Mons. dr. Josip Marija Carević, rođen 1883. u Metkoviću, bio je dubrovački biskup u razdoblju od 1929. do 1940. godine. Bio je prepoznat kao „dobri pastir i otac siromaha“, a dao je podići i križ na Srđu zbog kojeg ga je na metu uzela srbijanska žandarmerija i beogradski režim. Mučen je i ubijen 1945. godine u selu Strmec, župa Veliko Trgovišće, te je jedini hrvatski biskup koji je otvoreno smaknut odmah po dolasku partizana na vlast. Za grob mu se ni danas ne zna.
Poznato je da je prije smrti bio strašno mučen, te je prema svjedočanstvima ljudi iz Zagorja, bio skinut gol i masakriran. Župnik iz Velikog Trgovišća godinama je pokušavao pronaći, zajedno s vjernicima tjelesne ostatke biskupa na više lokacija, ali nije uspio. Premda su imena ubojica bila javna tajna, oni su umrli na slobodi, a prema navodima vjernika velikim dijelom u mukama sličnim kakve su priredili pokojnom biskupu.
Dubrovački biskup Uzinić je pročitao, prilikom obilježavanja 70 godina ubojstva biskupa Carevića, svjedočanstvo jednog svećenika iz 1952. godine o biskupu iz kojeg se može iščitati kakav je bio sustav koji je ga je odveo u smrt.
U tom pismu se svjedoči kako se biskup Carević, boraveći 1943. godine kao umirovljenik u selu Vižovlje, dnevno penjao nekoliko kilometara do Marijine kapele na Strmcu gdje je za vjernike služio misu i propovijedao narodu koji je živio daleko od crkve i tako im činio veliku uslugu. “I pred ustašama, a posebno pred njemačkim časnicima, zauzimao se vrlo mnogo za pohvatane partizane. Svojim zauzimanjem spasio je desetcima glavu.”
Biskup Carević došao je u Dubrovnik u teškom vremenu nakon šestosiječanjske diktature 1929. godine, kojom su bila zabranjena i vjerska okupljanja što je bio razlog i za odgađanje postavljanja križa na Srđu u povodu 1900. obljetnice Kristove smrti. Njegovu zauzetost za najsiromašnije prepoznali su Dubrovčani nazvavši ga “dobri pastir i otac siromaha”, a to je bio samo nastavak njegova pastoralnog rada u Splitu, gdje su Splićani posvjedočili da je Carević “spasitelj sirotinje i otac nas siromaha”.
Mnoge misli o biskupu Careviću nisu mogle biti izrečene i zabilježene upravo zbog stroge cenzure, nasilne unifikacije te specifične situacije Dubrovnika koji je, u to vrijeme bio priključen Zetskoj banovini sa sjedištem u Cetinju. Zbog svoga otvorenog hrvatskog stajališta biskup Carević mnogima iz vlasti nije bio simpatičan tako da njegovo zauzimanje pred oružjem žandara za vjernike koji su pjevali i hrvatske pjesme nakon postavljanja križa na Srđu 1935. nije bilo bez stvarne životne opasnosti.
Nije poslušao Stepinca koji ga je prijateljski upozoravao krajem rata da se vrati u Zagreb umjesto da pomaže župniku u jednoj seoskoj župi.
Ubijen je na brutalan način, a nakon toga je gotovo pola stoljeća bilo uopće zabranjeno govoriti o tome. Čak i danas se ova ubojstva obavijena velom šutnje, premda stotine ubijenih svećenika je zločin koji vapi do neba i koji mora imati svoje mjesto u kolektivnom pamćenju vjernika i hrvatskog naroda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
