100 godina Jugoslavije – kako je ideja velikosrpstva implementirana u jugoslavenstvo?

Foto: fah

Povijesna slika tzv. srpskih zemalja nastala je na lažima prije svega predstavnika Srpske pravoslavne crkve tijekom 17. i 18. stoljeća i tako postala plodno tlo za velikosrpske megalomanije u 19. i 20. stoljeću. Realizacija tih ideja bilo je stvaranje prve Jugoslavije 1918. godine koju su Srbi smatrali srbijanskom državom s njihovim kraljem na čelu, pa su se na taj način i ponašali prema drugim narodima.

Velikosrpski projekti i njihove ideje, često pod utjecajme panslavizma, imaju svoj moderni korijen od početka 19. stoljeća. U to doba se ideološki i faktografski utvrđuju ideje velikosrpstva i potrebe širenja srbijanskog teritorija na susjedne zemlje.

Pravoslavna kolonizacija zemalja Hrvatskog kraljevstva

Srpska dijaspora nastala je turskim vojnim napredovanjima u  zemljama nekadašnjeg Hrvatskog kraljevstva i južne Ugarske, te je  imala odlučujuću ulogu u kasnijem stvaranju i formiranju Jugoslavije.  Sva relevantna povijesna istraživanja pokazuju da  pojava srpske dijaspore  (tada najčešće ne pod srpskim imenom) seže u doba osmanlijskih ratova i nestanka nekih srednjovjekovnih država na putu ekspanzije Turaka prema srednjoj Europi i Beču. Tu, zapravo, započinje megalomanija srbijanskih priča o „srpskim zemljama“, jer se radilo o migracijama pravoslavnog stanovništva u zemlje i područja jako udaljene od jezgre propale srbijanske države koja je pala pod Otomansko carstvo i nestala kroz stotine godina.

Zapravo, i turska i austrijska i venecijanska kolonizacija naselila je pravoslavne Vlahe, a manjim dijelom i druge pravoslavne narode Srbe, Bugare, Albance, Grke, Cincare na teritorije nekadašnjeg Hrvatskog kraljevstva i južne Ugarske.

Kada je prestao topot osvajanja turske konjice, s kojim je u početku dolazilo vlaško-srpsko stanovništvo napadajući zajedno s Turcima hrvatske i druge kršćanske zemlje, okrenula se i priča prvaka pravoslavne crkve i svećenstva koje je imalo jurisdikciju nad tim stanovništvom (područje ukinute Pećke patrijaršije u 18. stoljeću  i V. vojne oblasti JNA pred Domovinski rat se gotovo savršeno pokapa s granicama Velike Srbije!).

U krugovima Srpske pravoslavne crkve, koja je stvorena u modernom današnjem obliku u Jugoslaviji 1920. godine (uglavnom na ostacima nekadašnje Pećke patrijaršije) zavladala je sintagma: „Gdje je i jedan srpski grob, tu je i Srbija!“. Sada srpska pravoslavna crkva stvara nove projekte širenja Srbije i to u dogovoru s političko-kulturnim vođama u Srbiji. Taj zločinački projekt je poznat pod imenom svetosavlje i u svojoj biti sadrži genocidne ideje etničkog čišćenja, progona ili srbizacije ne-srpskog stanovništva.

Povijesna slika tzv. srpskih zemalja o kojima se danas i proteklih 150 godina naveliko piše u Srbiji,  nastala je na lažima prije svega predstavnika Srpske pravoslavne crkve tijekom 17. i 18. stoljeća i tako postala plodno tlo za velikosrpske megalomanije u 19. i 20. stoljeću.

Povijest hrvatske državnosti bitno drugačija od povijesti srbijanske državnosti

Ono što je vrijedno istaknuti, a važno je za raspravu o ovom problemu, jest da je povijest Hrvata i njihove države bitno drugačija od povijesti Srbije. Dok Srbija nestaje s karte svijeta nakon 1389. na Kosovu i konačno 1459. padom Smedereva u bilo kojem obliku državnosti, te postaje Beogradski pašaluk, Hrvatska ima drugačiju priču.

