Do danas je Veliku Barringtonovu deklaraciju potpisalo preko 43 000 znanstvenika iz medicine i javnog zdravstva. Izjava stoga ne predstavlja rubni pogled unutar znanstvene zajednice. Ovo je središnji dio znanstvene rasprave.
Dr. Jay Bhattacharya, jedan od autora Velike Barringtonove deklaracije protiv zaključavanja u pandemiji COVID-a, iznosi svoju ideju politike borbe protiv koronavirusa koja bi bila djelotvorna koju donosimo u nastavku:
Moj cilj je, prvo, iznijeti činjenice o tome koliko je COVID-19 zapravo smrtonosan; drugo, iznijeti činjenice o tome kome prijeti; treće, iznijeti neke činjenice o tome koliko su zaključavanja (lockdown) bila smrtonosna; i četvrto, preporučiti promjenu javne politike, piše Lifesitenews
- Stopa smrtnosti od COVID-19
U raspravi o smrtonosnosti COVID-a moramo razlikovati COVID slučajeve od COVID- infekcija. Mnogo straha i zbunjenosti rezultat je nerazumijevanja razlike između ova dva termina.
Ove smo godine puno čuli o “stopi smrtnosti slučajeva” od COVID-a. Početkom ožujka stopa smrtnosti u SAD-u iznosila je otprilike tri posto – gotovo tri od svakih stotinu ljudi koji su početkom ožujka identificirani kao “slučajevi” COVID-a. Usporedite to sa današnjim danom, kada je poznato da je stopa smrtnosti od COVID-a manja od 0,5%.
Drugim riječima, kada je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) početkom ožujka rekla da tri posto ljudi koji obolijevaju od COVID-a umre od njega, pogriješili su. Stopa smrtnosti od COVID-a mnogo je bliža 0,2 ili 0,3 posto. Razlog vrlo netočnih ranih procjena jednostavan je: početkom ožujka nismo identificirali većinu ljudi koji su zaraženi COVID-om.
“Stopa smrtnosti” izračunava se dijeljenjem broja umrlih s ukupnim brojem potvrđenih slučajeva. Ali da bi se dobila točna stopa smrtnosti od COVID-a, broj u nazivniku trebao bi biti broj zaraženih osoba – broj ljudi koji su stvarno imali bolest – umjesto broja potvrđenih slučajeva.
U ožujku su samo mali dijelovi zaraženih ljudi koji su se razboljeli i otišli u bolnicu identificirani kao slučajevi. No većina ljudi zaraženih COVID-om ima vrlo blage simptome ili ih uopće nema. Ti ljudi nisu bili identificirani u tim ranim danima, što je rezultiralo vrlo obmanjujućom stopom smrtnosti. I to je ono što je pokretalo javnu politiku. Još je gore što nastavlja sijati strah i paniku jer je percepcija velikog broja ljudi o COVID-u zamrznuta u obmanjujućim podacima iz ožujka.
Kako dobiti točnu stopu smrtnosti?
Da bismo koristili tehnički izraz, testiramo seroprevalenciju – drugim riječima, ispitujemo kako bismo otkrili koliko ljudi ima dokaze u svom krvotoku da je imalo COVID.
To je lako s nekim virusima. Svatko tko je, na primjer, bolovao od vodenih kozica, i dalje u njemu živi taj virus – zauvijek ostaje u tijelu. COVID, s druge strane, poput ostalih koronavirusa, ne ostaje u tijelu. Netko tko je zaražen COVID-om, zatim ga ozdravi, bit će zaštićen od njega, ali još uvijek neće živjeti u njemu.
Ono što trebamo testirati su antitijela ili drugi dokazi da je netko imao COVID. Pa čak i antitijela s vremenom blijede, pa ispitivanje na njih i dalje rezultira podcjenjivanjem ukupnih infekcija.
