Proljeće naše pogubne jugonostalgije pothranio je Putinov povratak u bolju prošlost SSSR-a. Njegovo komadanje Ukrajine nevjerojatno je nalik Miloševićevu komadanju Hrvatske. Čak se koriste i iste parole o ugrozi i potrebi svih Srba (Rusa) da žive u jednoj državi. Razlika je u tome što je Milošević bio obična balkanska žaba krastača koja se napuhavala želeći biti velika kao krava. Rusija je, međutim, nuklearna sila energetski i gospodarski neovisna.
Razlika je i u tome što su razoružani Hrvati mogli sami riješiti srpsku agresiju, što su i učinili, dok se Ukrajinci ne će moći othrvati željeznom zagrljaju Putinove enormne sile bez solidarnosti tzv. međunarodne zajednice.
Putinova doktrina, osim u velikoj vojnoj sili, počiva i na njegovoj apsolutnoj vlasti. Njemu je Duma unaprijed dala zeleno svjetlo za svaki budući potez i ekspresno priznala aneksiju Krima. I Milošević je imao bezrezervnu potporu „vaskolike“ Srbije za komadanje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Prema ruskome posezanju za ukrajinskim međunarodno priznatim teritorijem Europska unija ponaša se slično kao i svojedobno prema Miloševićevom posezanju za hrvatskim. Neučinkovito. Ruski diplomatski doajen Lavrov neprestano je korak ispred bruxelleske vanjske politike.
Milošević i Putin ne priznaju međunarodno pravo. Obje doktrine, velikosrpska i velikoruska, povijesni su relikt, a njihova praktična izvedenica – prijetnja svjetskome miru. Miloševiću su smetali nepostojeći ustaše, Putinu pak nepostojeći fašisti i nacisti. Svaki izgovor je dobar za zadovoljenje teritorijalnih apetita. Sve što u ovome trenutku prolaze Ukrajinci prije dvadeset i četiri godine doživjeli su Hrvati. I pobijedili, vojno i diplomatski, u osmogodišnjem nametnutom im ratu.
Danas hrvatska vanjska politika Milanovićeve i Pusićkine najbolje vlade od kad je svijeta i vijeka, gromoglasno šuti o ukrajinskoj krizi jer je „zaboravila prošlost i okrenula se budućnosti“. Kad bi nešto i rekla morala bi uvažiti hrvatska iskustva, međunarodno pravo i nacionalni interes, a to znači morala bi po sva tri kriterija osuditi komadanje Ukrajine. Kad je riječ o hrvatskoj državnoj samostalnosti partijsko jugobolje, međutim, ne priznaje povijesnu istinu, velikosrpsku agresiju i međunarodno pravo. Za nju je hrvatska samostalnost „slučajna država“ izrasla na „konglomeratu loših politika“, iz čega proizlazi da ne postoji ni hrvatski nacionalni interesi. Predstavlja li Partiji i Ukrajina „slučajnu državu“ i plod „konglomerata loših politika“?
Istodobno posljednjih godinu dana bombardirani smo kroz partijske medije temama o tome kako u Hrvatsku na velika vrata od Kupara do INE ulazi „ruski kapital“. S početkom praktične izvedenice Putinove doktrine na Krimu, ministrica vanjskih poslova odlazi u Beograd u kojemu je predsjednik države četnik kao i najnoviji im premijer. Oba su sudjelovala u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. „Ugroženi“ ruski narod na Krimu, ne čudi stoga, odmah je otišao „braniti“ četnički dobrovoljački odred. I tu vrstu „obrane“ ovdje smo doživjeli, ali se toga ministrica Pusić, premijer Milanović i predsjednik Josipović ne sjećaju, kao ni Milorad Pupovac, šef vanjskopolitičkog odbora Hrvatskoga sabora.