Hrvati poslije nestanka moćnog srednjovjekovnog kraljevstva su izgubili državni suverenitet, ali su za razliku od Srbije sačuvali nagodbom iz 1192. sva bitna obilježja političke i narodne zasebnosti, a posebice pravo na samostalno sazivanje sabora Hrvatske Kraljevine. Taj sabor je i odlučio da se 1527. priznaju kao vladari Hrvatske Habsburgovci umjesto Arpadovića, i to nakon strašnog hrvatsko-ugarskog poraza od Turaka na Mohačkom polju godinu dana ranije. Hrvati su u stogodišnjem ratu 1493-1593. zaustavili strašnu tursku silu prema Europi i na njihovom teritoriju je stvorena jedinstvena brana islamu – Vojna Krajina od Senja do Zemuna.

Zemlje Hrvatskog kraljevstva u 19. stoljeće, kada se formiraju moderne nacije ulaze razjedinjene: dio pod Austrijom, dio pod Ugarskom, dio pod Vojnom Krajinom, a veliki dio pod Osmanlijama (BiH). Ta podijeljenost hrvatskih zemalja bila je osnovni problem u vrijeme kada je već osnovana autonomna srpska kneževina južno od Dunava postojala kao središte ekspanzije velikosrpstva.

U 19. stoljeću je pojava modernog građanskog mađarskog nacionalizma i bečkog centralizma još dodatno otežala integraciju Hrvata u jedan teritorij i jednu državu.

Zbog toga ćemo kratko ćemo opisati sedam stupova velikosrpstva koji su bili upisani u temelje prve Jugoslavije, ali i one druge komunističke:

 

1. Srbi svi i svuda – velikosrpstvo Vuka Karadžića (1836.)

Pojavom modernih nacija, tradicionalnu ulogu ekskluzivnih čuvara velikosrpstva postupno preuzima mlada i tek stvorena srpska kneževina (srpsko velikodržavlje). Srbija stotinama godina bila pod Turcima do pojave inteligencije i kulture tek u 19. Stoljeću- Za razliku od Srba to je Hrvatima bilo imanentno kroz cijelu povijest, dodir sa zapadnom i mediteranskom kulturom.  Srbija početkom 19. stoljeća, uz podršku Austro-Ugarske, postaje kneževina nakon srpskih ustanaka, te dobiva autonomiju u okviru Turskog carstva.

Tako već 1836. godine samouki i samozvani filolog Vuk Karadžić izradio prvi velikosrpski projekt pod imenom „Srbi svi i svuda“, baziran na unifikaciji štokavskog jezika, što su prilično naivno pod njegovim utjecajem prihvatili kasnije i hrvatski ilirci stvarajući time podlogu velikosrpskoj frazi o srpsko-hrvatskom jeziku. Pod tim imenom izdan je i poznati spis iste godine,a  objavljen je u povećem zborniku radova s naslovom „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“.

Karadžić ispušta termine „velikosrpski“ ili „svesrpski“, ali to ne znači da nije razmišljao u tim političkim ili nacionalnim kategorijama, vjerujući da kroz svoj program može posrbiti Hrvate i muslimane u zemljama nekadašnjeg Hrvatskog kraljevstva (BiH je tada bila pod Osmanskim carstvom, a Hrvatska podijeljena i pod utjecajem raznih velesila tog vremena).

Karadžić je imao viziju velike srpske države s tri različite vjere (‘zakona’): grčkim, rimskim i islamskim. Ostao mu je samo je samo jedan problem: kako posrbiti katolike i muslimane. Karadžić zato doslovno prihvaća načela Pećke patrijaršije iz 16., 17. I 18. stoljeća: tamo gdje su pravoslavne parohije, to su srpske zemlje.

Tako se Vuk Karadžić uhvatio jezika tvrdeći da njegov narod Srbi tri ‘zakona’ govori jednim jedinstvenim srpskim jezikom, pa su zato ‘Srbi svi i svuda’.

Čak do Trsta!