Seroprevalencija je ono na čemu sam radio u prvim danima epidemije. U travnju sam proveo niz studija, koristeći testove na antitijela, kako bih vidio koliko je ljudi u kalifornijskoj okrugu Santa Clara, u kojem živim, zaraženo. U to je vrijeme bilo oko 1.000 slučajeva COVID-a koji su identificirani u županiji, ali naši testovi na antitijela otkrili su da je zaraženo 50.000 ljudi – tj. bilo je 50 puta više infekcija nego identificiranih slučajeva. To je bilo izuzetno važno, jer je značilo da stopa smrtnosti nije tri posto, već blizu 0,2 posto; ne troje od 100, već dvoje od 1000 ljudi.
Kada je izašla, ova studija Santa Clare bila je kontroverzna. I doista, sada postoje 82 slične studije seroprevalencije iz cijelog svijeta, a srednji rezultat ove 82 studije je stopa smrtnosti od oko 0,2 posto – točno ono što smo pronašli u okrugu Santa Clara.
Ponegdje je, naravno, stopa smrtnosti bila veća: u New Yorku je bila otprilike 0,5 posto. Na drugim mjestima bila je niža: stopa u Idahu bila je 0,13 posto. Ono što ova varijacija pokazuje jest da stopa smrtnosti nije samo funkcija smrtonosnog virusa. To je također funkcija onoga tko se zarazi i kvalitete zdravstvenog sustava. U prvim danima virusa, naši su zdravstveni sustavi loše upravljali COVID-om. Dijelom je to bilo zbog neznanja: provodili smo vrlo agresivne tretmane, na primjer respiaratore, koji bi u retrospektivi mogli biti kontraproduktivni. A dio je bio zbog nemara: ponegdje smo bespotrebno dopuštali da se mnogi ljudi u staračkim domovima zaraze.
Suština je da je stopa smrtnosti od COVID-a oko 0,2 posto.
- Tko je u opasnosti?
Najvažnija činjenica o pandemiji COVID – u smislu odlučivanja kako na nju odgovoriti na pojedinačnoj i društvenoj osnovi – jest da nije jednako opasna za sve. To je postalo jasno vrlo rano, ali iz nekih razloga naše javnozdravstvene poruke nisu uspjele iznijeti ovu činjenicu u javnost.
Još uvijek se čini da je uobičajena percepcija da je COVID jednako opasan za sve, ali to je daleko od istine. Postoji razlika između stope smrtnosti starijih ljudi, starijih od 70 godina, i stope smrtnosti djece. Činjenica je da je za malu djecu ova bolest manje opasna od sezonske gripe. Ove je godine u Sjedinjenim Državama više djece umrlo od sezonske gripe nego od COVID-a dva puta ili više puta.
Iako COVID nije smrtonosan za djecu, za starije ljude puno je smrtonosniji od sezonske gripe. Ako pogledate studije širom svijeta, stopa smrtnosti od COVID-a za osobe starije od 70 godina iznosi oko četiri posto – četiri od 100 među onima od 70 i više godina, za razliku od dva od 1.000 u ukupnoj populaciji.
- Problem zaključavanja
Rasprostranjena zaključavanja gospodarstva uvedena kao odgovor na COVID su bez presedana: zaključavanja nikada prije nisu bila iskušana kao metoda kontrole bolesti. Prvotno obrazloženje zaključavanja bilo je da bi usporavanje širenja bolesti spriječilo da bolnice budu preopterećene. Ubrzo je postalo jasno da to nije zabrinjavajuće: u SAD-u i u većini svijeta bolnice nikada nisu bile preopterećene. Ipak, zaključavanja su zadržana, a to se pokazalo da ima smrtonosne učinke.
Oni koji se usude govoriti o ogromnoj ekonomskoj šteti koja je uslijedila nakon zaključavanja optuženi su za bezdušnost. Ekonomska su razmatranja ništa u usporedbi sa spašavanjem života, počevši od činjenice da su UN procijenili da će ove godine 130 milijuna dodatnih ljudi gladovati kao rezultat ekonomskih šteta koje su posljedica zaključavanja.
Drugi rezultat zaključavanja je taj što su ljudi prestali dovoditi svoju djecu na imunizaciju protiv bolesti kao difterije, hripavca i dječje paralize, jer su se više bojali COVID-a nego što su se bojali ovih smrtonosnijih bolesti. To se nije dogodilo samo u SAD-u: osamdeset milijuna djece širom svijeta sada je u opasnosti od ovih bolesti.
