Ovo sramotno pismo, u kojem prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve, koji bi trebao naviještati mir i suživot, kaže da ni ‘Židove i Nijemce nakon II. svjetskog rata nitko nije tjerao da žive zajedno, pa tako ne treba ni Srbe i Hrvate’ poslano je tijekom najžešće agresije Srbije i JNA, u najtežim trenutcima za hrvatski narod.
Pismo je prepuno laži, govora mržnje i povijesnih falsifikata.
Problematično pismo
Na današnji dan 1. studenoga 1991. objavljeno je problematično pismo koje je patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) Pavle uputio lordu Peteru Carringtonu, tadašnjem predsjedniku Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.
Grad Vukovar bio je na izdisaju, razrušen stotinama tisuća granata i u strepnji pred nadolazećim pokolje. Hrvatski gradovi bili su svakodnevno granatirani i puni izbjeglica sa okupiranih područja, a Hrvatsku i Hrvate je čekala neizvjesna budućnost.
U takvoj situaciji, u sveopćem ludilu u Srbiji, list „Pravoslavlje“ u svom broju od 1. studenoga 1991. objavljuje patrijarhovo pismo.
U pismu poziva na izdvajanje „srpskih krajina“ iz te „nove Nezavisne Države Hrvatske“, te jasno ističe na nemogućnost suživota Srba sa Hrvatima, što je bila velika sablazan i potpuno suprotno Isusovom duhu i duhu evanđelja (donosimo izvornik na srpskome jeziku):
“Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija na kojima je vekovima živeo. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svetskog rata, pod tzv. Nezavisnom Državom Hrvatskom,’ preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno. Sa ponovnim proglašavanjem nezavisnosti Hrvatske i izričitim priznanjem njenog predstavnika Franje Tuđmana da je tzv. NDH njena preteča u tom navodno neprekinutom hiljadu dugodišnjem kontinuitetu hrvatske državnosti, započelo je novo, a po mogućim posledicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.
Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već sc moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.
Vreme je da se shvati da žrtve genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući, vinovnici ne mogu više živeti zajedno. Posle Drugog svetskog rata niko nije prisiljavao Jevreje da žive zajedno sa Nemcima u istoj državi. Srbi su, međutim, bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije…
Granice te Hrvatske nisu ni istorijske ni etničke, nego određene voljom Josipa Broza – Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kad su Hrvati proglasili nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su, koristeći to isto pravo naroda na samoopredeljenje do otcepljenja, odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle bili bi izloženi zatiranju svog nacionalnog identiteta, svoje vere i imena, a možda i progonstvu i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe samo zbog toga što su Srbi i pravoslavni, više se ne može verovati.
Srpska pravoslavna crkva ovim se ne zalaže samo za istorijska i demokratska prava srpskog naroda već želi da stane na stranu pravde i istine, univerzalnih i hrišćanskih principa, na kojima bi morali da se zasnivaju odnosi među ljudima i narodima.”
Dodatak – dio ratnohuškačke agende Srpske pravoslavne crkve protiv Hrvata
Početkom travnja 1991. episkop gornjokarlovački Nikanor javno istupa promovirajući velikosrpsku ideologiju krvi i tla:
„Tamo gdje se prospe srpska krv i gdje padnu srpske kosti to mora biti srpska zemlja”. (Vladika Nikanor)
Ovo je samo mali niz izjava iz vrha Srpske pravoslavne crkve koji su imale huškačku i agresivnu retoriku (tekstovi citirani u originalu na srpskom jeziku kako su i izgovoreni od strane dužnosnika SPC-a:
„Ponovo je srpski narod na krstu i na Kosovu i Metohiji, i u Dalmaciji, i Krajini, i Slavoniji, i Baniji, Lici, Kordunu, Sremu, Bosni i Hercegovini“ (episkop Atanasije Jevtić, srpanj 1991).
„Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre izvršenog genocida nad njim od strane kvislinške vlasti, ne mogu opstati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama“ (Patrijarh Pavle, studeni 1991).
„Kičmena moždina tih Ujedinjenih zemalja već se zna i ona se – i pored svih tegoba – ponovo oblikuje, a to je Srbija i Crna Gora. Zatim tu spada istočna Hercegovina, jedan dobar deo Bosanske Krajine, Srpska Krajina (Hrvatska op.)… Konture tih srpskih zemalja već su se nazrele tako jasno u svim ovim zbivanjima i samo je velika nesreća što na vapaj i krik Srpske Krajine nije uslišeno u pravom trenutku (Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, travanj 1992).
„Sa punom odgovornošću pred Bogom i svojim narodom i ljudskom istorijom pozivamo sav srpski narod da stane u odbranu vekovnih prava i sloboda, svojih vitalnih interesa nužnih za fizički i duhovni opstanak i opstanak na svojoj očevini i dedovini (…) kao narod i Crkva, duboko ukorenjeni u mučeničkoj zemlji BiH, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena i Vozuce u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji („Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti“ Episkopske konferencije SPC, održane 5. srpnja 1995).
„Sad su svi odjednom ispali mirotvorci. A ustvari su kapitulanti pred avnojskim granicama. Pred avnojskom grobnicom ovog naroda. Ove zemlje. Izdali su Srbe u Makedoniji, nekoliko stotina hiljada. Ni reč o njima. Pisaće u novinama feljtoni. Izdali su Srbe u Krajini, Srbe u Crnoj Gori, Srbe u BiH. Šta će biti sa Srbima na Kosovu, Starom Rasu, severnoj Bačkoj? (Episkop Atanasije Jevtić, ožujka 2002).
Zadatak stvaranja Velike Srbije
Tijekom rata u Hrvatskoj mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je u jesen 1991. obilazio crnogorske pripadnike JNA koja je vršila opsadu i uništenje Dubrovnika. U studenom 1991. godine Amfilohije je epskom pjesmom „Mojkovačka bitka“ izvođenom uz gusle hrabrio rezerviste podgoričke brigade „Veljko Vlahović“ (partizanski narodni heroj) na dubrovačkom ratištu. Amfilohije je na Petrovdan 1991. godine u cetinjskom manastiru primio Željka Ražnatovića Arkana i njegovu paravojnu formaciju „Tigrovi“.
Zanimljivo da u istom kontekstu i na istom zadatku – stvaranja Velike Srbije – nalazimo zajedno pripadnike Srpske pravoslavne crkve, partizanskog komunističkog pokreta u okviru JNA (Veljko Vlahović je bio crnogorski partizan komunist) i Arkanove četnike!
Amfilohije je drugi put ugostio Arkana po njegovom povratku sa dubrovačkog ratišta, na Badnji dan 1992. godine, kada je Arkanu pripala čast da čuva Badnjak na Cetinju. Bila je to velika provokacija prema crnogorskim domoljubima s Cetinja koji su čuvali svoj Badnjak. Tom prilikom je izvršeno masovno krštenje oko 400 izbjeglica iz sjeverne Albanije , a Amfilohije je bacio anatemu na “one koji hoće da razdvoje Srbiju od Crne Gore”.
Željko Ražnatović Arkan je tada iz Cetinjskog manastira poručio Crnogorcima: “I Skadar će biti naš”.
Zato je u listopadu 1991., na samom vrhuncu agresije na Hrvatsku, Željko Ražnatović Arkan mogao reći:
„Nama je vrhovni zapovjednik patrijarh Pavle.” (Željko Ražnatović Arkan, listopad 1991.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
