Ovotjedna Bujica sa arhiepiskopom Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandrom, te mnoga otvorena pitanja i kontroverzije koje prate napore za registracijom ove vjerske zajednice, potaknula je i mnoge rasprave u javnosti. Osobiti razlog tome je što bi Hrvatska pravoslavna crkva bila treća vjerska zajednica po veličini u Hrvatskoj, iza Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice Prema popisu stanovništva iz 2011. čak 16 647 osoba u Hrvatskoj smatra sebe Hrvatima pravoslavne vjere.
(VIDEO) Arhiepiskop Aleksandar u Bujici pokazao Pupovcu kako se treba prekrižiti!
Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”
Grigorij Ivanovič Maksimov rodio se u kozačkoj obitelji u Stanjici Nagorskoj na Donu, Rusija, 10. siječnja 1861. godine. Kao dijete sanjao je kao i svaki Kozak postati carski gardijski časnik u ruskoj vojsci, ali obraćenje koje je doživio navelo ga je na kršćanski put, te je časničku odoru zamijenio drugom – onom Kristovom kojom je postao monah i svećenik Ruske pravoslavne crkve.
Germogen nije bio nepoznat svećenik – episkop, mitropolit i profesor
Teologiju je završio u Kijevu u slavnoj Kijevskoj duhovnoj akademiji. Za parohijskog svećenika rukopoložen je 1887. godine, a monahom (redovnikom) 1909. godine postavši arhimandritom (starješina važnog pravoslavnog mamastira). A 1910. godine postao je episkopom namjesnikom Donske eparhije u Novočerkasku, što je jedna od najvećih službi u pravoslavnoj crkvi, usporedivo sa biskupskom službom u Katoličkoj crkvi. Bio je također profesor i starješina bogoslovlja u Saratovu.
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom Jekaterinoslavskim i mitropolitom Novomoskovskim.
Dakle, mitropolit German je bio daleko od toga da je bio nepoznata osobnost u pravoslavnom svijetu, dapače bio je visoki crkveni dostojanstvenik u Ruskoj pravoslavnoj ckrvi.
Oktobarska revolucija – Germogen značajni duhovnik u carskoj vojsci
A onda je došla strašna Oktobarska revolucija praćena do tada neviđenom mržnjom prema Kristu i kršćanstvu.
Relikvije svetaca u Rusiji bacane su psima, svete slike ikone razbijane i paljene, pravoslavni hramovi uništavani, križevi gaženi, drevni manastiri koji su bili duša ruskog čovjeka rušeni, pravoslavni svećenici brutalno mučeni i nemilosrdno ubijani, a vjernici tjerani da ismijavaju Krista i ckrvu, te masovno ubijani kada su svojim tijelima branili svetinje pred bezbožnom komunističkom hordom.
Bila je to svojevrsna Apokalipsa ruskog naroda i Ruske pravoslavne crkve o kojoj se danas malo ili gotovo uopće ne govori.
Ipak, nisu se svi predavali. Bijela garda je godinama pružala otpor, a mitropolit Germogen povukao se s vojskom na jug Rusije, u Novočerkask. Bio je ispovjednik slavne kozačke Donske divizije i arhipastir cijele kozačke armije.
U veljači 1918. uhićuju ga ‘crveni kozaci’ i osuđuju na pet godina teške robije. Nakon godinu dana bježi iz robije uz pomoć kozačkih jataka, te napušta zauvijek zapaljenu, razrušenu i demoniziranu Rusiju.
Germogen dolazi u Jugoslaviju
Nakon što je napustio Rusiju i boravio neko vrijeme u Grčkoj, na otoku Lemnosu i na Svetoj Gori (Atos) u ruskome samostanu sv. Pantelejmona, te na Cipru i Egiptu gdje je održavao veze s ruskim vjernicima koji su pobjegli iz Rusije. Potom je 1921. ili 1922. godine došao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija) koja je bila utočište brojnih prognanih ruskih časnika, liječnika, arhitekata, umjetnika, profesora i mnogih koji su morali pobjeći pred terorom Lenjinovih boljševika. Tamo je boravio u manastirima Ravanica i Rakovac, te održavao veze s ruskim emigrantima koji su pokušavali svrgnuti boljševike i ukinuti njihov teror u Sovjetskom Savezu, Potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, otišao je u manastir Hopovo na Fruškoj gori, gdje je postao duhovnik najznačajnijeg manastira Srijemske eparhije.
U Beogradu dobiva orden Srpske pravoslavne crkve.
Hrvatska Pravoslavna Crkva i NDH – patrijarh Germogen na čelu
Hrvatska pravoslavna crkva je formirana na inicijativu Ante Pavelića godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), s prvenstvenom namjerom da se onemogući vezivanje pravoslavnog pučanstva sa Beogradom putem Srpske pravoslavne crkve. Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942.
Treba istaći da ovo nije bila prva ideja Hrvatske pravoslavne crkve, već je npr. Eugen Kvaternik tu ideju dokumentirao banu Šokčeviću još davne 1861. godine. Nakon toga javljale su se inicijative za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve, ali povijesne datosti to nisu omogućile.
Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.
Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.
Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.
Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.
Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942 : „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.
Ova odluka postaje smjernica za odnos parizana i komunista prema HPC.
Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.
Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).
Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.
Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:
Svećenici:
- Patrijarh Germogen Maksimov
- Sarajevski episkop Spiridon Mifka
- Protojerej Evgenij Jaržemskij
- Protojerej Aleksandar Volkovskij
- Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
- Protojerej Serafim Kupčevskij
- Protojerej Anatolij Paradiev
- Protojerej Cvetin Čović
- Protojerej Risto Babunović
- iguman Miron Federer
- jerej Joco Cvijanović
- jerej Vasilij Jurčenko
- jerej Pavel Kozarski
- jerej Dmitrij Mrihin
- jerej Sevastijan Perić
- jeromonah Amvrosij Veselinović
- jeromonah Rafail Stanivuković
- jeromonah Vlasmin Pavlovskij
- jeromonah Venjamin Radosavljić
- jeromonah Mihail Milogradskij
- jeromonah Dimitrij
- jeromonah Ivan Mračkovski
- jeromonah Evgenij Pogorečkij
- jeromonah Petar Popov
- jeromonah Bogdan Popović
- jeromonah Nikolaj Semčenko
- jeromonah Petar Stefanović
- jeromonah Sergij Selivanovskij
- jeromonah Ljubomir Svrtilić
- jeromonah Emilijan Šimatović
- arhiđakon Aleksej Borisov
Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.
Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani.
Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog. Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
