečijoj struci općenito ili povodom nekog slučaja i da tada bilo koji pripadnik te struke za sramoćenje optuži osobu koja je iznijela tu tvrdnju. Naime, tvrdnja se mora nedvosmisleno odnositi na konkretnu osobu, no i dalje je pitanje zašto pravne osobe nisu uključene.

Nadalje, postoji i čast/ugled Drageca koja je također činjenica, tj. to da ima određen ugled u javnosti (što je istinitost tvrdnje o percepciji ugleda Drageca u javnosti). Članak implicira mogućnost sukoba činjenice o Dragecovom činu i činjenice da Dragec ima takav i takav ugled u javnosti. Štoviše, implicira postojanje činjenice o njemu koja je u proturječju sa činjenicom njegovog ugleda.

To nije čudno. Ugled je javna stvar i stvar je percepcije javnosti i utjecaja medija, a ne činjenica o ljudima, no ako bi to bio slučaj, onda bi bilo nemoguće da su istovremeno i pod istim vidikom istinite dvije tvrdnje, jedna oblika „Dragec je počinio loš čin“ i druga „Dragec ima ugled dobrog čovjeka.“, tj. ako je čin sramotan i ako je ugled dobar i visok, onda je nemoguće da su obje tvrdnje istinite. Ako je prva tvrdnja istinita, onda je druga neistinita. Uz postojanje dvije činjenice o Dragecu postoje i dvije tvrdnje o tim činjenicama od kojih je prva istinita i kaže da je Dragec počinio sramotan čin, a druga neistinita i kaže da Dragec ima ugled dobrog čovjeka.

Valja dodati i treću činjenicu i tvrdnju koja kaže da je druga činjenica i tvrdnja koja ju točno iskazuje javno poznata („Dragec je ugledna i časna osoba.“), dok je prva činjenica i tvrdnja koja ju opisuje javno nepoznata („Dragec je počinio sramotan čin.“). Već iz ovog odnosa jasno je da, ako je tvrdnja o lošem Dragecovom činu istinita, onda je tvrdnja o Dragecovom ugledu dobrog čovjeka neistinita. Dragec, počinivši loš čin Č osramotio je sam sebe pred samim sobom (ovdje nije tema privatna sramota) i počinjenjem čina Č učinio svoj ugled lažnim (iako to javnost prije objave de facto ne zna).

Činjenica postaje javna

No, pojavljuje se Stjepan, koji doznaje prvu činjenicu o Dragecu i učini ju javnom. Sad imamo drugi čin i njemu korespondirajuću tvrdnju. U javnosti su dostupne dvije tvrdnje, javno objavljena T1 koja veli da je Dragec počinio loš čin Č1 i druga, T2, koja veli da Dragec ima visok ugled, Č2. Zamislimo da je prva tvrdnja istinita i da se temelji na dokaznom materijalu čija je autentičnost i korespondencija sa činjenicama izvan svake razborite dvojbe (tj. dokazni materijal je relevantan, jasno ukazuje na počinjenje Č1 od strane Drageca i tvrdnja T1 točno to iskazuje). Time što je T1 istinita T2 je učinjena neistinitom.

No, članak zakona kaže da se nešto dodatno mijenja samim iskazivanjem prve tvrdnje u javnosti. Što se mijenja? Samim činjenjem čina Č1 Dragec je učinio svoj ugled upitnim, a T1 o njemu lažnom (T1 je sad poznata javnosti). Štef nije učinio ništa drugo nego samo javno iskazao istinitu T1 o Dragecu koja tvrdnju o njegovom ugledu, čini neistinitom. Je li Štef osramotio Drageca?

Temeljnije pitanje glasi: je li Dragec osramotio samoga sebe kao dobrog primjerka, samim činjenjem sramotnog čina Č1? Ovdje je odgovor da. I kako sad Štef može osramotiti Drageca koji je već osramoćen? Na prvi pogled nikako. Nemoguće je osramotiti već osramoćenog čovjeka kao što je nemoguće ubiti već ubijenog čovjeka.

