Na današnji dan 1902. godine rođen je u Požegi Dobriša Cesarić, hrvatski pjesnik, čija lirika, zbog jednostavnosti i jasnoće, uživa veliku popularnost u širokim čitalačkim krugovima. U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom “I ja ljubim” koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu HAZU.
Pjesničko djelo sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva. Dobriša Cesarić ušao je u talijansku antologiju svjetske lirike “Poeti del mondo”, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike, a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike. Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.
Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo “suza i riječi” ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma “Skrivena bol” pjesma o njemu samom.
Skrivena bol
Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I neda mu prijeći u suze i riječi.
Radje ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga use povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