Taj Karadžićev velikosrpski projekt je ostavio najdublje tragove u političkom i kulturnom životu srpskog naroda u 19. Ii 20. stoljeću i zapravo je jezgra budućeg srbijanskog ‘lebensrauma’. To je vrlo važno jer je to:

  1. vrijeme buđenja i formiranja malih nacija, pa se željelo svijetu nametnuti da izvan kneževine Srbije postoji i živi jedan veliki narod tri vjere, a zovu se Srbi
  2. izbjegavanjem imena Hrvat Karadžić, premda je 50 godina živio u Beču, želi odijeliti stoljetne veze hrvatskog naroda sa srednjom Europom
  3. Hrvati i muslimani moraju biti Srbi, na bilo koji način: bilo izbrisani s lica zemlje, bilo posrbljeni

Karadžić je dozvolio mogućnost da postoje Hrvati, ali to su samo kajkavci iz područje tri sjeverne hrvatske županije: Zagrebačke, Križevačke i Varaždinske. Svim drugim Hrvatima odriče pravo zvati se Hrvatima i za njega su to Srbi katolici.

Ovaj prvi velikosrpski projekt ostavio je snažan kulturni i društveni pečat u narodnoj svijesti Srba. Ne mogavši napraviti ekspanziju Srbije prema Austro-Ugarskom i Osmanskom Carstvu, gdje živio veliki broj posrbljenih Vlaha i Srba, Karadžić je uvjeravao javnost da se radi o Srbima koji su izgubili svoje ime kada je došlo do crkvenog raskola, pa su pravoslavni ostali Srbi, a katolici se odnarodili od srpstva i izgubili srpsko ime.

Ujedno, to je bila priprema terena za širenje velikosrpstva u slučaju propasti Turskog carstva, pa čak i Habsburške monarhije. I doista, 156 godina kasnije, njegov prezimenjak Radovan Karadžić pokušao je u Jugoslaviji sa Slobodanom Miloševićem realizirati Karadžićevu velikosrpsku ideju „Srbi svi i svuda“.

 

2. Načertanije (1844.)

Načertanije su izrađene 1844. godine i temeljni su spis velikosrpske politike 19. stoljeća. U njima je Ilija Garašanin odredio da je dugoročni cilj Srbije stvaranje i obnova Dušanova carstva (koje je propalo smrću cara Dušana nakon svega 9 godina njegovog carevaja, a postojalo svega 25 godina kada je doslovno nestalo!).  Osim toga, carigradski vaseljenski patrijarh je bacio anatemu (ekskomunikaciju) na to „carstvo“ i cara Dušana ne priznajući tu tvorevinu kao legalnu carevinu, a Dušana je smatrao heretikom.

To je bila prva temeljna ideja Načertanija, a druga je bila ujedinjnje svih Srba („sojedinjenje vasceloga srpstva“).

Najvažnija razlika u odnosu na Karadžića je smjer širenja: Garašanin daje smjer širenja prema Bugarskoj gdje vidi prvobitni plijen širenja Srbije kroz propadajuću otomansku imperiju.

I upravo će ta dva „ideala“ biti pokretač velikosrpstva 19. stoljeća: posrbljivanje drugih naroda i ujedinjenje svih Srba. Ta patološka ideja donijela je nesreće gotovo svim narodima s kojima su Srbi graničili i ulazili u ratove, sukobe i etnička čišćenja (Bugari, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Hrvati, muslimani (Bošnjaci), Mađari, Nijemci).

Te su se ideje Karadžića i Garašanina kulturno-političkom agitacijom ucijepile u nukleus i kolektivnu misao srpskog naroda, pa je stoga ideja širenja Srbije na račun Hrvatske 1991. godine, i BiH 1992. godine bile gotovo općeprihvaćene u Srbiji.

Garašanin je prije svega bio praktičan jer je u Bugarskoj vidio najveću prepreku dominaciji Srbije u ovom dijelu Europe. Osim toga, Bugarska je bila tradicionalno zemlja od najvećeg utjecaja Rusije, a to je plašilo srbijanske kolovođe. Rusija je bila u ekspanziji prema toplim morima i Carigradu, pobjeđivala je Turke u nekoliko  ratova, a Bugarska njen glavni saveznik.  Zato su se mržnja i interesi Srbije okrenuli prema Bugarima i Makedoniji, te Crnoj Gori, ali posrbljivanje Vlaha u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj osobito putem SPC i emisara iz Srbije je uzelo već maha i bilo vrlo sustavno.

