Važno obilježje javnoga diskursa o promišljanju pandemije jest eliminacija onih ljudi, stručnjaka ili znanstvenika, koji se svojim procjenama ne uklapaju u službeni protokol javnozdravstvenih politika. Pokušaj doprinosa pojedinaca društvenomu dijalogu ugušen je etiketiranjem, ekskomunikacijom i medijskim otkazivanjem. Za takve je ljude aktiviran agresivan vokabular: heretik, ravnozemljaš, antivakser, bioterorist, ekscentrik, teoretičar zavjere, antimasker, desničar… Mediji koji se hrane kontroverzijama, koji parazitiraju na polarizacijama u društvu, koji potiču sukobe u javnosti i poput voajera, pritom, skupljaju klikove i lajkove, od proljeća 2020. godine pretvorili su se u industriju jednoumlja, u multinacionalnu kompaniju istine, a pandemiju pretvorili u avet i svetinju, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas koncila.
Top-ljestvica skeptika
Isključeni ljudi nisu laici ili amateri, nego pripadaju znanstvenim elitama, riječ je o poznatim imenima, kompetentnim ekspertima, koji rade na vrhunskim sveučilištima i institucijama. Riječ je o profesorima, nobelovcima, akademicima: Luc Montaigner, Michael Levitt, John Ioannidis, Peter Gotzsche, Martin Kulldorff, Sucharit Bakhdi, Jay Bhattacharya, Robert Malone, Ira Bernstein, David Livermore, Carl Heneghan…
Njihov je glas ušutkan, običnim je ljudima oteto pravo na informaciju, drugo je mišljenje izbačeno na stranice alternativnih ili marginalnih medija. Pravovjerni glavnostrujaški mediji, državne televizije i poslušni portali pobijedili su – postali su vlasnici istine, a ljudima prodali dojam da se nitko razuman ne može protiviti definiranomu kursu upravitelja pandemije. Svaka kritika epidemioloških mjera čini skeptika odgovornim za povećani broj umrlih. Dakle, osim medijske prohibicije izražavanja i misli, uvedeno je i nametanje osjećaja krivnje. Zabrana govora i moralna ucjena omogućuju odgovornima službeni izgovor za neuspjeh u borbi protiv pandemije. Uzlazna krivulja svakoga vala tumači se nepridržavanjem mjera, a silazna krivulja svakoga vala tumači se uspjehom uvedenih strožih mjera.
Cenzura na vrijeme
Zanimljivo je da su prvi prigovori navedenih znanstvenika vrlo brzo naišli na snažan i orkestriran otpor. Svaki znanstvenik dobro zna da u početku svake rasprave o nekoj novoj temi, kada se odmjeravaju argumenti, nema rovovskih pozicija; tek se kasnije mogu pojaviti klubovi, struje ili škole, što uglavnom korelira s pojavom financijskih i ideoloških interesa. Međutim, znanstvenici sumnjičavi prema javnozdravstvenim politikama završili su na »optuženičkoj klupi« odmah nakon svojega intervjua, kolumne ili izjave u javnosti. Njihovim tvrdnjama smanjen je medijski doseg, obilježeni su etiketom lažnih vijesti, a daljnja suradnja s glavnostrujaškim medijima i političkim stožerima je otkazana.
Festivali znanstvene elite
Kako bi se iz prisilne izolacije probili do javnosti, znanstvenici su svoje pojedinačne nastupe udružili. Tako je, prije godinu dana, nastala Barringtonska deklaracija koja je okupila 46 vrhunskih stručnjaka predvođenih profesorima s prestižnih sveučilišta u Harvardu, Oxfordu i Stanfordu. Gotovo 900 tisuća drugih znanstvenika, liječnika i građana poduprlo je svojim potpisom sadržaj Deklaracije. Poruka je toga dokumenta jednostavna: umjesto sveopćega, štetnoga i neučinkovitoga zatvaranja, zaštitu treba ciljano usmjeriti na stariju populaciju i ljude s komorbiditetima. Jedina epidemiološka mjera treba biti – fokusirana zaštita.
Pretpostavka je autora Deklaracije bila da nitko razuman ne može ignorirati taj festival znanstvene elite, no prevarili su se. Medijska blokada toga događaja bila je efikasna u svim državama svijeta, uključujući Hrvatsku. Sličnu je sudbinu doživjela skupina vrhunskih stručnjaka s razvikanih sveučilišta iz Oxforda, Brunela, Cambridgea, Edinburgha i Essexa, koji su u proljeće ove godine tražili od političkih vlasti u Londonu da prestanu s epidemiološkim mjerama zatvaranja. Konačno, ove su se jeseni u Rimu okupile stotine liječnika, medicinskih stručnjaka, znanstvenika, epidemiologa i zdravstvenih djelatnika te se objavom Rimske deklaracije priključile kritikama loših javnozdravstvenih politika. Nakon petnaestak tisuća potpisa potpore sve je ubrzo zaboravljeno. U medijima nije bilo odjeka.
Ti su primjeri znak za uzbunu jer mediji koji se oglušuju na apele vrhunskih znanstvenika prema definiciji ne rade u interesu općega dobra.
O autoru
* Prof. dr sc. Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