Možda je Dragecov loš čin Č1 samo sramotan, ali Dragec nije osramoćen. Doslovno se može kazati da, ako Dragec zna da je loš čin Č1 sramotan i da je on sam, Dragec, a ne netko drugi, počinitelj tog čina, onda se Dragec osramotio pred samim sobom, tj. samim činom već je osramoćen pred samim sobom (ovdje nije pitanje osjeća li sram). Ako je to slučaj, onda iznošenje istinite tvrdnje T1 u javnost od strane Štefa o tome da je Dragec počinio loš čin nije čin sramoćenja. No, moguće su dvije stvari.

Prvo, moguće je još više osramotiti već osramoćenog. Ali nema ničeg novog u tome što Štef čini javnom objavom istinite tvrdnje o Dragecovom sramotnom činu. Ako je tako, onda Dragec nije osramoćen više nego što je već bio. Drugo, moguće je da Štef iznošenjem istinite tvrdnje o Dragecu dodatno sramoti istoga, proizvodi drugu vrstu sramote, ne privatnu, nego javnu.

No, iznošenje istinitih tvrdnji o ljudima koji su počinili sramotne čine u javnost u kojoj istovremeno slove kao dobri ljudi (čast/ugled) ništa ne pridonosi samoj sramotnosti Č1. Sramota nije veća, niti druge vrste. Samo je iz privatne sfere prešla u javnu.

Privatna i javna sramota

Na prvi pogled kategorijalna razlika između privatne i javne sramote svodi se na to da je u prvom slučaju poznata manjem broju ljudi, na koncu samom počinitelju sramotnog čina Č1 (možda niti njemu), dok je u drugom slučaju poznata većem broju ljudi (broju koji obuhvaća ljude koji ne spadaju u privatni krug ljudi počinitelja (on sam, obitelj, prijatelji). Ako je tako, onda Štef ne može počiniti čin sramoćenja Drageca. Jedino moguće jest počinjenje čina javnog sramoćenja, ali tad je nužno uvesti dodatno mjerilo kojim će se razlikovati javno od ostalih stupnjeva sramoćenja koje će se objasniti dalje u tekstu.

Sramoćenje može biti privatno i javno. Privatno može biti sramoćenje pojedinog čovjeka pred samim sobom i to vlastitim činom ili u krugu bliskih osoba. Sve izvan tog okvira je javno sramoćenje. Člankom zakona se želi reći da je loš samo čin javnog sramoćenja, a ne svakog sramoćenja (npr. privatnog i tu je pisac zakona licemjeran).

No, javno sramoćenje nastavak je privatnog sramoćenja, a ovo je začeto počinjenjem samog sramotnog čina. Prenošenje istinite tvrdnje o sramotnom činu iz privatnosti u javnost ništa ne mijenja na stvari, niti čin čini sramotnijim nego što je to bio, niti je sramota odjednom nastala niotkuda, niti je stvorena ni iz čega (ex nihilo), niti je dio govornog čina (engl. speech act) kao primjerice u slučaju obećanja. Samo je veća kolikoća onih kojima je dostupna istinita tvrdnja Štefa o sramotnom činu kojeg je počinio Dragec.

Više to nije samo sam počinitelj, njegova obitelj, ili prijatelji, nego je to, primjerice, stručna ili čak cjelokupna javnost. Razlika je u stupnju, a ne u vrsti. To je čin informiranja javnosti o sramotnom činu Č1 kojeg je počinio Dragec koji ima visok ugled ne-sramotnog čovjeka. Uz to, taj novi stupanj, nazovimo ga javnim sramoćenjem, zapravo se usmjerava na loš učinak potpuno izuzimajući njegov uzrok koji je sramotan čin.

Na koncu, ako postoji javno sramoćenje, onda postoji i privatno. Ako je privatno ono koje je počinjeno u privatnosti, onda je javno ono počinjeno u javnosti. No, Štef nije počinio sramotan čin u javnosti, nego je samo izvijestio javnost o sramotnom činu kojeg je Dragec počinio u privatnosti. Ako članak želi reći da je sama objava toga u javnosti također sramotan čin, onda griješi, jer Štef možda narušava Dragecov ugled ne-sramotne osobe, možda čak i sramoti Drageca u javnosti, ali nikako ne čini čin javnog sramoćenja.