Za sve ove krajeve, kao i Bugarsku, tiskano je tisuće molitvenika, crkvenih knjiga , kao i „pisane istorije“ s ciljem usisavanja okolnih pravoslavnih naroda u srpstvo.

Garašanin je, dakle,  prvenstvo u širenju Velike Srbije davao na Bugarsku i Makedoniju, a Karadžić koji je živio u Beču na račun zemalja Hrvatskog kraljevstva.

 

3. Srpske zemlje (1891.) – Etnografska karta srpskih zemalja

Ovaj dokument ima dva dijela: jedan tada aktualni s balkanskim aspiracijama Srbije na Makedoniju i Kosovo, i jedan dugoročni na zapad prema Hrvatskoj i BiH.

Važno je istaknuti da su na ovoj etnografskoj karti, rađenoj za europske diplomate,  spomenuti mnogi narodi kao Bugari, Makedonci, Muslimani, Albanci, Slovenci, ali Hrvati nisu spomenuti.

Nepostojanje Hrvata je bila temeljna laž velikosrpstva od samog početka!

Ova malo poznata studija iz kraja 19. stoljeća je jedan od ključnih projekata velikosrpstva. To je već vrijeme nastanka države Srbije kada je Berlinskim kongresom 1878. podijeljena Europa. Ovaj kongres sazvan je nakon rusko-turskih ratova i gubitaka Turske, te velikih teritorijalnih dobitaka Bugarske san-stefanskim mirom gdje je Bugarska dobila dijelove Srbije do Niša, Makedoniju, te dijelove Albanije. Njemačkoj, Austro-Ugarskoj i Velikoj Britaniji kao protivnicima panslavizma pod vodstvom Rusije to nije odgovaralo, pa je u ovom dijelu svijeta karta korigirana u malo u korist Srbije, a na štetu Bugarske (i Rusije op.).

Ovaj treći velikosrpski projekt je rađen kao promidžba za europsku diplomaciju, a glavni elementi su mu bili ustanak u Bosni i Hercegovini, aneksija BiH od Austro-Ugarske, te gubici Srbije koje su imali prema Bugarskoj, osobito zbog Makedonije koju su Srbi zvali „stara Srbija“, te naravno Kosova koje je bilo „duhovno središte srpstva“.

Središte srpske misli u to vrijeme postaje Novi Sad koji je kao ugarski grad bio dio europske uljudbe, a u koji dio su Srbi bili relativno svježi doseljenici (Bačka, Banat i Srijem), te već počeli svojatati ove zemlje kao „srpske“. Novi Sad postaje centar buđenja građanskih ideja Srba, premda je bio dio Ugarske, jer je Beograd još uvijek bio zaostala turska kasaba.

A sve to se odvijalo paraleleno pod utjecajem građanskih revolucija u Europi pomiješanih s nacionalnim i romantičarskim mitovima o Kosovskoj bitki i „slavnoj Srbiji“. Kult srpstva postaje Kosovo, gusle, pravoslavlje, narod, etos.

Treći velikosrpski program stvoren je dakle poslije Berlinskog kongresa i priznanja državnosti Srbije i Crne Gore, ali i poslije velikog poraza Srbije od Bugarske u bitki kod Slivnice 1885. kojima su razbijene aspiracije Srba prema Bugarskoj (Sofiju su Srbi smatrali srpskim gradom!).

U Srbiji tada jača Radikalna stranka koja nastoji izvući Srbiju iz savezništva sa Austro-Ugarskom, a svoje kandže okreću najviše prema Bosni i Hercegovini  i Hrvatskoj.

Nažalost, u inteligenciji u Hrvatskoj prevladavalo je mišljenje o potpori Srbiji kao stožernoj točki ujedinjenja Južnih Slavena protiv Austro-Ugarske (guske u magli!), pa je u tom raspoloženju utemeljena  i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU, danas HAZU) u Hrvatskoj.