Veliki broj Amerikanaca, iako su imali rak i bila im je potrebna kemoterapija, nisu došli na liječenje jer su se više bojali COVID-a nego raka. Drugi su preskočili preporučene preglede.
Kao posljedicu imat ćemo porast stope raka i smrtnosti od raka. Također ćemo vidjeti veći broj smrtnih slučajeva od dijabetesa zbog ljudi koji propuštaju nadzor nad dijabetesom.
Problemi s mentalnim zdravljem su na neki način najšokantnija posljedica.
U lipnju ove godine, istraživanje CDC-a pokazalo je da je svaka četvrta mlada osoba između 18 i 24 godine ozbiljno razmišljala o samoubojstvu. Ljudska bića nisu stvorena da žive sama. Trebali bismo biti u društvu jedni s drugima. Nije iznenađujuće da su zaključavanja imala psihološke učinke koje su imala, posebno među mladima i djecom, kojima je uskraćena prijeko potrebna socijalizacija.
Zapravo, ono što radimo zahtijeva od mladih ljudi da snose teret kontrole bolesti od koje se suočavaju s malo ili nimalo rizika. To je u potpunosti zaostalo za pravim pristupom.
- Kako dalje
Deklaracija glasi:
Prošli tjedan susreo sam se s još dvojicom epidemiologa – dr. Sunetra Gupta sa Sveučilišta Oxford i dr. Martinom Kulldorffom sa Sveučilišta Harvard – u Great Barringtonu u Massachusettsu. Nas troje dolazimo iz vrlo različitog disciplinskog podrijetla i iz vrlo različitih dijelova političkog spektra.
Ipak, došli smo do istog mišljenja: stava da je raširena politika zaključavanja razarajuća javno-zdravstvena pogreška.
Kao odgovor na to napisali smo i izdali Veliku Barringtonovu deklaraciju koja se, zajedno s videozapisima s objašnjenjima, odgovorima na često postavljana pitanja, popisom supotpisnika itd ., može pregledavati na mreži na www.gbdeclaration.org .
Kao epidemiolozi zaraznih bolesti i znanstvenici iz javnog zdravstva imamo ozbiljnu zabrinutost zbog štetnih utjecaja na fizičko i mentalno zdravlje prevladavajućih politika COVID-19 i preporučujemo pristup koji nazivamo usmjerenom zaštitom.
Dolazeći i s lijeva i s desna, i iz cijelog svijeta, svoju smo karijeru posvetili zaštiti ljudi. Trenutne politike zaključavanja proizvode razorne učinke na kratkoročno i dugoročno javno zdravlje. Rezultati (nabrojimo nekoliko) uključuju niže stope cijepljenja u dječjoj dobi, pogoršanje ishoda kardiovaskularnih bolesti, manje probira za rak i pogoršanje mentalnog zdravlja – što dovodi do veće suvišne smrtnosti u godinama koje dolaze, a radnička klasa i mlađi članovi društva nose najteže teret.
Držanje učenika izvan škole velika je nepravda.
Održavanje ovih mjera sve dok cjepivo ne postane dostupno prouzročit će nepopravljivu štetu, a osiromašeni će biti nesrazmjerno oštećeni.
Srećom, naše razumijevanje virusa raste. Znamo da je ranjivost na smrt od COVID-19 više od tisuću puta veća kod starih i nemoćnih nego kod mladih. Doista, za djecu je COVID-19 manje opasan od mnogih drugih štetnosti, uključujući gripu.
Kako se imunitet gradi u populaciji, rizik od infekcije za sve – uključujući i one ranjive – pada. Znamo da će sve populacije na kraju doseći imunitet stada – tj. točku u kojoj je stopa novih infekcija stabilna – i da tome može pomoći cjepivo (ali ne ovisi o njemu). Cilj bi nam stoga trebao biti minimalizirati smrtnost i socijalnu štetu dok ne postignemo imunitet stada.