Tri tipična slučaja

Zamislimo sad tri tipična slučaja sramoćenja. Prvi slučaj ne potpada pod kazneno djelo javnog sramoćenja: zamislimo da je Štef član nacije ili suverena (npr. novinar), a Dragec član nacije ili suverena (npr. poslovni čovjek ili političar) koja obavlja javnu i/ili društveno relevantnu funkciju, tj. posao, a tijekom kojeg je počinio sramotan čin. Ako bi Štef u javnost iznio istinitu tvrdnju koja bi bila točna, kratka, jasna, precizna i nepretenciozna, a koja bi govorila o tom sramotnom činu Č1 kojeg je Dragec nedvojbeno počinio, onda to ne bi bio čin javnog sramoćenja, jer je Dragec već počinio sramotan čin i osramoćen je, a Štef vijest o tome prenosi u javnost.

Čin koji čini Štef je, ne samo dopušten, nego postoji i dužnost to činiti. Ovdje je temeljno načelo zaključivanja vrijednost općeg dobra i javnog interesa. Nasuprot tome, zamislimo sad još dva slučaja koji bi nedvojbeno potpadali pod kazneno djelo sramoćenja.

Drugi: ako Štef učini isto to, ali sad o činu koji je potpuno privatan (pa čak i ako je privatno sramotan), a koji je Dragec počinio i koji nema nikakvog utjecaja na funkciju, tj. posao koji Dragec obavlja i kojeg, recimo, obavlja besprijekorno, onda bi to bio čin sramoćenja u javnosti Drageca od strane Štefa.

Treći: ako bi Štef učinio isto, ali sad o nekom drugom Dragecovom činu koji nije u vezi prvog sramotnog čina kojeg je Dragec počinio kao profesionalac, ali pridonosi tome da se Dragec u javnosti osramoti i pod drugim vidicima koji nisu relevantni za prvi sramotan čin u okviru funkcije i posla, onda bi i to bio čin javnog sramoćenja Drageca od strane Štefa.

Čin je u oba slučaja ne samo nedopušten, nego možda čak i eksplicitno zabranjen. Ovdje je načelo zaključivanja vrijednost privatnosti pojedine osobe i zaštita iste. U sva tri tipa slučajeva postojanje, tj. nepostojanje čina javnog sramoćenja kojim se javno izvješćuje o sramotnom činu Č1 Drageca, tvrdi se: potvrđivanjem Dragecovog Č1 kao sramotnog, potvrđivanjem toga da je Dragecov Č1 posredno ili neposredno relevantan za posao kojeg obavlja kao javno / društveno relevantan posao i potvrđivanjem da je sam Štefov čin točan, jasan, precizan, pregledan i nepretenciozan izvještaj o sramotnom činu, o poslu, o ugledu i o svezi čina, posla i ugleda Drageca.

Mjerilo javnog sramoćenja bilo bi slijedom iz rečenog sljedeće. Osoba A počinila je javno sramoćenje osobe B ako i samo ako: (1) postoji sramotan čin Č1 koji je počinila osoba B, (2) sramotan čin Č1 osobe B potpada pod privatnost osobe B, (3) sramotan čin Č1 ne potpada pod javni i/ili društveno relevantan posao osobe B, (4) postoji čin Č2 javnog izvještaja osobe A o činu Č1 osobe B i (5) čin Č2 osobe A direktno uzrokuje štetu pozitivnom ugledu/časti osobe B kao javne osobe.

Svaki od navedenih uvjeta je nužan, ali nedovoljan, a dovoljni su jedino ako su svi zadovoljeni, tj. nezadovoljenje i jednog od njih Štefov čin ne čini javnim sramoćenjem.