Srbi su okupaciju BiH od Austro-Ugarske shvatili kao katastrofu.

Ono što je Bugarska bila prema Makedoniji (omraženi konkurent), sada postaje Austro-Ugarska prema BiH. Sada se težište srbijanskog agitatorskog  imperijalističkog  djelovanja prebacuje na Bosnu, Hercegovinu i Hrvatsku gdje se dižu ustanci protiv Turaka. Nije bilo dvojbe da se turska imperija ruši i da valja podijeliti plijen. Stoga Srbija europskoj diplomaciji nudi ovaj detaljan projekt na 59 stranica gdje dokazuje da su Makedonija i Kosovo stare srpske zemlje, a da u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini žive Srbi tri vjere. U dokumentu se osobito napada Bugarska, tada najveći oponent Srbiji na Balkanu.

Osim toga, u ovom dokumentu se prvi put prodaje priča o zasluzi Srbije u borbama protiv Turske na braniku Europe, te se prodaje Europi ono što je u stvari bila zasluga Hrvatske u stogodišnjem ratu s Turcima do bitke kod Siska 1593. i zaustavljanja Turaka u Hrvatskoj. Nije niti spomenuto da su Hrvatska i Mađarska, a nikakva Srbija, bile „predziđe kršćanstva“. Ponovno se afirmira Vukova ideja o svom štokavcima Srbima.

Memorandum završava riječima koje su komunisti i Jugoslaveni pripisivali Titu: „Tuđe nećemo, a svoje ne damo. To neka znaju neprijatelji Srpstva. Prijateljima Srpstva pak dovikujemo: evo vam ruke da dogovorno i složno radimo na boljoj budućnosti.“

Posljedica svega ovoga bilo je da je Srbija u I. balkanskom ratu ušla u Skopje, te dobila Kosovo kao nagradu na londonskom kongresu. Ovo je izazvalo nezadovoljstvo Bugarske, pa je ušla u rat sa Srbijom koji je završen 1913. godine porazom Bugarske protiv Srbije i saveznika.

Srbija je dobila 40.000 km2 novog teritorija, a javnost u Srbiji nije ni znala da Srba na tim teritorijima gotovo da i – nema.

4. Memorandum ‘Suvremeno srpsko pitanje’ (1915.)

Napravljen na temeljima ovih prethodnih dokumenata, ovaj memorandum je samo nastavak istih ideja i, što je važno, u jeku I. svjetskog rata.

Pošto je ovaj rat bio poveden između Austro-Ugarske i Srbije, glavno težište velikosrpskog dokumenta bačeno je hrvatske zemlje Hrvatskog kraljevstva s naglaskom na Bosnu, Hercegovinu, Srijem i velike dijelove Hrvatske.

U dokumentu se nastoji uvjeriti međunarodna javnost, prije svega ruska (i britanska), da je na ovim teritorijima ostalo živjeti jako malo hrvatskog stanovništva, pa se rade popisi za Bosnu, Hercegovinu, Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Podrška se tražila prije svega od Rusije kojoj se Srbija okrenula od Austro-Ugarske, te pomoć za stvaranje velikog jugoslavenskog carstva na čelu sa Srbijom. Hrvati se spominju, ali ne kao poseban narod već kao ‘Srbo-hrvati’. Pisci memoranduma uvjeravaju da bi posrbljena jugoslavenska tvorevina bila brana od njemačkog utjecaja na jug.

Iz tog vremena u Srbiji postoji jaka mržnja prema Germanima, jer im je Austrija postala najveća prepreka prema širenju Srbije na Zapad. Svoju mržnju od Bugara, Srbi su okrenuli prema njemačkom narodu, i naravno nacionalno svjesnim Hrvatima koji su bili protivnici jugoslavenstva.

5. Srpska Krajina (1939.)

Kraljevina Jugoslavija odmah je prema Hrvatima uvela teror i ubijanja, te hrvatsko pitanje postalo jedno od važnijih nacionalnih pitanja u postratnoj Europi.