Najosjećajniji pristup koji uravnotežuje rizike i koristi od postizanja imuniteta stada je omogućiti onima koji su u minimalnom riziku od smrti da normalno žive svoj život kako bi izgradili imunitet na virus prirodnom infekcijom, dok istovremeno bolje štite one koji su na najvišem nivou rizik. To nazivamo usmjerenom zaštitom.
Usvajanje mjera za zaštitu ranjivih osoba trebao bi biti središnji cilj odgovora javnog zdravstva na COVID-19. Na primjer, starački domovi trebali bi koristiti osoblje sa stečenim imunitetom i provoditi česta PCR testiranja ostalog osoblja i svih posjetitelja. Rotacija osoblja trebala bi biti svedena na minimum. Umirovljenici koji žive kod kuće trebali bi donijeti namirnice i ostale potrepštine u svoj dom. Kada je moguće, trebali bi se susresti s članovima obitelji vani, a ne unutra. Sveobuhvatan i detaljan popis mjera, uključujući pristupe višegeneracijskim kućanstvima, može se provesti, a u velikoj je mjeri u okviru opsega i mogućnosti zdravstvenih radnika.
Onima koji nisu ranjivi treba odmah omogućiti da nastave život kao i obično. Jednostavne higijenske mjere, poput pranja ruku i boravka kod kuće kada je bolesno, trebali bi trenirati svi kako bi se smanjio prag imuniteta stada. Škole i sveučilišta trebaju biti otvoreni za osobnu nastavu. Trebali bi nastaviti s izvannastavnim aktivnostima, poput sporta. Mlade odrasle osobe s niskim rizikom trebaju raditi normalno, a ne od kuće. Trebali bi se otvoriti restorani i druga poduzeća. Umjetnost, glazba, sport i druge kulturne aktivnosti trebale bi se nastaviti. Ljudi koji su više izloženi riziku mogu sudjelovati ako žele, dok društvo u cjelini uživa zaštitu koju ranjivima pružaju oni koji su izgradili imunitet stada.
***
Trebao bih reći nešto zaključno o ideji imuniteta stada, koju neki ljudi pogrešno karakteriziraju kao strategiju puštanja ljudi da umru. Prvo, imunitet krda nije strategija – to je biološka činjenica koja se odnosi na većinu zaraznih bolesti. Čak i kad osmislimo cjepivo, oslanjat ćemo se na imunitet stada kao krajnju točku ove epidemije. Cjepivo će pomoći, ali imunitet stada je ono što će ga dovesti do kraja. I drugo, naša strategija nije dopustiti ljudima da umru, već zaštititi ranjive. Znamo ljude koji su ranjivi i znamo ljude koji nisu ranjivi. I dalje se ponašati kao da ne znamo te stvari nema smisla.
Moja posljednja poanta je o znanosti.
Kada su se znanstvenici izjasnili protiv politike zaključavanja, uslijedio je ogroman odmak i riječi: “Ugrožavate živote.” Znanost ne može djelovati u takvom okruženju. Ne znam sve odgovore na COVID; nitko to ne zna. Znanost bi trebala biti u mogućnosti razjasniti odgovore. Ali znanost ne može raditi svoj posao u okruženju u kojem svatko tko izaziva status quo bude zatvoren ili dobije otkaz.
Do danas je Veliku Barringtonovu deklaraciju potpisalo preko 43 000 znanstvenika iz medicine i javnog zdravstva. Izjava stoga ne predstavlja rubni pogled unutar znanstvene zajednice. Ovo je središnji dio znanstvene rasprave i pripada joj. Članovi šire javnosti također mogu potpisati Deklaraciju.
Zajedno mislim da možemo prijeći na drugu stranu ove pandemije. Ali moramo uzvratiti udarac. Nalazimo se na mjestu gdje je naša civilizacija u opasnosti, gdje veze koje nas spajaju riskiraju da budu rastrgane. Ne bismo se trebali bojati. Na virus COVID trebali bismo reagirati racionalno: zaštititi ranjive, suosjećajno liječiti ljude koji se zaraze, razviti cjepivo. I dok radimo ove stvari, trebali bismo vratiti civilizaciju koju smo imali kako lijek ne bi bio gori od bolesti.
Objavljeno uz dopuštenje Imprimisa .
Tekst se nastavlja ispod oglasa