Uvjet (1) je važan. Naime, nužno je utvrđivanje postojanja sramotnog čina. Zamislimo da taj uvjet nije zadovoljen. To bi značilo da se u obzir mogu uzeti i izmišljeni i konstruirani čini koji uopće nisu počinjeni što bi Štefov čin učinilo klevetom. Dakle, važno je postojanje samog sramotnog čina kojeg je počinio Dragec.

Uvjeti (2) i (3) čine se sličnima ali, s obzirom da je razlika između privatnosti i javnosti napose kod osoba koje obavljaju javne funkcije ili društveno relevantne poslove nejasna i stvar je razlike u stupnju, a ne razlike u vrsti, čini se važnim utvrditi oboje, tj. (2) potpada li ili ne Č1 pod Dragecovu privatnost, jer se time štiti privatnost osobe, ili se njome prikriva sramotnost čina relevantnog za javni posao i (3) spada li ili ne Č1 na javni i/ili društveno relevantan Dragecov posao jer se time brani javni interes i opće dobro, ili ga se zlorabi da se Drageca privatno ocrni. Uvjet (4) važan je jer, ako Štef nije ništa učinio ne može biti javnog sramoćenja.

Dakle, Štef treba učiniti čin javnog izvješćivanja Č2 o sramotnom Dragecovom Č1. Štef može kao privatna osoba izvijestiti Drageca o tome da je počinio javno sramotan čin i tad to nije čin javnog sramoćenja, jer čin nije objavljen u javnosti. Štef može objaviti da je to privatno sramotan Dragecov čin koji je ipak relevantan za Drageca kao javnu osobu. Ako Štef tu relevantnost ne dokaže, bez daljnjeg može biti optužen za sramoćenje u javnosti.

Uvjet (5) je djelomično činjeničan jer se ne tiče fizičkih činjenica nego toga da Štefov Č2 direktno uzrokuje štetu, tj. pad ugleda Drageca kao javne osobe. Naime, ugled nije objektivna, nego inter-subjektivna stvar percepcije osobe od strane javnosti. Uz to, moguće je da Dragecov ugled padne u isto vrijeme kad Štef izvrši čin Č2 zbog drugog uzroka; moguće je da više osoba istovremeno čine čin javnog sramoćenja Drageca i tad treba utvrditi je li baš Štefov čin Č2 prvi ili središnji uzrok pada ugleda i uništavanja Dragecova časti (slučaj hajke). Ako to nije slučaj, onda se može pretpostaviti da postoji čin sramoćenja u javnosti i da ga nije počinio Štef nego neka druga osoba ili osobe. Očito su najvažniji uvjeti (2), (3) i (5). Ako oni nisu zadovoljeni, onda Štef zasigurno nije počinio sramoćenje Drageca u javnosti.

Članak ne treba izbaciti iz zakona

Ništa od navedenog ne stoji u 148. članku o sramoćenju i zbog toga je sam članak loš. No, članak ne treba zbog toga izbaciti iz zakona. Treba ga zadržati zbog dva tipa slučaja koji su ovdje navedeni. Očito ga treba popraviti jer je pogodan za čudna tumačenja i bizarne presude. Uz to, temeljna namjera članka je presudna jer članak bi, kad bi bio dobro napisan, jasno smjerao na zaštitu privatnosti javnih osoba u slučajevima kad je ta privatnost potpuno nevažna za javnu službu ili posao koji te osobe obavljaju i na invaziju privatnosti ukoliko bi ista bila relevantna i istovremeno na zaštitu brige za javni interes i protiv zlouporabe javnog interesa na isključivu korist pojedinca.

Članak je istovremeno nasušno potreban zbog očuvanja brige za javni interes i zbog očuvanja privatnosti te je loše napisan jer su ga pisali pojmovno i logički polupismeni ljudi; ljudi koji ne samo da ne razumiju samu pojavu srama, sramote i čina sramoćenja, nego su napisali nelogičan članak koji dopušta manipulacije i stoga nagađam da možda i sam čin pisanja tog članka o sramoćenju i njegova objava potpada pod njega samog i kazneno je djelo sramoćenja nacije kao pravne osobe.

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: kristian.krkac@gmail.com