Srbi su vidjeli Jugoslaviju kao konačnu realizaciju svojih velikosrpskih ideja, državu koja je imala na čelu srbijanskog kralja (Srbija nije imala plemstvo nakon pada pod Turke, kralj je bio iz obitelji trgovaca svinjama). Državna represija bila je tako velika da je situacija u Jugoslaviji stalno bila na rubu građanskog rata. Hrvatski narod, koji još nije bio pacificiran jugoslavenskim komunizmom kao danas, je bio vrlo buntovan i tražio je svoja narodna prava na sve moguće načine.

Nakon odličnih rezultata HSS-a na izborima 1938., vođa hrvatskog naroda dr. Vlatko Maček uvjetuje stvaranje Banovine Hrvatske koja je imala 65.456 km2.  To je uzrokovalo dizanje na noge Srba (već viđeno prije Domovisnkog rata!) koji su živjeli u Banovini Hrvatskoj, a bilo ih je 19%. Veliki dio Banovine Hrvatske činili su krajevi s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH.

Najveći dio Srba u Hrvatskoj iskazuje spremnost da u sprezi s Beogradom, SPC i vojskom spriječi osnivanje Banovine Hrvatske. Tako je stvoren i Pokret za stvaranje Srpske krajine 1939. godine koji je imao i svoj pismeni dokument.

Glavni grad te Krajine trebao je biti Bihać.

Taj novi pokret u Jugoslaviji dobio je snažnu velikosrpsku dimenziju pod imenom „Srbi na okup!“. Stvorena je ekstremna šovinistička psihoza o ugroženosti Srba i mržnja prema bilo kojem obliku hrvatske autonomije. Sve je bilo vrlo slično događanjima pred Domovinski rat.

Vojska Kraljevine Jugoslavije i SPC pomažu ovaj pokret, a Srbi se naoružavaju. Središta tog pokreta postaju Knin i Vukovar, a njihov cilj je odcjepljenje ‘srpskih kotareva’ od Banovine Hrvatske. Skupljali su se potpisi i peticije za odcjepljenje od Hrvatske, stvarale ekstremne psihoze ugroženosti, te se poticala ideja stvaranja Srpske Krajine.

Veliki udjel osim SPC-a imala je i Radikalna stranka.

Kao što se vidi, temeljno pitanje svega bilo je hrvatsko nacionalno pitanje i pravo Hrvata na bilo kakvu samobitnost.

6. Homogena Srbija (1941.)

Jugoslavija je pala u travanjskom ratu 1941. gotovo bez borbe, a jugoslavenska vojska bila je osramoćena. Time je i Mačekova ideja o rješavanju hrvatskog pitanja unutar Jugoslavije doživjela slom.

Realizacija Moljevićevog  projekta Homogena Srbija temeljila se na etničkom čišćenju i ubijanju Hrvata i muslimana u NDH, kao i prisilnom preseljenju stanovništva.

Ovaj projekt je nastao već u lipnju 1941. godine, a oslonac za njega bila je razbijena vojska Jugoslavije i četnički pokret.  Konačni cilj bio je stvaranje Velike Srbije na teritoriju NDH.  Ta Srbija je trebala biti homogena država bez nesrpskog stanovništva, a cijela jadranska obala je trebala biti očišćena od Hrvata (Dubrovnik bi dobio autonomiju).

Glavno geslo bilo je već poznato: „Tamo gdje ima Srba, tamo je Srbija!“

Gotovo iste ideje gajio je SANU i Slobodan Milošević.

Glavni ciljevi borbe bili su : „Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema-Banata-Bačke. Čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina…Stvoriti zajedničke granice Srbije i Crne Gore, te Srbije i Slovenije. Očistiti Sandžak od muslimanskog stanovništva, a Bosnu i Hercegovinu od hrvatskog i muslimanskog življa.“

I to se i dogodilo: četnici su (prema Z. Dizdaru) u pokoljima u NDH ubili 20.000 Hrvata u Hrvatskoj i 12.000 Hrvata u BiH, te 33.000 muslimana u BiH, sveukupno 65.000 ljudi u NDH. Ubili su 52 katolička svećenika i 67 hodža. Metode ubijanja i mučenja su bile najsurovije u Europi.