Umjesto zauzimanja jasnoga vlastitoga stajališta, ili barem onoga blago osuđujućega koji dolazi iz Bruxellesa, aktualna hrvatska ministrica vanjskih poslova države članice NATO-a i EU bavi se sazivanjem užeg kabineta vlade bez znanja premijera. O zaključcima ga izvještava putem dnevnoga tiska. U tako nefunkcionalno funkcionirajućoj vladi ne čudi izostanak analize najnovijih događaja u Ukrajini i posljedicama koje bi oni mogli imati za Hrvatsku. Kad nema analize, nema ni stajališta, a kad nemate stajalište očekujete ili već provodite tuđe.
Ponašanje hrvatske vanjske politike više nalikuje prešutnoj, a djelatnoj, potpori Putinovoj doktrini negoli osudi aneksije Krima i destabilizacije Ukrajine. Kako je u nas za vanjsku politiku uz vladu Ustavom zadužen i predsjednik Josipović morali bismo se zapitati zašto i on šuti o ukrajinskoj krizi. Koji je zapravo službeni stav hrvatske države? Naoko izgleda da ga nema. No, šutnja je zapravo odobravanje. Partija, naime, i danas misli da je velika i snažna Rusija zalog za neku buduću jaku Jugoslaviju u bilo kom obliku. U tom pogledu zanimljivo je da ni London ne pruža diplomatski otpor Putinovu agresorskom kršenju međunarodnoga prava u Ukrajini. Može li se onda govoriti o prešutnom dogovoru na relaciji London – Zagreb – Beograd – Moskva?
Sad se vidi da je Partija participirajući u Savezu za Europu zapravo samo glumila proeuropsku iskrenost. Njezina se proeuropska orijentacija svodi na provođenje londonske vanjske politike „in this area“. Na to da olakša pristup Srbiji u članstvo u EU. Ne samo Srbiji, već i ovakvoj degenerativno ustrojenoj Bosni i Hercegovini u kojoj su Hrvati svedeni na slučajnu manjinu u konglomeratu daytonskih stranputica. Josipovićeva politika jačanja Republike srpske i Pusićkino požurivanje bez potrebnih reformi BiH prema Bruxellesu, idu na ruku politici destabilizacije EU i protezanja utjecaja Putinove doktrine preko Ukrajine i Beograda do Banja Luke.
To je, dakle, sasvim suprotna politika od Tuđmanove vanjske politike čiji je temelj nebrojeno puta ponovio govoreći o okomici „od Baltika do Jadrana“.
U međuvremenu od Hrvatske vojske koja je jamčila državi poziciju „regionalne sile“, sustavnim „reformama“ ostali su samo ostatci ostataka, afere i nekoliko „misija u svijetu“. O geostrateškim aspektima ukrajinske krize morao bi, dakle, ponešto reći i ministar obrane Kotromanović. No, on je s početkom krize otišao s premijerom na dvotjedni piknik u Australiju i Novi Zeland, što će reći da se uklopio u nefunkcionalno funkcioniranje vlade i Pantovčaka. Sabor je već ranije stavljen u registraturu s oznakom ad acta.
Brzoga rješenja za ukrajinsku krizu nema. Ukrajina je postala planetarni problem neučinkovite OUN i EU, te neodlučne SAD. Hrvati to jako dobro prepoznaju za razliku od odnarođene aktualne i službene im vanjske politike. Ukrajinu je smijenjeni predsjednik proruski orijentirani Janukovič ostavio u istom beznadnom stanju (gospodarskom, energetskom, vojnom i sigurnosnom) kao što je prosrpski Savez komunista Hrvatske ostavio Hrvatsku uoči velikosrpske agresije.
Pravni i ideološki slijednici SKH na prvim sljedećim izborima ponovo će iza sebe ostaviti spaljenu Hrvatsku. S obzirom na to da su sve opcije otvorene, nastavi li Putin provoditi svoju doktrinu prema Europi, mogli bismo se opet pronaći na obali Kupe s praćkama i krunicama u ruci uz pobjednički „za dom spremni“. Pretpostavke za taj scenarij upravo su na djelu, kako na globalnom tako i na našem unutarnjem planu.
* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.