Valja istaknuti da je četnička promidžba u II. svjetskom ratu na Zapadu pisala o Hrvatima kao o genocidnom narodu koje je izveo strašne pokolje Srba. To je prihvatila kasnije, zanimljivo, partizanska historiografija. Prema izvješćima iz Londona, četnici su tvrdili da je još 1941. u NDH ubijeno 382.000 Srba od strane Hrvata i muslimana. Već u travnju 1942. bilo je 600.000 ubijenih Srba, 1943. bilo  je 800.000 ubijenih Srba, a 1944. preko 1.000.000 ubijenih Srba!

Kraj rata Srbi u NDH su dočekali, prema četničkim izvješćima, sa čak 1.500.000 ubijenih Srba, a najviše u Jasenovcu!

A to znači da su ubijeni gotovo svi Srbi u NDH. Valja reći da je na prvom poslijeratnom popisu stanovništva na teritoriju bivše NDH bilo 1,2%  više Srba nego prije genocida.

Ratna stradanja Srba, kao Hrvata i muslimana, nitko ne može nijekati, ali u četničkoj i partizanskoj historiografiji to je bio isključivo element – velikosrpske promidžbe.

7. Memorandum SANU (1984.)

Godine 1984., u vremenu nakon smrti diktatora Tita, dok je u Jugoslaviji, nestankom tog glavnog čimbenika njezine kohezije, vlada politička kriza, grupa akademika „Srpske akademije nauka i umjetnosti“ sastavila je „Memorandum“ o „aktualnim društvenim pitanjima“, dokument koji će izvršiti snažan utjecaj na jačanje velikosrpske ideje i provedbu krvave agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Pod punim nazivom „Memorandum grupe akademika Srpske akademije nauka i umetnosti o aktuelnim društvenim pitanjima u našoj zemlji“ dokument su sastavili: Pavle Ivić, Atonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović i Stojan Čelić. Javnosti je bio upućen preko novina „Večernje novosti“ – u dva nastavka, 24. i 25. rujna 1986.

Govoreći o aktualnim prilikama u Jugoslaviji, „Memorandum“ najviše problematizira položaj Srba unutar Jugoslavije. Izražava se nezadovoljstvo statusom autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te ističe kako je time srpski teritorij „nejedinstven i rascjepljen“. Nadalje, tekst tvrdi kako je Srbija ekonomski iskorištavana u korist drugih republika u Jugoslaviji.

Ustav iz 1974. g. te politiku Komunističke partije Jugoslavije smatra odgovornom za problem položaja Srba. Detaljno se osvrće na položaj Srba na Kosovu i u Hrvatskoj gdje, prema tekstu, „izuzev vrijeme postojanja NDH, Srbi nikad nisu bili toliko ugroženi, obespravljeni“ te im se „osporava kulturni i duhovni integritet“. Ovakve teze pripremale su teren da se, u kaotičnoj situaciji zadnjih godina postojanja Jugoslavije, Srbija nametne ostalim republikama i započne krvava osvajanja.

Glavna ideja Memoranduma SANU bila je da Svi Srbi moraju živjeti u istoj državi. Bio je to ideološki okvir za agresiju i zločine Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. I ovdje su bitan čimbenik bili Srbi iz Hrvatske i BiH, kao okidač za pobunu i pokretanje krvavog rata. Najveća maska bila je krilatica da se želi očuvati Jugoslavija i da Srbi žele živjeti u Jugoslaviji.

Propašću druge Jugoslavije propala je i ideja te države kao velikosrpske tvorevine od 1918.-1941., pa od 1945-1990. godine. Najveću cijenu života u Jugoslaviji platio je hrvatski narod – bio je to najteži dio njegove povijesti gdje je došao do samog ruba egzistencije na političkom, kulturnom i narodonosnom planu. Jedina institucija koja je čuvala hrvatski identitet u drugoj Jugoslaviji pred naletom komunizma i velikosrpsktva bila je Katolička crkva.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr